Broj: Kž 81/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Žarka Dundovića i Damira Kosa kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog A. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br. 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi okrivljenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Karlovcu od 17. siječnja 2017. broj Kir-513/16-11, u sjednici održanoj 22. ožujka 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se žalba okrivljenog A. B. kao neosnovana.

Obrazloženje

Županijski sud u Karlovcu, sudac istrage, pobijanim rješenjem je  na temelju čl. 86. st. 1. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08) odbio prijedlog osumnjičenika A. B. da se kao nezakonit dokaz izdvoji zapisnik o prepoznavanju od 29. travnja 2016.

Protiv tog je rješenja žalbu podnio osumnjičenik putem braniteljice T. M. Š., odvjetnice iz K., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i zapisnik o prepoznavanju od 29. travnja 2016. izdvoji iz spisa, odnosno podredno, da se pobijano rješenje ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

Na temelju čl. 474. st. 1. u vezi čl. 495. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba osumnjičenika nije osnovana.

Sud prvog stupnja je pravilno odbio prijedlog osumnjičenika da se iz spisa izdvoji kao nezakonit dokaz zapisnik o provedenoj dokaznoj radnji prepoznavanja osumnjičenika od 29. travnja 2016. jer se ne radi o nezakonitom dokazu iz čl. 10. ZKP/08. Međutim, razlozi koje je iznio sud prvog stupnja u argumentaciji svoje odluke su pogrešni.

Naime, sud prvog stupnja je ocijenio da je u pitanju dokaz koji nije izveden na zakonit način, u smislu odredbe čl. 10. st. 2. toč. 2. ZKP/08, jer da na navedenu radnju prepoznavanja nije pozvana braniteljica osumnjičenika i jer mu nije predana pouka o pravima,  čime da je optuženiku povrijeđeno Ustavom, zakonom ili međunarodnim pravom zajamčeno pravo  obrane. Ovaj zaključak sud prvog stupnja izvodi na način da se poziva na Direktivu 2013/48/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 22. listopada 2013. o pravu na pristup odvjetniku u kaznenom postupku i u postupku na temelju Europskog uhidbenog naloga te o pravu na obavješćivanje treće strane u slučaju oduzimanja slobode i na komunikaciju s trećim osobama i konzularnim tijelima (SL L 294, 6. 11. 2013.) koja u čl. 3. st. 3. propisuje da branitelj ima pravo prisustvovati dokaznim radnjama u kojima prema nacionalnom pravu osumnjičenik, mora i može prisustvovati, a u svakom slučaju pri poduzimanju prepoznavanja, suočavanja i rekonstrukcije zločina. Utvrđujući da je postupljeno na nezakonit način pri izvođenju navedene dokazne radnje prepoznavanja, sud prvog stupnja primjenom odredbe čl. 10. st. 3. ZKP/08 smatra da se ne radi o nezakonitom dokazu jer je u pitanju postupak za teške oblike kaznenih djela iz nadležnosti Županijskog suda kod kojih interes kaznenog progona i kažnjavanja počinitelja pretežu pred povredom prava.

Međutim, u konkretnom slučaju je radnju prepoznavanja obavljao svjedok K. B., koji je kao oštećenik pozvan da prepozna počinitelja koji je prema njemu počinio kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 2. KZ/11. U tom se slučaju imala primijeniti odredba čl. 301. toč. 6. ZKP/08 koja nalaže da se prije prepoznavanja svjedok koji obavlja prepoznavanje upozorava u smislu odredbe čl. 288. st. 2. i 3. ZKP/08 (dužnost kazivanja istine i na kažnjivost lažnog iskaza te pravo da ne odgovori na pojedina pitanja). Nadalje, navedena odredba u slučaju kada prepoznavanje ima provesti okrivljenik, propisuje da  se ima primijeniti odredba čl. 273. ZKP/08 u koja propisuje koja se sve upozorenja trebaju dati okrivljeniku prije izvođenja te dokazne radnje (između ostalih pravo na branitelja i na pravnu pouku).

Prema  tome, kako je u konkretnom slučaju dokaznu radnju prepoznavanja proveo na potpuno zakoniti način svjedok, koji je propisno upozoren u smislu naprijed citiranih  propisa, a ne okrivljenik, tada okrivljenik nije trebao u tim okolnostima imati branitelja, kako to pogrešno smatra sud prvog stupnja niti mu je trebala biti predana pouka o pravima (koja mu je uostalom predana prilikom uhićenja 27. travnja 2016. (list (71) i prilikom pretrage stana, 29. travnja 2016. (list 81).

Dakle, sud prvog stupnja se neosnovano poziva na Direktivu 2013/48/EU jer se ona, suprotno pogrešnom stavu suda prvog stupnja, izravno ne primjenjuje i nalazi se u fazi implementacije u Zakon o kaznenom postupku na temelju Prijedloga zakona o izmjenama Zakona o kaznenom postupku Ministarstva pravosuđa iz 2015.  Dakle, u konkretnom slučaju su relevantne važeće odredbe ZKP/08 koje u navedenoj procesnoj radnji prepoznavanja koju je obavio svjedok ne propisuju obvezu nazočnosti branitelja, a ne odredbe Direktive 2013/48/EU na koju se uostalom niti osumnjičenik ne poziva.

Iz navedenih razloga, bespredmetnim se ukazuju prigovori osumnjičenika kojima se osporava pravilnost primjene odredbe čl. 10. st. 3. ZKP/08, jer kako u konkretnom slučaju zapisnik o prepoznavanju  nije  nezakonit dokaz, pitanje razmjernosti niti  ne dolazi u obzir.

Iz navedenih razloga, kako sud prvog stupnja nije počinio povrede iz čl. 494. st. 4. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud koji odlučuje o žalbi protiv rješenja pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, je riješeno kao u izreci.

Zagreb, 22. ožujka 2017.