Broj: Kžm 23/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene J. J. i drugih, zbog kaznenog djela iz čl. 162. st. 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 17. veljače 2016. broj Kzd-5/15, u sjednici održanoj 23. ožujka 2017., u nazočnosti branitelja opt. D. H., odvjetnika D. R. iz O. te odvjetnika Lj. P. V. u zamjeni za branitelja opt. M. A., odvjetnika B. K.,

 

p r e s u d i o   j e

             

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, te se preinačuje  prvostupanjska presuda u odluci o kazni u odnosu na opt. D. H. na način da se opt. D. H., za kazneno djelo iz čl. 162. st. 3. u vezi s čl. 38. KZ/11 za koje je po sudu prvog stupnja oglašen krivim, na temelju tih zakonskih odredbi i uz primjenu čl. 48. st. 1. i 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju mu se, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 17. travnja 2014. do 24. rujna 2014.

 

II.              U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te u cijelosti žalbe opt. J. J., opt. D. H. i opt. M. A. odbijaju se kao neosnovane te se, u nepreinačenom dijelu, potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom, pod toč. 1. izreke, oglašeni su krivima opt. J. J. zbog kaznenog djela podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 3. KZ/11 za koje joj je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, uz uračunavanje istražnog zatvora u vremenu od 17. travnja 2014. do 12. rujna 2014., te opt. D. H. za to kazneno djelo u pomaganju iz čl. 162. st. 3. u vezi čl. 38. KZ/11 za koje mu je, primjenom odredaba o ublažavanju kazne, izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja je, temeljem čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamijenjena radom za opće dobro tako da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Ovom optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u  istražnom zatvoru od 17. travnja 2014. do 12. rujna 2014. Pod toč. 2. i 3. izreke prvostupanjske presude oglašen je krivim opt. M. A. i to zbog kaznenog djela nasilnog spolnog odnošaja s djetetom mlađim od 15 godina iz čl. 158. st. 1. i 5. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od tri godine te zbog kaznenog djela spolnog odnošaja s djetetom mlađim od 15 godina iz čl. 158. st. 1. KZ/11 za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, pa je, primjenom odredaba o stjecaju, osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci, u koju mu je, temeljem čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 28. travnja 2014. do 9. srpnja 2015.

 

              Temeljem čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. M. B. je upućena da svoj imovinskopravni zahtjev ostvaruje u parnici.

 

              Temeljem čl. 148. st. 4. i 5. ZKP/08, o troškovima kaznenog postupka biti će odlučeno posebnim rješenjem.

 

Protiv te presude žale se svi optuženici i državni odvjetnik.

 

              Opt. J. J. (sada B.) žali se osobno i po svojoj braniteljici S. J. M., odvjetnici iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podredno da se preinači i optuženica blaže kazni. Osobnoj žalbi priložen je dio nalaza i mišljenja  telekomunikacijskog vještaka.

 

Opt. D. H. se žali po svom branitelju D. R., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Opt. M. A. se žali po svom branitelju B. K., odvjetniku iz O., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešne primjene materijalnog prava, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Također je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni u odnosu na svo troje optuženika, s prijedlogom da se opt. J. J. i opt. D. H. izreknu kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju (a opt. D. H. i bez zamjene kazne radom za opće dobro), dok da se opt. M. A. utvrde strože pojedinačne kazne kao i jedinstvena kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbe optuženika u kojem predlaže da se iste kao neosnovane odbiju.

 

Opt. M. A. je po svom branitelju odgovorio na žalbu državnog odvjetnika ukazujući na njezinu neosnovanost te je predložio da se ista odbije.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji opt. D. H. i  opt. M. A., odvjetnici D. R. i Lj. P. V. u zamjeni za branitelja opt. A., odvjetnika B. K., koji su izložili navode podnesenih žalbi i ostali pri žalbenim prijedlozima. Uredno pozvani opt. D. H. i opt. M. A., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

 

 

              O žalbama optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

             

              Nisu ostvarene u žalbama istaknute bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Suprotno tvrdnji žalbe opt. D. H., svi optuženici dali su svoje obrane na kraju dokaznog postupka neovisno o tome što je državni odvjetnik na raspravi od 11. veljače 2016. izmijenio optužnicu. Očitovanje o tome optuženici su dali u nastavku dokaznog postupka na raspravi od 16. veljače 2016. nakon čega nisu izvođeni drugi dokazi pa istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 8. ZKP/08 nije ostvarena. S obzirom da se radilo o izmjeni, a ne podizanju nove optužnice, prvostupanjski sud nije bio dužan započeti novu raspravu niti ponovno izvoditi već provedene dokaze. Stoga nije povrijeđena niti odredba čl. 450. st. 1. ZKP/08, kako promašeno ukazuje ovaj žalitelj.

 

Također, obrazloženje prvostupanjske presude sadrži jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama pa i o svijesti optuženika da je oštećenica tempore criminis bila dijete. Nikakvog proturječja u razlozima presude nema, pogotovo ne onog značajnije kvalitete koje bi onemogućilo valjano preispitivanje presude. Stoga nije ostvarena niti bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Svi optuženici u svojim žalbama osporavaju zakonitost ispitivanja mlt. oštećenice ukazujući da nije bila uredno pozvana niti upozorena o svojim pravima, a ispitivanju na policiji nazočila je njezina sestra V. Č. iako s nejasnim statusom budući da nije imenovana posebnim skrbnikom. U slučaju da je sestra oštećenica bila nazočna kao osoba od povjerenja djeteta, tada u smislu čl. 202. st. 2. toč. 38. ZKP/08, nije mogla biti pred sudom ispitana kao svjedok. Stoga je kazneni postupak bio nepravičan te se predlaže iz spisa predmeta izdvojiti zapisnike o zaprimanju kaznene prijave te zapisnike o ispitivanju djeteta kao nezakonite dokaze.

 

Nasuprot tome, nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08. Prije svega, prigovori žalitelja odnose se na postupak zaprimanja kaznene prijave i obavljanja informativnog razgovora sa oštećenicom na policiji, iako tako prikupljena saznanja nemaju značaj formalnog dokaza niti se pobijana presuda na njima temelji. Zapisnici o zaprimanju kaznene prijave od 15. i 16. travnja 2014. imaju dokaznu snagu samo u odnosu na utvrđenje da li je, tko i kada kaznenu prijavu podnio, a na taj način ih cijeni i prvostupanjski sud. Pri podnošenju kaznene prijave nazočile su stručne osobe Centra za socijalnu skrb O. R. M. odnosno V. R., što je sukladno zakonu. Nazočnost sestre oštećenice nije odlučna s obzirom da zapisnik o davanju izjave oštećenice pri podnošenju kaznene prijave nije dokaz u procesnom smislu. Stoga nema zapreke da se sestra oštećenice ispita pred sudom u svojstvu svjedoka na okolnost vlastitih saznanja o događaju. Status osobe od povjerenja djeteta stječe se tek u fazi kaznenog postupka, sukladno čl. 202. st. 2. toč. 38. ZKP/08.

 

S druge strane, dokazno ročište na kojem je ošt. dijete ispitano pred sucem istrage od 9. svibnja 2014. održano je u nazočnosti punomoćnika djeteta, odvjetnika D. M., a poziv djetetu je bio upućen putem njezine majke i zakonske zastupnice I. B. (list 188 spisa). Ispitivanje je provedeno sukladno čl. 292. st. 1. ZKP/08 putem audio video uređaja uz pomoć socijalnog pedagoga K. F. te je iz snimke ispitivanja i njezinog prijepisa jasno vidljivo da je oštećenica bila uredno upozorena u smislu čl. 288. st. 3. ZKP/08 koja upozorenja je, prema mišljenju stručne osobe, mogla shvatiti. Stoga nikakve dvojbe nema da je ispitivanje ošt. djeteta provedeno sukladno odredbama zakona, pa se na tako izvedenom dokazu može zasnovati sudska presuda.

             

              Isto tako, pretraga doma opt. D. H. obavljena je temeljem pisanog obrazloženog naloga suca istrage koji sadrži sve podatke propisane u čl. 242. st. 1. ZKP/08 pa se ne radi o nezakonitom dokazu, kako paušalno tvrdi taj optuženik u svojoj žalbi. Isto tako, dokazna radnja očevida provedena je temeljem naloga državnog odvjetnika uz prethodnu izvidnu radnju prepoznavanja mjesta događaja koju je oštećenica pravilno obavila u nazočnosti socijalne radnice V. R. Stoga nikakve dvojbe u zakonitost provedenih radnji nema niti to žalitelj dostatno obrazlaže.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, žalitelji osporavaju vjerodostojnost terećenja oštećenice ukazujući da je njezin iskaz "nelogičan i konfuzan" te suprotan podacima provedenog telekomunikacijskog vještačenja. Činjenica da je oštećenica virgo intacta govori u prilog obrane opt. A. da do spolnog odnošaja nije došlo. S obzirom da se oštećenica predstavljala kao starija osoba, o čemu govore svjedoci obrane, nema dokaza o tome da bi optuženici znali njezinu pravu dob. Stoga je, primjenom načela "in dubio pro reo" optuženike trebalo osloboditi od optužbe.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud, u zakonito provedenom dokaznom postupku, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da su optuženici počinili kaznena djela na način kako im se izmijenjenom optužnicom državnog odvjetnika stavlja na teret.

 

Naime, ranijom presudom prvostupanjskog suda optuženici su, između ostalog, bili terećeni i osuđeni za kazneno djelo trgovanja ljudima iz čl. 106. st. 1. i 3. KZ/11, međutim, prihvaćanjem žalbi optuženika ta je presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj I Kž-167/15 od 9. srpnja 2015. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s uputom da se razmotri eventualno postojanje kaznenog djela podvođenja djeteta iz čl. 162. KZ/11 te da se u tom kontekstu ocijeni postojanje svijesti počinitelja o dobi ošt. djeteta.

 

U ponovljenom suđenju prvostupanjski je sud, temeljem valjano izmijenjene optužnice državnog odvjetnika, otklonio sve nedostatke na koje mu je prethodno ukazano te je osnovano zaključio da su sada optužena kaznena djela sa sigurnošću dokazana.

 

Terećenje ošt. M. B., koja je u vrijeme ispitivanja imala 15 odnosno 16 godina, u svemu je vjerodostojan i pouzdan dokaz o kriminalnoj djelatnosti svih troje optuženika, a djelomično je potvrđen iskazima njezine majke I. B. i sestre V. Č. glede činjenice da je oštećenica nakon susreta sa opt. A. raspolagala iznosom od 500,00 kn, što je s obzirom na njihove slabe imovinske prilike, bio znatan iznos. O tome da se radi o iznosu kojim je opt. A. platio spolni odnos sa oštećenicom jasno govori njezina facebook komunikacija sa opt. J. J. koja niti ne poriče da je od tog iznosa dobila 100,00 kn znajući svrhu i porijeklo novca. Vjerodostojnost terećenja oštećenice sukladna je nalazu i mišljenju psihologijskog vještaka mr. J. B., ta činjenici je da oštećenica nema motiva lažno teretiti opt. H. i opt. A. koje do tada nije poznavala. Okolnosti pod kojima je djelo otkriveno, a potom i prijavljeno tj. slučajnim pregledom mobitela oštećenice od strane njezine majke, nedvojbeno ukazuje da oštećenica pred sudom govori istinu, bez ikakvih skrivenih pobuda da optuženicima naudi.

 

Utvrđenje da je opt. M. A. sa oštećenicom obavio dva spolna odnošaja, od kojih prvi protiv njezine volje, proizlazi iz njezinog iskaza, a dijelom i iz obrane opt. J. J. koja potvrđuje da joj je oštećenica neposredno nakon susreta rekla da je s njim "imala seks"  za koji joj je platio 500,00 kn. Stoga činjenica je oštećenica ipak ostala nevina ne obeskrjepljuje istinitost njezinog iskaza, posebno jer i ginekološki vještak dr. Z. K. to dopušta zbog elastičnosti himena koji je konstatiran već pri ginekološkom pregledu nakon podnošenja kaznene prijave. Zbog navedenog, ovo utvrđenje je izrijekom prihvaćeno i tijekom ranijeg žalbenog postupka pa se žalitelji upućuju na razloge rješenja ovog Vrhovnog suda broj I Kž-167/15 od 9. srpnja 2015.

 

Nadalje, nikakve dvojbe nema da je mlt. oštećenica obmanom i prijevarom navedena na pružanje seksualnih usluga opt. M. A. za novac i druge poklone te da je opt. J. J. to činila zbog osobne zarade. Ove okolnosti kaznenog djela također su vidljive iz sadržaja razmijenjenih facebook poruka, a činjenica da su se spolni odnošaji u oba navrata odvijali u stanu opt. D. H. koji bi zajedno sa opt. J. napuštao stan ostavljajući opt. A. samog sa mlt. oštećenicom, nedvojbeno pokazuje da je bio svjestan podvođenja tog djeteta te je s namjerom pomogao opt. J. da na taj način ostvari zaradu. Predmeti koji su pronađeni pretragom njegovog doma (pornografski materijal i seksualna pomagala - vibratori) govore u prilog zaključku da je njegov stan korišten u navedene svrhe. Stoga obrana tog optuženika koji tvrdi da nije imao saznanja sa kojom svrhom je opt. J. dovodila oštećenicu u njegov stan, uopće nije uvjerljiva, tim više jer i opt. J. u istrazi potvrđuje da je oštećenica pri ponovljenom dolasku u stan opt. H. imala spolni odnos sa opt. A., a obećani mobitel nije dobila.

 

              Suprotno tvrdnjama žalbi, prvostupanjski sud valjano utvrđuje vrijeme učina kaznenih djela jer to proizlazi iz terećenja same oštećenice te njezine facebook komunikacije sa opt. J. Činjenica da je oštećenica zajedno sa optuženicima u dva navrata boravila u stanu opt. H., nesporno je utvrđena pa točno vrijeme kada su se događaji odvijali nije odlučno za postojanje kaznenog djela kao takvog. Pri tome, žalitelji daju pretjerani značaj rezultatima provedenog telekomunikacijskog vještačenja, budući da podaci o korištenju baznih stanica ovise o više faktora, između ostalog, da li je oštećenica pri sebi imala mobitel, da li ga je koristila te koliko dugo se na pojedinom području zadržala.

 

U ponovljenom suđenju sa sigurnošću je utvrđeno da su opt. J. J. i opt. D. H. znali da oštećenica nema navršenih 18 godina života tj. da se radi o djetetu. Sama opt. J. J. u svojoj obrani iskazuje da se oštećenica predstavljala kao djevojka od 16 ili 17 godina, a činjenica je da je ona prethodno bila u izvanbračnoj vezi sa ocem oštećenice, R. B., te je i nakon toga sa oštećenicom učestalo kontaktirala tj. one su se zbližile i sprijateljile kako je vidljivo iz brojnosti njihovih međusobnih poruka i telefonskih kontakata. Stoga je krajnje neuvjerljivo da opt. J. ne bi znala za maloljetnost oštećenice  koja je u to vrijeme pohađala osnovnu školu. Imajući u vidu fizički izgled oštećenice i njezin nizak rast od svega 154 cm, a cijeneći i da je opt. H. prethodno bio u izvanbračnoj vezi sa opt. J. te su oni nastavili često kontaktirati, kako je vidljivo iz telekomunikacijskog vještačenja, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je i opt. D. H. bio svjestan da se radi o maloljetnoj osobi jer mu je to, osim vlastitog opažanja, moglo biti poznato od opt. J. s kojom je bio u zajedničkom dogovoru glede podvođenja.

 

              Isto tako, neosnovano se žalbom opt. M. A. ukazuje da taj optuženik pri obavljanju seksualnih odnosa sa oštećenicom nije mogao znati da ona nema navršenih 15 godina života. Iako je u prethodnom suđenju bilo pogrešno utvrđeno da je taj optuženik bio svjestan i znao za njezinu dob tj. da je u odnosu na taj elemenat bića kaznenog djela postupao s izravnom namjerom, u ponovljenom suđenju pravilno je utvrđen blaži stupanj krivnje u vidu neizravne namjere, što je bilo od utjecaja na odmjeravanje kazne. Naime, imajući u vidu da je optuženik zrela osoba visoke stručne spreme s dvoje mlt. djece i kao takav sigurno sposoban dobro procijeniti ljude i njihovu dob, a oštećenica je tempore criminis po svom fizičkom izgledu i niskom rastu od svega 154 cm odavala dojam djeteta, kako je vidljivo iz videozapisa njezinog ispitivanja, tada prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženik mogao i morao znati da ona nema navršenih 15 godina života te je na tu mogućnost pristao. S tim u vezi i ovaj Vrhovni sud zaključuje da je optuženik u dva navrata odlučio obaviti spolni odnošaj sa oštećenicom neovisno o njezinim godinama života jer bi ju u protivnom barem pitao koliko je stara, što nije učinio. Stoga, neovisno o tome što je oštećenica tempore criminis imala 14 godina i sedam mjeseci, optuženik je ostvario elemente bića kaznenih djela iz čl. 158. st. 1. i 5. te čl. 158. st. 1. KZ/11.

 

              Na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski je sud primijenio i odgovarajuće odredbe materijalnog prava te je optuženike osnovano oglasio krivima za kaznena djela iz optužnice.

 

              Slijedom toga žalbe optuženika nisu osnovane.

 

              O žalbama optuženika i državnog odvjetnika zbog odluke o kazni

 

 

              Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

 

              U pravu je državni odvjetnik kada ukazuje da nije bilo uvjeta da se opt. D. H. izrečena kazna zatvora zamijeni radom za opće dobro. Pomaganje pri učinu teškog kaznenog djela podvođenja djeteta iz čl. 162. st. 3. KZ/11 predstavlja značajnu i opasnu kriminalnu djelatnost s obzirom na zakonom i međunarodnim aktima proklamiranu dužnost zaštite djetetovih spolnih sloboda. Kada se uzme u obzir da je radnja pomaganja poduzeta u dva navrata, što ukazuje na upornost počinitelja, tada žalitelj s pravom tvrdi da nisu bili ostvareni uvjeti iz čl. 55. st. 1. KZ/11 jer priroda i težina počinjenog kaznenog djela to ne opravdava.

 

Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, primjenom odredaba o ublažavanju kazne iz čl. 48. st. 1. KZ/11, optuženika osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine jer smatra da će se samo lišenjem slobode u potrebnoj mjeri utjecati na optuženika da shvati neprihvatljivost vlastitog ponašanja te će se ujedno ostvariti ciljevi generalne prevencije.

 

Nasuprot tome, nije u pravu državni odvjetnik kada traži izricanje strožih kazni optuženicima.

 

Prvostupanjski je sud pri odmjeravanju kazni imao u vidu sve olakotne i otegotne okolnosti slučaja te ih je valjano cijenio. Otegotne okolnosti na koje žalitelj ukazuje već su našle dovoljnog odraza u visini zatvorskih kazni odmjerenih po prvostupanjskom sudu.

 

Također, nisu u pravu optuženici kada predlažu izricanje blažih kazni. Graviditet opt. J. J. već je cijenjen od strane prvostupanjskog suda kao olakotna okolnost, a očekivano rođenje drugog djeteta optuženice nije dokumentirano. Ostale olakotne okolnosti u dostatnoj su mjeri cijenjene jer je toj optuženici izrečena ublažena kazna zatvora u trajanju od dvije godine tj. odmjerena je kazna ispod zakonom zapriječenog minimuma.

 

Što se tiče opt. D. H., već je prethodno obrazloženo zbog čega je žalba državnog odvjetnika osnovana, posljedicom čega optuženikovu žalbu treba odbiti.

 

Pobijajući odluku o kazni, opt. M. A. u žalbi ne navodi razloge za blaže kažnjavanje, a ovaj žalbeni sud ocjenjuje da su izrečene pojedinačne, kao i jedinstvena kazna zatvora, u svemu primjerene jer odgovaraju težini počinjenih kaznenih djela i ličnosti samog optuženika. Utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora u trajanju od tri godine i jednu godinu zatvora, što predstavlja minimum zakonom zapriječene kazne, a u nedostatku posebno olakotnih okolnosti, prvostupanjski je sud optuženika za kaznena djela u stjecaju osnovano osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i deset mjeseci.

 

Zaključno treba reći da ovako odmjerene kazne, po uvjerenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, nužne su i opravdane kako bi se njima iskazao odgovarajući prijekor društva prema počiniteljima takvih i sličnih kaznenih djela na štetu djece te će se samo ovim kaznama u potrebnoj mjeri utjecati na optuženike da prestanu činiti kaznena djela, a ujedno i upozoriti drugi građani na krajnju neprihvatljivost sličnih ponašanja.

 

Kako su time navodi žalbe državnog odvjetnika djelomično osnovani, dok žalbe optuženika nisu osnovane, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. ožujka 2017.