Broj: Kž 263/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Senke Klarić-Baranović kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića, Ileane Vinja, Dražena Tripala i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. M. M., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 3. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 17. ožujka 2016. broj K-2/16-17, u sjednici vijeća održanoj 23. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              I. Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se opt. M. M. za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 3. KZ/11 za koje je u toč. 1. izreke prvostupanjske presude proglašen krivim, na temelju te zakonske odredbe utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 17 (sedamnaest) godina, dok se uzima kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 za koje je u toč. 2. izreke proglašen krivim pa se optuženik za ta djela i uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 18 (osamnaest) godina, u koju mu se kaznu na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. listopada 2015. pa nadalje.

 

II. Odbija se žalba optuženog M. M. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijskog suda u Bjelovaru opt. M. M. proglašen je krivim da je na način i pod okolnostima opisanim u toč. 1) izreke počinio kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 3. KZ/11, a pod toč. 2.) izreke kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11, pa mu je za kazneno djelo iz toč. 1.) na temelju čl. 111. toč. 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od dvanaest godina, dok mu je za kazneno djelo opisano pod toč. 2.) na temelju čl. 139. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, pa je opt. M. M. temeljem čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 13 (trinaest) godina, u koju mu je po čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. listopada 2015., pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, ali najdulje tri godine.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je dužan platiti efektivne troškove kaznenog postupka u iznosu od 17.239,00 kn, te troškove paušala u iznosu od 500,00 kn, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

 

              Protiv te presude žalbu je podnio opt. M. M., po branitelju D. D., odvjetniku iz B., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u blažu pravnu kvalifikaciju i da se optuženiku izrekne blaža kazna.

 

              Žalbu protiv presude podnio je i državni odvjetnik i to zbog odluke o kazni, uz prijedlog da se pobijana presuda preinači i optuženiku izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

              Na žalbe nisu podneseni odgovori.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika osnovana.

 

              Iako optuženik u uvodu žalbe kao osnovu pobijanja presude naznačuje bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, iz sadržaja žalbe proizlazi tu žalbenu osnovu uopće ne obrazlaže. Stoga je ovaj sud pobijanu presudu u tom dijelu ispitao po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, te nije utvrdio da bi sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, tako da žalba optuženika zbog bitne povrede nije osnovana.

 

              Pobijajući utvrđeno činjenično stanje optuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio kvalifikatorne okolnosti za oba presuđena kaznena djela. U odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva smatra da prije inkriminiranog događaja nije bilo posebnog zlostavljanja oštećene S. M., osim u jednom slučaju, a u ostalim se radilo uglavnom o verbalnim svađama, pa je sud pogrešno utvrdio da se radi o teškom ubojstvu. S druge strane kod kaznenog djela prijetnje optuženik smatra da se nije radilo o prijetnji po život oštećenoj V. M., te da riječi koje su njoj upućene zapravo predstavljaju osnovni, a ne kvalificirani oblik prijetnje.

 

              Ispitujući razloge koje je za utvrđivanje odlučnih činjenica u odnosu na kazneno djelo teškog ubojstva opisanog u toč. 1) izreke dao sud prvog stupnja, kao i prigovore iz žalbe optuženika, ovaj sud drugog stupnja nalazi da optuženik navodima žalbe nije doveo u sumnju utvrđeno činjenično stanje. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud na temelju pravilne ocjene obrane optuženika, iskaza svjedoka M. i V. M., D. Š., te sudsko-medicinskog, biološkog i psihijatrijskog vještačenja, kao i uvida u preslike brojnih presuda i rješenja Prekršajnog suda u Daruvaru sve odlučne činjenice u odnosu na presuđeno kazneno djelo teškog ubojstva za koje je pod toč. 1) izreke oglašen krivim, ispravno i potpuno utvrdio.

 

Protivno žalbenim tvrdnjama optuženika, sud prvog stupnja ispravno je analizirao iskaz svjedokinje očevidca V. M. dovodeći ga u vezu s činjenicama koje proizlaze iz zapisnika o očevidu, te sudsko-medicinskog, biološkog i psihijatrijskog vještačenja. Naime, iz iskaza svjedoka V. M., koja je iz neposredne blizine promatrala cijeli događaj, prvostupanjski je sud nedvojbeno utvrdio da je optuženik inkriminiranog dana u dvorištu obiteljske kuće najprije gurnuo svoju suprugu - oštećenu S. M. tako da je ona pala na tlo potrbuške, a potom joj je prišao s leđa sa sjekirom koju je držao sa obje ruke, te joj zadao udarac u zatiljni dio glave, uslijed kojeg je oštećenica momentom ozljeđivanja i preminula, a što sud utvrđuje iz provedenog sudsko medicinskog vještačenja, iz kojeg jasno proizlaze i nastale ozljede oštećenice, kao i sredstvo i dinamika ozljeđivanja, što nitko od stranaka ne osporava. Da su optuženik i oštećenica prilikom inkriminiranog događaja bili u neposrednom kontaktu, sud prvog stupnja dodatno utvrđuje i na temelju tragova, odnosno DNA profila, koji proizlaze iz provedenog biološkog vještačenja, koje stranke također ne osporavaju.

 

S druge strane, sud prvog stupnja je na temelju iskaza svjedoka V. i M. M., te svjedoka D. Š., kao i na temelju uvida u više presuda i rješenja Prekršajnog suda u Daruvaru ispravno utvrdio da je optuženik i ranije zlostavljao oštećenicu, pri čemu je istu učestalo fizički napadao i vrijeđao, uslijed čega je u više navrata intervenirala policija, radi čega je optuženik bio prekršajno kažnjavan zbog nasilja u obitelji, pri čemu su mu izricane zaštitne mjere obaveznog liječenja od ovisnosti od alkohola. Pritom iz provedenog psihijatrijskog vještačenja prvostupanjski sud utvrđuje i zaključuje da je optuženik, kazneno djelo počinio u stanju bitno smanjene ubrojivosti.

 

Slijedom tako utvrđenih činjenica prvostupanjski sud pravilno zaključuje da su postupcima optuženika opisanim pod toč. 1.) izreke presude ostvarena sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 3. KZ/11, koje je počinio na štetu svoje supruge S. M., dakle bliske osobe koju je već ranije zlostavljao. Takva činjenična utvrđenja i pravni zaključci suda prvog stupnja žalbom optuženika nisu dovedeni u sumnju.

 

U odnosu na kazneno djelo opisano pod toč. 2.) izreke treba naglasiti da ispitivanjem razloga koje je za utvrđenje odlučnih činjenica dao sud prvog stupnja, kao i navoda iz žalbe optuženika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalba ne dovodi u sumnju utvrđeno činjenično stanje. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud na temelju ispravne ocjene svjedoka V. i M. M., te D. Š. sve odlučne i važne činjenice u odnosu na presuđeno kazneno djelo prijetnje za koje je pod toč. 2.) izreke optuženik oglašen krivim, pravilno i potpuno utvrdio.

 

Suprotno žalbenim prigovorima, sud prvog stupnja je, prije svega, pravilno analizirao iskaz svjedokinje ošt. V. M., koja je bila očevidac djela opisanog pod toč. 1.), a čiji iskaz dovodi u vezu s iskazima M. M. i D. Š., koji ga u bitnim dijelovima potvrđuju. Naime, iz navedenog iskaza sud je osnovano zaključio da je optuženik, nakon što je počinio djelo opisano pod toč. 1.) krenuo prema svojoj snahi ošt. V. M., pri čemu je podigao sjekiru, te joj rekao „bježi ili ćeš i ti dobiti“, koje riječi su, a kako to ispravno utvrđuje i prvostupanjski sud objektivno podobne da u toj situaciji ozbiljno prestraše ošt. V. M. za njezinu osobnu sigurnost, odnosno tjelesni integritet. Iskaz svjedokinje V. M., potvrđuju i iskazi svjedoka D. Š. i M. M., koji su suglasno iskazivali da je optuženik i prije znao učestalo prijetiti oštećenici, a kako to ispravno utvrđuje prvostupanjski sud, a ovaj sud drugog stupnja u cijelosti prihvaća.

 

              Slijedom izloženog, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je optuženik postupajući na način kako je to opisano u toč. 2.) izreke ostvario sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ/11. Kako, dakle, optuženik žalbenim navodima nije doveo u sumnju potpuna i pravilna utvrđenja odlučnih činjenica za kaznena djela za koja je pod toč. 1.) i 2.) proglašen krivim, to njegova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

              U odnosu na istaknutu žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona koja se sadržajno uopće ne obrazlaže, valja navesti da takva povreda u pobijanoj presudi nije ostvarena, jer je prvostupanjski sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje ispravno primijenio kazneni zakon kako u odnosu na toč. 1.), tako i u odnosu na toč. 2.) izreke presude. Ispitujući pritom u tom dijelu pobijanu presudu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon, pa je žalba optuženika zbog povrede kaznenog zakona neosnovana.

 

              Nije u pravu optuženik ni kada tvrdi da mu je sud izrekao prestrogu zatvorsku kaznu, već je u pravu državni odvjetnik kada izrečenu kaznu zatvora smatra preblagom.

 

              Naime, kod odluke o kazni prvostupanjski je sud ispravno utvrdio optuženiku kao olakotno njegovu visoku životnu dob, narušeno zdravstveno stanje, te okolnost da je djelo počinio u stanju bitno smanjene uračunljivosti, dok je kao otegotno optuženiku utvrdio činjenicu da su svjedoci kaznenog djela teškog ubojstva bili njegovi unuci, kao i nedostatak žaljenja zbog počinjenog djela. Međutim, prvostupanjski sud je, a kako to osnovano smatra državni odvjetnik olakotnim okolnostima dao preveliki značaj, pri čemu nije u dovoljnoj mjeri cijenio kao otegotno dugotrajnost narušenih odnosa u obitelji, odnosno okolnost da je optuženik kontinuirano i to kroz dulje vremensko razdoblje verbalno i fizički napadao i prijetio sada pokojnoj supruzi S. M., kao i snahi V. M.

 

              Iz navedenih razloga, kao i zbog ispunjenja svrhe kaznenopravnih sankcija kako je ona predviđena u čl. 41. KZ/11, ukazuje se da je u ovom slučaju u odnosu na kazneno djelo pod toč. 1.) izreke pobijane presude bilo potrebno optuženiku utvrditi vremenski dužu kaznu i to u trajanju od sedamnaest godina, te uzeti kao utvrđenu kaznu od jedne godine i šest mjeseci po prvostupanjskom sudu za djelo pod toč. 2.) izreke presude, a slijedom toga mu na temelju odredbi o stjecaju iz čl. 51. KZ/11 izreći i strožu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od osamnaest godina. Tako utvrđene pojedinačne kazne, te izrečena jedinstvena kazna zatvora, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja adekvatna je i primjerena kako stupnju kaznene odgovornosti optuženika, tako i pogibeljnosti počinjenih kaznenih djela, a njome će se također ostvariti i sve zakonske svrhe kažnjavanja.

 

              Slijedom izloženoga, trebalo je prihvatiti žalbu državnog odvjetnika i preinačiti prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način kako je to učinjeno ovom presudom, a žalbu optuženika odbiti kao neosnovanu, te na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 23. ožujka 2017.