Broj: Kž 64/17-6

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ana Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. B. i dr., zbog kaznenih djela iz članka 230. st. 2. KZ/11 i dr. odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. A. B. i opt. T. S., podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 29. rujna 2016. br. K-8/16, u sjednici održanoj 28. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba državnog odvjetnika, a povodom te žalbe i žalbe opt. A. B. i po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri na način da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti izrečena opt. A. B., na temelju čl. 69. st. 3. KZ/11, može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

II.              U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika te žalbe opt. A. B. i opt. T. S. u cijelosti, odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. A. B. i opt. T. S. da su zajedno počinili tri kaznena djela razbojništva iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona – („Narodne novine“ br: 125/11 i 144/12 – dalje u tekstu: KZ/11), na način opisan pod toč. 1., 2. i 3. izreke, te po jedno kazneno djelo razbojništva iz čl. 230. st. 1. KZ/11, na način opisan pod toč. 4. izreke, jedno kazneno djelo razbojničke krađe, iz čl. 231. st. 1. KZ/11, na način opisan pod toč. 5. izreke i jedno kazneno djelo teške krađe, iz čl. 229. st. 1. toč. 2. KZ/11, na način opisan pod toč. 6. izreke, a opt. A. B. sam još i jedno produljeno kazneno djelo teške krađe, iz čl. 229. st. 1. toč. 1., na način opisan pod toč. 7. izreke, te jedno kazneno djelo teške krađe u pokušaju, iz čl. 229. st. 1. toč. 1. KZ/11, u vezi čl. 34. KZ/11, na način opisan pod toč. 8. izreke, za koja djela su im primjenom čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 3. KZ/11, u odnosu na djela iz čl. 230. st. 2. i čl. 229. st. 1. KZ/11, utvrđene pojedinačne kazne i to

 

opt. A. B. za djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, opisana pod toč 1. do 3. izreke, kazna zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo, za djelo iz čl. 230. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 4. izreke, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za djelo iz čl. 231. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 5. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za djelo iz čl. 229. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 6. izreke, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za djelo iz čl. 229. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 7. izreke, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, za djelo iz čl. 229. st. 1., u vezi čl. 34. KZ/11, opisano pod toč. 8. kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, te mu je primjenom čl. 53. KZ/11, uzeta kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, iz pravomoćne presude Općinskog suda u Splitu od 17. veljače 2016. br. Kov-659/15, izrečena za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11, te

 

opt. T. S., za djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11, opisana pod toč. 1. do 3. izreke, kazna zatvora u trajanju od po jedne godine za svako djelo, za djelo iz čl. 230. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 4. izreke, kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za djelo iz čl. 231. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 5. kazna zatvora u trajanju od jedne godine, za djelo iz čl. 229. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 6. izreke, kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, te se opt. A. B. i opt. T. S. primjenom čl. 51. KZ/11 osuđuju i to opt. A. B. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina, a opt. T. S. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci, u koje se kazne na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i to opt. A. B. od 27. listopada 2015., pa nadalje, a opt. T. S. od 28. do 29. listopada 2015.

 

Na temelju čl. 69. st. 1. i 3. KZ/11, prema opt. A. B. primijenjena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

Na temelju čl. 158. st.2. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), opt. A. B. i opt. T. S. dužni su solidarno nadoknaditi štetu prema djelomično prihvaćenim imovinskopravnim zahtjevima oštećenih Trgovačkih društava u iznosima pobliže označenim u izreci pobijane presude.

 

Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11, od optuženika A. B. i T. S. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom opisanom pod toč. 4. izreke, u iznosu od svakog po 2.250,00 kn.

 

Na temelju odredbe čl. 79. KZ/11, od opt. A. B. oduzeti su predmeti uporabljeni za počinjenje kaznenih djela i to: odvijač, kapa, metalna ladica za novac marke „Bixolon“, te jedna sjekira, koji su pobliže označeni u potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku – („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13 - dalje u tekstu: ZKP/08), u vezi čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 7. ZKP/08, optuženici A. B. i T. S. dužni su podmiriti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn svaki, te opt. A. B. i troškove provedenog vještačenja u iznosu od 2.360,00 kn.

 

Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik zbog povrede kaznenog zakona, te odluke o kazni i oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni, sigurnosnoj mjeri i oduzimanju imovinske koristi tako da se opt. T. S. utvrde strože pojedinačne kazne i izrekne stroža jedinstvena kazna zatvora, da se odredi da sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti izrečena opt. A. B. može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora ali najdulje tri godine, te da se odluka o oduzimanju imovinske koristi u odnosu na kazneno djelo iz toč. 4. izreke izrekne sukladno odredbi čl. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ br. 145/10, nastavno: ZOPOIK).

 

Žalbu je podnio i opt. A. B. osobno i putem branitelja L. A., odvjetnika iz S., zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom „...preinačiti presudu s obzirom na kaznenu sankciju.“

 

Opt. T. S. je podnio žalbu putem braniteljice G. R., odvjetnice iz S., pozivom na sve žalbene razloge, koji se sadržajno svode na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, s prijedlogom da se optuženika „...oslobodi od krivnje“ ili pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu opt. T. S., s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

              Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, nakon dužnog razgledanja vratio je spise sudu na daljnji postupak, podneskom od 30. siječnja 2017. br. KŽ-DO-112/17.

 

              Sjednica vijeća održana je u odsutnosti državnog odvjetnika, opt. T. S. i njegove braniteljice G. R., odvjetnice iz S., sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08, budući da nisu pristupili iako su uredno izvješteni o sjednici vijeća.

 

Žalba državnog odvjetnika djelomično je osnovana, a žalbe opt. A. B. i opt. T. S. su neosnovane.

 

Opt. T. S. žali se formalno iz svih žalbenih razloga, a sadržajno se njegova žalba odnosi na tvrdnje kako se presuda temelji isključivo na iskazu suokrivljenika opt. A. B. kojemu sud poklanja vjeru unatoč činjenici da je kao ovisnik o heroinu nepouzdan te da nema drugih dokaza koji bi potkrijepili njegove navode pa da se samo na takvom iskazu ne može temeljiti odluka o krivnji.

 

Protivno istaknutim žalbenim navodima opt. T. S., prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje u odnosu na utvrđenja da je ovaj optuženik kaznena djela razbojništva, razbojniče krađe i teške krađe, opisana pod toč. 1, 2, 3, 4, 5, i 6. izreke pobijane presude počinio zajedno s opt. A. B., u svemu na način opisan u izreci pobijane presude.

 

Takav zaključak sud je utemeljio na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti izvedenih dokaza, koja je logična, zakonita i pravilna, a temelji se na činjenici da je optuženik A. B., koji u cijelosti priznaje počinjenje svih terećenih djela, dosljedan u tvrdnji da je navedena kaznena djela počinio zajedno s opt. T. S., koje tvrdnje je iznio i u kontradiktornom postupku prilikom ispitivanja na raspravi u nazočnosti opt. T. S. i njegove braniteljice, te takvu obranu ovog optuženika prvostupanjski sud pravilno prihvaća kao istinitu jer je s jedne strane uvjerljiva i sukladna ostalim izvedenim dokazima, a s druge strane niti sam opt. T. S. ne nalazi razloge iz kojih bi ga opt. A. B. neosnovano teretio. Opt. A. B. u obrani tvrdi da su prilikom počinjenja predmetnih kaznenih djela koristili njegovo vozilo Renault Laguna ŠI ..., sa kojeg je opt. T. S. svaki puta skidao reg. pločice, što potvrđuje provedeno daktiloskopsko vještačenje (list 273 spisa), prema kojem izuzeti otisci prstiju s navedenih registarskih pločica su upravo otisci prstiju lijeve ruke opt. T. S. Opt. A. B. nadalje u obrani tvrdi da su razbojništva u pravilu činili tako da bi opt. T. S. nakon skidanja reg. pločica, ostajao u vozilu kako bi pazio da netko ne naiđe i kako bi osigurao što brži bijeg nakon što bi opt. A. B., maskiran kapom s prorezima za oči i rukavicama na rukama, počinio samu radnju razbojništva, prijeteći zaposlenicima u prodavaonicama odvijačem, metalnom polugom odnosno sjekirom, a upravo takav način postupanja (modus operandi) opisuje i svj. M. M., kada govori o neuspjelom pokušaju razbojništva u O., u kući mještanina N., dana 24. listopada 2015., kada su optuženi S. i B. postupali upravo na istovjetan način (opt. T. S. skinuo prednje i stražnje reg. pločice, opt. A. B. na glavu stavio tzv. fantomku s prorezima za oči, a na ruke stavio rukavice, te uzeo sjekiru, koju je prethodno donio i koja je kasnije izuzeta iz vozila Fiat Bravo svjedoka M. M., gdje ju je ostavio opt. A. B.). Pored toga, znakovita je i tvrdnja svj. M. M. kako je opt. T. S. 14. studenog 2015. od njega tražio da kaže kako je sve činio opt. A. B., a da on nije u ničemu sudjelovao.

 

Stoga, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud smatra da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje u odnosu na sva kaznena djela za koja se opt. T. S. tereti da ih je počinio zajedno sa opt. A. B., koji ih u cijelosti priznaje, za koja utvrđenja je dao valjane i logične razloge, na koje se upućuje žalitelj radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja te stoga žalba opt. T. S. koja se svodi na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, nije mogla biti prihvaćena.

 

U pravu je državni odvjetnik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona u odnosu na sigurnosnu mjeru obveznog liječenja od ovisnosti, iz čl. 69. st. 1. KZ/11, koja je izrečena opt. A. B. do prestanka izvršenja kazne zatvora a bez naznake zakonskog ograničenja trajanja te mjere najdulje tri godine, pa je prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika u tom dijelu te povodom te žalbe i žalbe opt. B. i po službenoj dužnosti, jer se radi o povredi zakona na štetu tog optuženika, valjalo preinačiti pobijanu presudu na način pobliže označen pod toč. I. izreke ove drugostupanjske odluke.

 

Suprotno tome, nije u pravu državni odvjetnik kada se žali zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, jer da ista nije valjana ovršna isprava budući da nema potreban sadržaj propisan u čl. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem. Naime, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda,odluka o oduzimanju imovinske koristi od optuženika koju sud temelji na odredbi čl. 77. st. 1. KZ/11, dovoljno je određena i provediva.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni u odnosu na opt. T. S. smatrajući da su tom optuženiku izrečene preblage pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora, jer sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio utvrđene otegotne okolnosti u vidu posebne upornosti u činjenju brojnih kaznenih djela, činjenici da nije pokazao nimalo kajanja za počinjena djela što se posebno ogleda u njegovom ponašanju nakon počinjenih djela (kada je pokušao utjecati na svj. M. M. da neosnovano svjedoči u njegovu korist).

 

Zbog odluke o kazni, žale se i optuženici i to optuženik A. B. izravno smatrajući da mu je kaznena sankcija previsoko odmjerena s obzirom na činjenicu da je priznao počinjenje svih kaznenih djela čime je pridonio otkrivanju počinjenih djela te olakšao i ubrzao kazneni postupak, a ističe i bitno smanjenu ubrojivost i pogoršano zdravstveno stanje, a opt. S. posredno budući da njegova žalba zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja sadržava u sebi i žalbu zbog odluke o kazni.

 

Protivno tako suprotstavljenim zahtjevima stranaka u odnosu na odluku o kazni, prvostupanjski sud je ispravno utvrdio sve okolnosti koje su od utjecaja na odmjeravanje vrste i mjere kazne optuženicima A. B. i T. S., kako u odnosu na pojedina kaznena djela tako i one jedinstvene za djela u stjecaju, pri čemu je dao ispravan značaj utvrđenim olakotnim okolnostima, koje u svojoj ukupnosti opravdavaju primjenu odredbi o ublažavanju kazne, kao i utvrđenim otegotnim okolnostima.

 

Tako je sud pravilno opt. A. B. kao olakotno već cijenio sve one okolnosti na koje se optuženik poziva u žalbi zbog odluke o kazni - da je priznao počinjenje svih kaznenih djela i za ista izrazio iskreno žaljenje i kajanje, čime je olakšao i ubrzao kazneni postupak, te da je bitno smanjeno ubrojiv i općenito narušenog zdravlja, kao i utvrđene otegotne okolnosti - da je ranije već osuđivan (u dva navrata zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, presudama iz 2012. i 2016. godine, list 658 spisa), te da se u ovom slučaju radi o pojačanoj upornosti jer je počinio brojna kaznena djela u kraćem vremenskom razdoblju (ukupno osam kaznenih djela u vremenu od kolovoza do listopada 2015.).

 

Pravilno je sud utvrdo i okolnosti značajne za odluku o kazni u odnosu na opt. T. S., cijeneći mu kao olakotno to što ranije nije osuđivan, te da je otac dvoje maloljetne djece, a kao otegotno društvenu opasnost počinjenih djela i iskazanu upornost u činjenju istih.

 

Imajući sve navedeno u vidu i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da je prvostupanjski sud, suprotno razlozima istaknutim u žalbama stranaka, pravilno optuženicima A. B. i T. S. odmjerio kako pojedinačne tako i jedinstvenu kaznu, te je opravdano očekivati da će se upravo takvim kaznama ostvarit svi vidovi i svrhe kažnjavanja iz čl. 41. KZ/11.

 

Slijedom izloženog, a budući da pri ispitivanju pobijane presude nisu nađene povrede kaznenog postupka ili povrede zakona iz čl. 476. ZKP/08, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, osim one u odnosu na opt. B. koja je otklonjena, valjalo je odlučiti kao u izreci, sukladno odredbi čl. 486. i čl. 482. ZKP/08.

 

Zagreb, 28. ožujka 2017.