Broj: Kž 481/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 153. st. 1. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 25. travnja 2016. broj K-20/15, u sjednici održanoj dana 28. ožujka 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. M. B. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim opt. M. B. zbog kaznenog djela protiv spolne slobode, silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi sa čl. 152. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11, opisanog u izreci te presude, pa ga je na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci.

 

              Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu zatvora optuženiku je uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 29. studenog 2014. do 09. siječnja 2015.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. M. B. je obvezan nadoknaditi trošak kaznenog postupka, i to iznos od 3.900,00 kn i paušalnu svotu od 2.000,00 kn.

 

              Protiv te presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik i optuženik M. B.

 

Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženik osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženi M. B. se po branitelju B. M., odvjetniku iz S., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženik oslobodi od optužbe u cijelosti, odnosno da se ista ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i donošenje nove odluke, a podredno da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni i optuženiku izreče kazna zatvora u kraćem trajanju te je zamijeni radom za opće dobro.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom da je optuženik u žalbi tražio da mu se omogući prisustvovanje javnom dijelu sjednice drugostupanjskog suda, o sjednici vijeća su na temelju čl. 475. st. 2. ZKP/08 uredno obaviješteni optuženik, njegov branitelj odvjetnik B. M. i državni odvjetnik. Sjednica je održana u odsutnosti svih uredno obaviještenih stranaka, a sukladno odredbi čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

              Žalbe nisu osnovane.

 

              Na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Optuženik se poziva na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Po njegovom mišljenju iz činjeničnog opisa inkriminacije ne proizlazi pravna kvalifikacija djela, jer nema uporabe sile koja bi se mogla podvesti pod silu upotrijebljenu u namjeri ostvarenja spolnog odnosa protiv volje oštećenice, pri čemu optuženik smatra da povlačenje za mini suknju ne može dovesti do spolnog odnosa.

 

Iznesena primjedba, međutim, nije osnovana. Naime, optuženika se tereti za pokušaj kaznenog djela silovanja, a koji, prema pravnom opisu pojma pokušaja iz čl. 34. st. 1. KZ/11 znači poduzimanje radnje koja prostorno i vremenski neposredno prethodi ostvarenju bića tog kaznenog djela. Pritom je kazneno djelo silovanja tzv. složeno kazneno djelo, jer se sastoji od uporabe sile i potom spolnog odnosa ili radnje izjednačene sa spolnim odnosom, a pokušaj, kako to proizlazi iz zakonske definicije podrazumijeva poduzimanje radnje koja neposredno prethodi ostvarenju bića tog djela. Dakle, da bi se radilo o pokušaju kod složenog kaznenog djela, nije neophodno da počinitelj primijeni sve radnje koje su potrebne radi savladavanja otpora žrtve, već je dostatno da tek jedna od njih bude ostvarena, a to u konkretnom slučaju opis inkriminacije nepobitno sadrži, poglavito cijeni li se opetovana istovjetna radnja, pri čemu je prva radnja prekinuta bijegom oštećenice, a do ostvarenja djela u drugom navratu nije došlo zbog snažnog otpora oštećenice.

 

Stoga nije ostvarena žalbom naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka druga bitna postupovna povreda na koju sukladno odredbi čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti.

 

Pobijajući prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik smatra da izvedeni dokazi ne potkrjepljuju zaključak da je optuženik poduzeo radnje navedene optužnicom radi ostvarivanja spolnog odnosa s oštećenicom, naglašavajući da je prvostupanjski sud prethodno razmotrio tek je li optuženik djelovao s namjerom da oštećenicu tjelesno ozlijedi ili da od nje oduzme pokretne stvari, dok je propustio cijeniti podatak da je optuženik tempore criminis bio pod znatnim utjecajem alkohola, a to je ujedno po žalitelju i jedino razumno objašnjenje, jer je riječ o potpuno nebuloznom postupanju bez ikakvog jasnog cilja. Sugerira i da je eventualno moguće postupke optuženika podvesti pod seksualno uznemiravanje iz čl. 156. st. 2. KZ/11, a koje je u konkretnom slučaju prekršaj.

 

Međutim, takvo se rezoniranje optuženika ne može prihvatiti. Prvostupanjski je sud, suprotno navodima žalbe, izveo sve potrebne dokaze, koje je vrlo detaljno i savjesno analizirao, te kritički ocijenio, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav logički neupitan način došao i po mišljenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ukazuju u svemu ispravnima.

 

Već je izloženo zbog čega postupci optuženika prema oštećenici (snažno potezanje za mini suknju u dva navrata, pri čemu je ista pokidana) u konkretnom slučaju nepobitno predstavljaju radnju koja je podobna da bude kvalificirana kao ona koja vremenski i neposredno prethodi ostvarenju bića kaznenog djela silovanja. Da se u konkretnom slučaju radilo upravo o pokušaju kaznenog djela silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11 slijedi iz razumnog i životnog povezivanja niza okolnosti. Kao prvo, optuženik od ranije nije poznavao oštećenicu, a u kasno doba noći, kada je notorno da na ulicama nije prometno i nema mnogo prolaznika, pratio ju je dulje vrijeme, pri čemu iz iskaza oštećenice jasno proizlazi da je zastajkivao za vrijeme kada se ona pravila da komunicira preko mobitela, njegov fizički kontakt s oštećenicom uslijedio je nakon njezinog neuspjelog bijega, i to u dva navrata, pri čemu je bio fokusiran na potezanje za mini suknju. Opravdano je kraj takvog stanja stvari prvostupanjski sud ocijenio da optuženikov cilj nije bio pribavljanje protupravne imovinske koristi, budući da oštećenica u rukama nije imala ništa osim mobitela. Razumno je zaključiti da nitko tko želi pribaviti tuđe vrijedne predmete neće pratiti žrtvu koja sa sobom ne nosi ništa vidljivo vrijedno. Mobitel to očito nije bio, jer optuženik je za njim posegnuo tek onda kada je vidio da oštećenica pokušava nazvati nekoga da zatraži pomoć, a tada na način da je mobitel udario i razbio ga, koja radnja je očito usmjerena na onemogućavanje komunikacije uništenjem sredstva, što podrazumijeva da počinitelj nema nikakvog interesa da zadrži uništeni predmet. Neosnovani su žaliteljevi prigovori kako žrtve silovanja najčešće trpe tjelesne ozljede, pa i teške tjelesne ozljede, zbog čega smatra preuranjenim i neprihvatljivim zaključak suda da optuženik nije imao namjeru oštećenicu tjelesno ozlijediti. Naime, istodobno optuženik ispušta iz vida da su ozljede žrtve takvih kaznenih djela uobičajeno prateća pojava nastala radi savladavanja otpora žrtve, a da samo izuzetno predstavljaju nepotrebno iživljavanje počinitelja, kada ih je, ovisno o njihovoj težini, moguće i pravno odvojeno kvalificirati. Potezanje za mini suknju oštećenice i to intenzitetom zbog kojeg je mini suknja poderana, sasvim izvjesno ukazuje na to da je optuženik bio koncentriran upravo na taj dio tijela oštećenice, te da je postupak i bio usmjeren na to da mini suknju skine, pa i njezinim trganjem. U daljnjem postupanju optuženik je spriječen ozbiljnim i neočekivano snažnim otporom oštećenice, koja mu je zbog svoje sportske i jače tjelesne građe, mogla parirati. Osim toga, za istaknuti je da je alkoholiziranost optuženika, suprotno mišljenju žalitelja, u konkretnom slučaju adekvatno objašnjenje za njegov neuspjeh, odnosno razlog zbog kojeg je djelo ostalo u pokušaju. Neovisno o tomu što koncentracija alkohola u krvi optuženika njega nije činila neubrojivim i fizički nemoćnim, zasigurno je u nekoj mjeri djelovala na njegovu motoriku, što je u konačnici nepobitno doprinijelo uspješnosti otpora oštećenice. Sagledaju li se sve navedene okolnosti, onda se ranija osuđivanost optuženika ne može tretirati kao jedini, pa niti odlučujući dokaz na kojem se temelji zaključak o sadržaju namjere optuženika kritične zgode. Dakako, taj podatak važan je s obzirom na identičan modus operandi u prošlosti i tempore kriminis, pri čemu su i ranije žrtve njegovih postupaka bile slučajno odabrane, nepoznate žene.

 

Najzad, analiziranje i ocjenjivanje pojedinih dokaza, a kroz to i postupaka pojedinih osoba mora biti životno, logično i podvrgnuto iskustvenoj provjeri, a upravo je tako rezonirao i prvostupanjski sud.

 

Također, opravdano je odbijen kao nevažan dokazni prijedlog za rekonstrukciju. Nije sporno da se događaj odigrao oko 02,30 sati, a notorno je da na ulicama u to doba nema mnogo ljudi. Nesporno je optuženik oštećenicu pratio duže vrijeme, a do napada je došlo u stambenom dijelu grada, u kojem nema nikakvih ugostiteljskih objekata niti mjesta gdje se ljudi skupljaju, pa se izvođenjem rekonstrukcije ništa novo ni bitno drugačije ne bi utvrdilo. Uz to, ni optuženik ni oštećenica ne spominju da bi tada na navedenom mjestu prošlo ijedno vozilo, pa ni ta okolnost nije sporna. To što napad na žrtvu na javnom mjestu uvijek za počinitelja podrazumijeva određeni rizik, druga je stvar, no kao što je poznato, ta činjenica nije dovoljna da odvrati počinitelje od takvog ponašanja.  

 

Činjeničnim opisom inkriminacije navedenim u izreci pobijane presude nesumnjivo se ostvaruju sva bitna obilježja kaznenog djela silovanja u pokušaju iz čl. 153. st. 1. u vezi s čl. 152. st. 1. i čl. 34. st. 1. KZ/11, za koje je optuženik osnovano proglašen krivim. Prigovori kojima optuženik sugerira da bi se radilo o drugom kaznenom djelu, odnosno prekršaju, predstavljaju u suštini prigovore pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer pretpostavljaju drugačiji činjenični supstrat od onog sadržanog u izreci prvostupanjske presude.

 

Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbe stranaka zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik mišljenja je da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da istodobno nije dao dovoljan značaj utvrđenim otegotnim okolnostima, poglavito činjenici da je optuženik specijalni povratnik. Napominje i da je prije samog napada duže vrijeme optuženik slijedio žrtvu, da je pokazao upornost jer ju je, nakon što je žrtva odbila prvi napad, ponovno počeo potezati sa suknju. Također, smatra da je alkoholiziranost optuženika trebalo cijeniti otegotnom okolnošću, jer je notorno da alkohol djeluje dezinhibirajuće.

 

Optuženik, pak, ističe da oštećenica nije zadobila nikakve ozljede, te ponavlja sve okolnosti koje je cijenio i prvostupanjski sud, sugerirajući               da bi se i blažom kaznom zatvora, koja bi se zamijenila radom za opće dobro, postigla specijalna prevencija.

 

Razmatrajući izrečenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci u svjetlu ovako suprotstavljenih stanovište stranaka, ovaj drugostupanjski je sud zaključio da je sud prvog stupnja adekvatno analizirao i ocijenio sve okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera sankcije. Opravdano je olakotnim  vrednovao optuženikovo obiteljsko stanje, činjenicu da je optuženik oštećenici naknadio pričinjenu materijalnu štetu i da joj se ispričao. Također je osnovano olakotnim cijenio optuženikovu smanjenu ubrojivost, uzrokovanu alkoholiziranošću. Ne može se pritom prihvatiti tvrdnja državnog odvjetnika, kojom se neizravno sugerira analogija s institutom actio libera in causa, jer nema ni indicija koji bi upućivali na to da je kazneno djelo koje je optuženik pokušao bilo obuhvaćeno njegovom sviješću prije nego što se doveo u alkoholizirano stanje. Podatak, pak, da oštećenica nije zadobila nikakve ozljede nije sam po sebi olakotna okolnost, jer je rezultat njezinog snažnog i efikasnog otpora, a istovremeno je opravdano značajno otegotnim cijenjeno da je optuženik specijalni recidivist. Težina, pak, samog djela, činjenica da je ono ostalo u pokušaju i protek vremena te ponašanje optuženika nakon počinjenog djela i tijekom postupka, opravdavaju odmjeravanje kazne zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, koja je podobna da se njome postigne cilj specijalne i generalne prevencije, pa po ocjeni ovog drugostupanjskog suda nema mjesta ni strožem ni blažem kažnjavanju.

 

Slijedom svega naprijed navedenog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 28. ožujka 2017.