Broj: Kž-Us-16/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog S. K. zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 6. prosinca 2016. broj Kov-Us-Iz-39/16 (Kov-Us-46/16), u sjednici održanoj 29. ožujka 2017.

r i j e š i o   j e

Odbija se kao neosnovana žalba osuđenog S. K..

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda odbačen je, na temelju članka 506. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), zahtjev osuđenog S. K. za preinačavanje bez obnove kaznenog postupka presude Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. broj Kov-Us-46/16 i presude Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 6. rujna 2016. broj K-515/15.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđeni S. K. po branitelju, odvjetniku I. K., s prijedlogom „pobijano rješenje preinačiti na način da se zahtjev za obnovu kaznenog postupka uvaži, odnosno da pobijano rješenje ukine te predmet vratiti na ponovno odlučivanje“.

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđeni S. K. u žalbi tvrdi da se „pobijano rješenje (…) ne može ispitati budući obrazloženje istoga ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama“, a citira i odredbe članka 498. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te članka 57. stavka 1. KZ/11. kao i sadržaj pravomoćnih presuda kojima su mu izrečene djelomične uvjetne osude i zaključuje da je, „kada se uzme u obzir činjenica da obje navedene presude u svom zbroju iznose dvije (2) godine i jedanaest (11) mjeseci, dakle ne prelaze (3) tri godine, (…) jasno da je sud treba sukladno čl. 498. ZKP-a izreći jedinstvenu kaznu“.

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud odbacio zahtjev osuđenog S. K. za preinačavanje navedenih pravomoćnih presuda u odluci o kazni u postupku takozvane „neprave obnove kaznenog postupka“ zbog nepostojanja zakonskih uvjeta za takvo preinačavanje jer su osuđeniku tim presudama izrečene djelomične uvjetne osude: pravomoćnom presudom Županijskog suda u Zagrebu od 16. lipnja 2016. broj Kov-Us-46/16 mu je, za kazneno djelo iz članka 329. stavka 1. točke 4. u vezi s člankom 190. stavkom 2. KZ/11., na temelju tog propisa, uz primjenu članka 48. stavka 3. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine pet mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 331. stavka 3. KZ/11, uz primjenu članka 48. stavka 3. KZ/11, utvrđena kazna zatvora u trajanju tri mjeseca, pa je, uz primjenu članka 51. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju jedne godine i sedam mjeseci te mu je, na temelju članka 57. stavka 1. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da se dio kazne zatvora u trajanju sedam mjeseci izvršiti, a da se dio kazne u trajanju jedne godine neće izvršiti ako osuđeni S. K. u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo, dok je pravomoćnom presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 6. rujna 2016. broj K-515/15., ispravljenom rješenjem tog suda od 13. rujna 2016. broj K-515/15-30, zbog kaznenog djela iz članka 190. stavka 2. KZ/11., na temelju tog propisa, osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i četiri mjeseca pa mu je, na temelju članka 57. stavka 1. i 2. KZ/11., izrečena djelomična uvjetna osuda kojom je određeno da će se izvršiti dio kazne zatvora u trajanju osam mjeseci, a dio kazne u trajanju osam mjeseci da se neće izvršiti ako osuđeni S. K. u roku četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

Naime, i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, smatra da u situaciji kada je osuđeniku, primjenom odredaba članka 57. KZ/11., već jednom presudom pravomoćno izrečena djelomična uvjetna osuda, a drugom presudom je on osuđen na kaznu zatvora (pa i kada mu je i za tu drugu kaznu izrečena uvjetna osuda ili djelomična uvjetna osuda), nema mjesta primjeni odredaba o stjecaju iz članka 51. KZ/11. – osim u slučaju opoziva uvjetne osude u smislu odredaba članka 58. stavaka 1., 2., 3., 5. i 6. KZ/11. u vezi s člankom 57. stavkom 5. KZ/11., ali do takvog opoziva ovdje nije došlo.

Dakle, obrazloženje prvostupanjskog suda jasno je pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08., niti su povrijeđene odredbe članka 489. stavka 1. točke 1. i članka 506. stavka 1. ZKP/08., jer nema zakonskih uvjeta za primjenu odredaba o odmjeravanju jedinstvene kazne iz članka 51. KZ/11.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao pobijano rješenje i po službenoj dužnosti te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo te da ne postoji neki drugi oblik povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona niti da bi na štetu osuđenika bio povrijeđen kazneni zakon.

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijena je žalba osuđenog S. K. kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

Zagreb, 29. ožujka 2017.