Broj: Kž-Us 32/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osum. D. B. i dr. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi ošt. kao tužitelja Z. L. podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 23. siječnja 2017. broj Kv-Us-17/16 (Kir-Us-543/15), u sjednici održanoj dana 04. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Odbija se žalba ošt. kao tužitelja Z. L. kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijski sud u Zagrebu je na temelju čl. 505. st. 1. u svezi čl. 506. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) odbacio zahtjev ošt. kao tužitelja Z. L. za obnovu kaznenog postupka dovršenog  rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 25. veljače 2016. broj Kir-Us-543/15, kojim je obustavljen postupak za provođenje istrage protiv osumnjičenih D. B., Z. G., S. F. i F. T. zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. i 4. KZ/97 kao neosnovan.

              Protiv tog rješenja podnio je žalbu osobno ošt. kao tužitelj Z. L., s prijedlogom da se „pobijano rješenje ukine i predmet vrati u postupak suca istrage i provedu predložene dokazne radnje iz prijedloga za provođenje istrage radi utvrđivanja bitnih činjenica kojima je ostvareno biće kaznenih djela“.

              Spis je, na temelju čl. 495. u svezi čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalba nije osnovana.

              Zahtjev za obnovu kaznenog postupka ošt. kao tužitelj zasnivao je na tvrdnji da je prijedlog za provođenje istrage bio razmatran samo kroz institut zastare, pri čemu je osporavao ispravnost zaključka suca istrage o tome da je u konkretnom slučaju riječ o osnovnom kaznenom djelu iz čl. 337. st. 1. KZ/97, a ne o kvalificiranom obliku tog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97, napominjući da se radi o tzv. trajnom kaznenom djelu, kod kojeg iznos štete odgovara zbroju svih dohodaka  koje bi oštećenik dobio da do nezakonitog prestanka  radnog odnosa nije došlo.

Obnovu kaznenog postupka sukladno odredbi čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08 mogu tražiti stranke i branitelj, ako iznesu nove činjenice ili podnesu nove dokaze, koji su prikladni da sami za sebe ili u vezi s prijašnjim dokazima prouzroče oslobođenje osobe koja je bila osuđena ili njenu osudu po blažem zakonu.

Prvostupanjski sud odbacio je zahtjev za obnovu postupka, sukladno odredbi čl. 506. st. 1. ZKP/08, nalazeći da činjenice i dokazi izneseni u zahtjevu očito nisu prikladni da se na temelju njih dopusti obnova, a tu odluku nalazi ispravnom i ovaj drugostupanjski sud.

              Naime, pitanje pravne kvalifikacije postupanja osumnjičenika prosuđuje se prema činjeničnom opisu inkriminacije kojom se oni terete, a taj je, prema sadržaju prijedloga za provođenje istrage, nesumnjivo osnovni oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. st. 1. KZ/97. Ovo stoga što  iz  činjeničnog supstrata navedenog u tom prijedlogu nije razvidno da bi bila pribavljena znatna imovinska korist (koja bi morala prelaziti iznos od 30.000,00 kn), a to je osnovno obilježje kvalificiranog oblika kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97. S obzirom na to, opravdano je sudac istrage zaključio da se radnje kojima se terete osumnjičenici mogu pravno kvalificirati samo kao osnovni oblik kaznenog djela iz čl. 337. st. 1. KZ/97, pa je, budući da je činjenični opis obuhvaćao razdoblje od 15. svibnja 2003. do 02. siječnja 2004., ispravno utvrdio kako je, u skladu s odredbom čl. 20. st. 1. i 5.  u vezi s čl. 19. st.  1. alin.  5.  KZ/97, protekom šest godina od počinjenja djela nastupila apsolutna zastara kaznenog progona, naglašavajući i da je kaznena prijava protiv osumnjičenika podnesena tek 02. travnja 2015., dakle nakon nastupa apsolutne zastare kaznenog progona.

              Osporavanje ispravnosti pravnog kvalificiranja radnji kojima se terete osumnjičenici i problematiziranje pravne prirode navedenog kaznenog djela (odnosno sugeriranje da se radi o tzv. trajnom kaznenom djelu), na temelju čega se pobija ispravnost zaključka o nastupu zastare, ne predstavlja iznošenje novih činjenica i novih dokaza iz čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08, zbog čega je osnovano prvostupanjski sud odbacio zahtjev za obnovu kaznenog postupka. Neovisno o tomu, Vrhovni sud Republike Hrvatske smatra potrebnim napomenuti da kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 337. KZ/97 nije trajno kazneno djelo, jer radnja izvršenja kojom se ono čini nije takva da bi počinitelj protupravno stanje koje je stvorio nakon toga održavao svojom voljom, pa  nema govora o neprekidnom obnavljanju kaznenog djela sve do trenutka kad počinitelj odluči prekinuti protupravno stanje ili ga vanjske okolnosti na to prisile, a što su pretpostavke za zaključak da bi se radilo o trajnom kaznenom djelu. Trajna kaznena djela su u pravilu formalna kaznena djela, kod kojih radnja počinjenja traje koliko i protupravno stanje (kao npr. protupravno oduzimanje slobode iz čl. 124. KZ/97 ili povreda dužnosti uzdržavanja iz čl. 209. KZ/97, koje se ostvaruje nečinjenjem), a to kazneno djelo iz čl. 337. KZ/97 nije.

              Što se tiče prigovora žalitelja kako protiv rješenja suca istrage od 25. veljače 2016. broj Kir-Us-543/15 nije podnio žalbu, postupajući u skladu s izričitim navodom o nedopuštenosti takvog pravnog lijeka sadržanog u istom rješenju, u ovoj fazi i u povodu predmetnog izvanrednog pravnog lijeka Vrhovni sud Republike Hrvatske nije ovlašten preispitivati ispravnost takve pravne pouke.

              Slijedom iznesenog, a s obzirom da ispitivanjem pobijanog rješenja po službenoj dužnosti na temelju čl. 494. st. 4. ZKP/08, nije utvrđeno da bi pobijano rješenje donijelo neovlašteno tijelo ili da bi na štetu okrivljenika bio povrijeđen kazneni zakon, trebalo je na temelju čl. 494. st. 3. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

U Zagrebu 04. travnja 2017.