Broj: Kž-Us-161/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda dr. sc. Zdenka Konjića, kao predsjednika vijeća, te Ileane Vinja i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene M. K., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11) te zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. rujna 2015. broj K-Us-22/12, u sjednici održanoj 6. travnja 2017. u nazočnosti braniteljice opt. M. K., odvjetnice Z. S. K. u zamjeni za braniteljicu J. M., odvjetnicu iz S.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I.              Djelomično se prihvaća žalba opt. M. K., a povodu te žalbe i žalbe državnog odvjetnika i po službenoj dužnosti, ukida se pobijana presuda u odnosu na kazneno djelo iz čl. 347. st. 2. KZ/97 (toč. 2. izreke pobijane presude) te se u tom u dijelu predmet upućuje sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku.

 

Uslijed toga, žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni u odnosu na navedeno kazneno djelo je bespredmetna.

 

II.              Uslijed odluke pod I. te djelomičnim prihvaćanjem žalbe državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni za kaznena djela za koja je opt. M. K. pod toč. 1. izreke pobijane presude oglašena krivom na način joj se prihvaćaju kao utvrđene kazne zatvora i to za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11 u trajanju od 8 (osam) mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 347. st. 1. KZ/97 u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se opt. M. K., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, u koju joj se, na temelju čl. 54. KZ/11, uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 1. lipnja 2011. do 26. lipnja 2011.

 

III.              U ostalom dijelu žalba opt. M. K. odbija se kao neosnovana te se, u neukinutom i nepreinačenom dijelu, potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašena je krivom opt. M. K. i to: pod toč. 1. izreke za kazneno djelo iz čl. 291. st. 1. i 2. KZ/11 za koje joj je, uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, te zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 1. KZ/97 za koje joj je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, dok je pod toč. 2. izreke te presude oglašena krivom zbog kaznenog djela iz čl. 347. st. 2. KZ/97 za koje joj je, također uz primjenu odredaba o ublažavanju kazne, utvrđena kazna zatvora u trajanju od pet mjeseci, pa je optuženica, temeljem čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđena na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja joj je, temeljem čl. 55. st. 1. KZ/11, zamijenjena radom za opće dobro tako da se jedan dan zatvora ima zamijeniti s dva sata rada.

 

U izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, sukladno čl. 54. KZ/11.

 

Od optuženice je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelima i to u odnosu na učin kaznenog djela pod toč. I. izreke u iznosu od 1.000,00 Eur-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske narodne banke na dan ispunjenja obveze, a u odnosu na učin pod toč. 2. izreke u iznosu od 1.650,00 kn.  Od optuženice je oduzet mobitel u smislu čl. 79. KZ/11.

 

Optuženica je obavezana na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 5.976,00 kn, sukladno čl. 148. st. 1. u vezi čl. 145. st. 1. i 2. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale se optuženica i državni odvjetnik.

 

Opt. M. K. se žali po svojoj braniteljici J. M., odvjetnici iz Odvjetničkog društva L. i Č. j.t.d. iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženica oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine "odnosno postupak obustavi". Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju, bez primjene odredaba o zamjeni kazne radom za opće dobro.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočila je odvjetnica Z. S. K., u zamjeni za braniteljicu J. M., koja je ostala kod navoda podnesene žalbe i istaknutog žalbenog prijedloga. Uredno pozvana optuženica, kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

 

U odnosu na drugostupanjsko rješenje

 

Žalba optuženice je djelomično osnovana.

 

Ispitujuću prvostupanjsku presudu u okviru žalbom istaknutog osnova bitne povrede odredaba kaznenog postupka, ali i po službenoj dužnosti, u smislu čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je u obrazloženju pobijane presude ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Naime, u odnosu na učin kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 2. KZ/97 za koje je žaliteljica oglašena krivom pod toč. 2. izreke pobijane presude, u obrazloženju su potpuno izostali razlozi o odlučnim činjenicama zbog čega se presuda u tom dijelu ne može s uspjehom ispitati a, za sada, niti prihvatiti.

 

Osim paušalnog zaključka prvostupanjskog suda na listu 9, I pasus obrazloženja, da su navodi iz optužnice (koji se doslovce citiraju) "nedvojbeno utvrđeni", u obrazloženju pobijane presude izostaje ocjena i analiza izvedenih dokaza, a posebno ocjena obrane optuženice koja poriče da bi sporne darove (svinjsko i janjeće meso) primila od R. B. i Ž. Š. upravo kao protuuslugu za brže rješavanje podnesenih zahtjeva za obnovu ratom oštećenih kuća na području Općine K.

 

Iako nije sporno da je optuženica navedene darove primila, za postojanje kaznenog djela primanja mita bilo je nužno obrazložiti temeljem kojih dokaza prvostupanjski sud otklanja njezinu obranu i utvrđuje da su ti darovi primljeni u vezi s njezinim radom kao službene osobe i upravo sa svrhom da ona ubrza rad na predmetima kojima je zadužena te tako obavi službenu radnju koju bi i inače morala obaviti. Kako u odnosu na tu odlučnu činjenicu prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude propušta navesti bilo kakve razloge, to se pravilnost osuđujuće presude u tom dijelu ne može povodom žalbe ispitati.

 

Stoga je djelomičnim prihvaćanjem žalbe optuženice i po službenoj dužnosti pobijani dio presude trebalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje i odluku, sukladno čl. 483. ZKP/08.

 

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud na temelju postojećih, ali i novih dokaza ukoliko ih ocijeni opravdanima, donijeti zakonitu presudu koju je dužan valjano obrazložiti u smislu čl. 459. st. 5. ZKP/08.

 

 

U odnosu na drugostupanjsku presudu

 

 

              Žalba opt. M. K. u tom dijelu nije osnovana, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana.

 

              Prije svega, ne radi se ovdje o presuđenoj stvari, kako paušalno i neargumentirano tvrdi optuženica u svojoj žalbi.

 

              Činjenični opis stegovnog djela koji je bio predmetom rješenja Službeničkog suda u Splitu (list 192 spisa) ne sadrži konkretne inkriminacije koje bi žaliteljica počinila kao državna službenica pa je upravo iz tih razloga i ocijenjeno da nije odgovorna za težu povredu službene dužnosti. Stoga nema niti može biti identiteta između činjeničnog opisa stegovnog i kaznenog djela za koje optuženica ovdje odgovara, a time niti povrede iz čl. 12. st. 1.  ZKP/08.

 

Nadalje, u ovom dijelu obrazloženja pobijane presude prvostupanjski je sud dao jasne i razumljive razloge o svim odlučnim činjenicama, pa nije ostvarena žalbom istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženica pogrešno ukazuje na dijelove obrane ranije okrivljenog R. B. protiv kojeg je u međuvremenu donesena osuđujuća presuda na temelju sporazuma stranaka. Budući da R. B. sada ima svojstvo svjedoka, to se zbog nemogućnosti miješanja procesnih uloga njegov raniji iskaz dan u svojstvu okrivljenika ne može koristiti kao zakonit dokaz niti se na njemu može utemeljiti sudska presuda. Kako ovaj svjedok na raspravi od 15. svibnja 2015. nije iskazivao o tome da bi optuženici pri očevidu u B. s., Općina K., umjesto obiteljske kuće D. D., svjesno pokazao pogrešan stambeni objekt, to za ovu tezu obrane nema potvrde u provedenim dokazima.

 

Također, suprotno tvrdnji žalbe nema dokaza o tome da bi prethodna komisija, kako tvrdi žaliteljica, već priznala IV stupanj oštećenja na kući D. D. čime se i ona rukovodila. O tome u spisu Odsjeka za obnovu Š., klasifikacijske oznake 361-02/06-01-331 nema podataka, ali je istom priložen Snimak izvedenog stanja i procjena starosti stambenog objekta od 10. ožujka 2010. sačinjen od strane stalnog sudskog vještaka za graditeljstvo dipl. ing. Z. R. Iz navedenog dokumenta jasno proizlazi da je vještak izlaskom na lice mjesta utvrdio kako objekt tijekom rata nije bio zapaljen te da je u vrijeme očevida zgrada pokrivena falcovanim crijepom na drvenoj krovnoj konstrukciji. Nasuprot tome, optuženica je u zapisniku o očevidu od 4. prosinca 2010., kao predsjednica komisije, konstatirala da je objekt pretrpio veću ratnu štetu izazvanu od požara tako da je prizemlje objekta u potpunosti izgorilo te da je došlo do urušavanja nosive konstrukcije krovišta zajedno sa pokrovom. Upitana da u svojoj obrani razjasni navedene razlike u odnosu na prethodni nalaz sudskog vještaka, optuženica nije dala prihvatljivo obrazloženje.

 

Tvrdnja žalbe da su za sadržaj zapisnika o očevidu od 4. prosinca 2010. odgovorni i drugi članovi Komisije za popis i procjenu štete, ne umanjuje krivnju optuženice, posebno jer iz čl. 5. Odluke o osnivanju i imenovanju Komisije za popis i procjenu ratne štete od 4. ožujka 2009. proizlazi da je predsjednik Komisije tj. optuženica bila odgovorna za koordinaciju stručnih poslova i njihovu provedbu. Osim toga, članovi te Komisije na raspravi nisu saslušani u svojstvu svjedoka niti je obrana to predlagala, iako je njihov identitet poznat.

 

Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je optuženica, kao upravna savjetnica Odsjeka za obnovu Š., protivno odredbama Zakona o obnovi, bez osnova izdala rješenje o pravu na obnovu kuće D. D. s priznatom IV. kategorijom oštećenja iako je prema stvarnom stanju bila svjesna da on na to nema pravo pa je time iskoristila svoj položaj službene osobe s ciljem da mu pribavi protupravnu imovinsku korist od najmanje 146.993,77 kn.

 

Pri tome, činjenica da u tijeku kaznenog postupka protiv okr. D. D. nije oduzeta navedena imovinska korist ne utječe na kaznenu odgovornost optuženice, već je to pitanje pravomoćne presude koja je protiv njega donesena na temelju sporazuma stranaka (broj K-us-5/15 od 17. studenog 2014.).

 

U prilog zaključku da je optuženica bila svjesna nezakonitosti svoje službene radnje govori i utvrđenje suda da je ona, kako bi donijela sporno rješenje o pravu na obnovu kuće s priznatom IV kategorijom oštećenja, od vlasnika kuće D. D. primila novčani iznos od 1.000,00 Eur-a te time počinila još i kazneno djelo primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97.

 

Navodima žalbe nije s uspjehom doveden u sumnju zaključak prvostupanjskog suda o dokazanosti tog kaznenog djela.

 

              Poričući primitak dara u iznosu od 1.000,00 Eur-a, žaliteljica ukazuje na sadržaj iskaza svjedoka R. B., Ž. Š. i M. D., ranije okrivljenika u ovom predmetu protiv kojih je donesena pravomoćna presuda na temelju sporazuma stranaka.

 

Iako ove osobe u svojstvu svjedoka doista ne terete optuženicu, prvostupanjski sud s pravom otklanja njihove iskaze kao neuvjerljive budući da oni različito opisuju koji je od njih i koliko novca primio od D. D. S druge strane, svjedok D. D. potvrđuje da je iznos od 1.000,00 Eur-a poslao preko svog brata M. D. radi financiranja troškova prikupljanja dokumentacije za obnovu kuće i nošenja te dokumentacije u Ured državne uprave Š.-k. županije, pri čemu iskazuje da "ne zna da li je novac bio namijenjen nekom iz Ureda, ali je možda slutio".

 

Osim toga, relevantni su rezultati posebnih dokaznih radnji tajnog nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora koji sa sigurnošću ukazuju da se razgovori između R. B. i ostalih svjedoka, a posebno razgovori sa svjedokom Ž. Š. od 15., 21., 22. i 23. prosinca 2010., odnose upravo na dogovor o načinu, vremenu i mjestu predaje mita optuženici, kao službenoj osobi zaduženoj za rješavanje predmeta obnove kuće D. D. Pri tome, u više razgovora vođenih među ovim svjedocima spominje se potreba držanja informacije u tajnosti, dok je znakovit i sadržaj snimljenog telefonskog razgovora na dan 28. prosinca 2010., tj. na dan kada je doneseno sporno rješenje, gdje optuženica govori svjedoku R. B. "da će zbog predmetnog rješenja živjeti pet godina manje".

 

Temeljem sadržaja tako prikupljenih dokaza, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je optuženica bila svjesna nezakonitosti vlastite odluke te da je donijela sporno rješenje s priznatom IV. kategorijom oštećenja kuće upravo zato što je od vlasnika kuće D. D., putem drugih osoba kao posrednika, primila dar u iznosu od 1.000,00 Eur-a kao protuuslugu za poduzimanje službene radnje koju nije smjela obaviti. Time je ostvarila objektivne i subjektivne elemente bića kaznenog djela primanja mita iz čl. 347. st. 1. KZ/97.

 

Što se tiče primjene materijalnog prava, prvostupanjski je sud osnovano ocijenio postojanje pravnog kontinuiteta i primjenu blažeg zakona te je kriminalno djelovanje optuženice pravilno označio kao stjecaj kaznenih djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11 i čl. 347. st. 1. KZ/97. Ispitujući kvalitetu, sadržaj i vrijeme poduzimanja službene radnje koju je optuženica poduzela iskorištavanjem svog položaja, tj. donošenjem nezakonitog rješenja protekom četiri dana od primitka dara, prvostupanjski sud pravilno zaključuje da kazneno djelo primanja mita ne predstavlja tek modalitet izvršenja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, već čini zasebnu kriminalnu djelatnost pa je primjena odredaba o stjecaju tih kaznenih djela, u konkretnom slučaju, opravdana.

 

Što se tiče odluke o izrečenoj kaznenoj sankciji, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je zamjenom izrečene kazne zatvora radom za opće dobro optuženica preblago kažnjena, na što s pravom ukazuje državni odvjetnik u svojoj žalbi.

 

Naime, imajući u vidu da je optuženica državna službenica u jedinici lokalne samouprave te je kao takva, između ostalog, bila dužna jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, o koju dužnost se evidentno ogriješila, te da je, osim vlastite koristi, počinjenjem kaznenog djela ostvarila i znatnu štetu za državni proračun, tada doista nije bilo uvjeta da se, inače pravilno utvrđene pojedinačne i jedinstvena kazna zatvora, zamijene radom za opće dobro.

 

Stoga, pravilnom ocjenom olakotnih i otegotnih okolnosti, a posebno akceptirajući povećanu društvenu opasnost takvih kaznenih djela, ovaj žalbeni sud smatra da nije bilo uvjeta za primjenu čl. 55. KZ/11 te da je za ostvarenje svrhe kažnjavanja nužno da optuženica izdrži kaznu lišenja slobode u trajanju od jedne godine.

 

Prihvaćanjem po sudu prvog stupnja utvrđenih pojedinačnih kazni te izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora u trajanju od jedne godine ostvariti će se ciljevi posebne, a naročito generalne prevencije jer će se, osim svijesti optuženice o krajnjoj neprihvatljivosti vlastitog ponašanja i potrebe izbjegavanja sličnih postupaka ubuduće, tako odmjerenom kaznom upozoriti drugi građani de se klone činjenja takvih kaznenih djela.

 

Iz navedenih razloga, ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu odluke o kazni po službenoj dužnosti, sukladno čl. 478. ZKP/08, ovaj žalbeni sud nije našao osnova za blaže kažnjavanje optuženice.

 

Odluka o oduzimanju imovinske koristi u kunskoj protuvrijednosti 1.000,00 Eur-a u svemu je zakonita i pravilna budući da nitko ne može zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom.

Kako time navodi žalbe optuženice u ovom dijelu nisu osnovani, dok je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni osnovana, a ispitivanjem pobijane presude ovaj žalbeni sud nije našao povrede na koje u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 486. i čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. travnja 2017.