Broj: Kž-Us 42/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Draženu Tripalu, u predmetu osiguranja oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom od protivnika osiguranja J. Č., okrivljenog zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama predlagatelja osiguranja Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) i protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 2. veljače 2017. broj Kir-t-Us-93/17, dana 6. travnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe predlagatelja osiguranja USKOK-a i protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda je, pod točkom I. izreke, na temelju članka 11. stavka 1. točke a) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.; dalje: ZPOIK), određena privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi kojom je zabranjeno protivniku osiguranja, okrivljenom J. Č., da otuđi ili optereti svoje suvlasničke dijelove na nekretninama opisanima u tom dijelu izreke, uz zabilježbu zabrane otuđenja i opterećenja tih nekretnina u zemljišnoj knjizi Općinskog građanskog suda u Zagrebu.

 

Pod točkom II. izreke određeno je da se privremena mjera donosi u korist Republike Hrvatske.

 

Pod točkom III. izreke određeno je da će se privremena mjera, u skladu s odredbom članka 15. stavka 1. ZPOIK-a, ukinuti ako u roku od dvije godine od dana kad je mjera određena ne bude potvrđena optužnica ili podnesen prijedlog iz članka 2. stavka 2. ZPOIK-a.

 

Pod točkom IV. izreke određeno je da privremena mjera može, u skladu s odredbom članka 16. ZPOIK-a, trajati najdulje 60 dana nakon što sud dostavi obavijest da je presuda u predmetnom kaznenom postupku postala pravomoćna.

 

Protiv točke III. izreke tog rješenja žalbu je podnio predlagatelj osiguranja USKOK, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „preinači pobijano rješenje na način da ispusti točku III. izreke“.

 

Protiv rješenja žalbu je podnio i protivnik osiguranja, okrivljeni J. Č. po braniteljima, odvjetnicima D. K. i N. M., s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu usvoji te ukine pobijano rješenje i vrati predmet sucu istrage na ponovno odlučivanje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), koji se u ovom postupku primjenjuje u skladu s odredbom članka 2. stavka 1. ZPOIK-a, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č.:

 

Pobijajući prvostupanjsko rješenje, protivnik osiguranja, okrivljeni J. Č., u žalbi tvrdi da ne postoji „ona bitna, člankom 12. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem propisana pretpostavka, a to je opasnost da se tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći ostvariti ili da će njezino ostvarenje biti otežano, ako privremena mjera ne bude određena“. Ovaj žalitelj također navodi da „nekretnine iz točke 1. izreke pobijanog rješenja, uopće nisu podobne da se na istima odredi privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi“ jer da je na njima „već upisano založno pravo od strane više banaka u visini od preko 2 milijuna kuna“, da „banke u slučaju provođenja ovrhe kao razlučni vjerovnici ostvaruju pravo prvenstva naplate“ pa da se „određivanje ove mjere na već (…) opterećenim nekretninama ukazuje neosnovanim“.

 

Međutim, upravo je odredbom članka 12. ZPOIK-a na koji se poziva ovaj žalitelj propisano da se u postupku osiguranja privremenom mjerom prema tom Zakonu pretpostavlja postojanje opasnosti da tražbina Republike Hrvatske glede oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom neće moći biti ostvarena, ili da će njezino ostvarenje biti otežano ako privremena mjera ne bude određena. Naime, tom odredbom derogirano je pravilo iz članka 344. stavka 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14. i 55/16.; dalje: OvZ) koji se, u skladu s odredbom članka 2. stavka 1. ZPOIK-a, također supsidijarno primjenjuje u ovom postupku, a prema kojemu će se privremena mjera radi osiguranja novčane tražbine odrediti ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim i opasnost da će bez takve mjere protivnik osiguranja spriječiti ili znatno otežati naplatu tražbine time što će svoju imovinu otuđiti, prikriti ili na drugi način njome raspolagati. Dakle, postojanje te opasnosti je, prema citiranoj odredbi ZPOIK-a, neoboriva zakonska predmnjeva (presumpcija) pa je USKOK zbog toga niti ne mora dokazivati, niti protivnik osiguranja može osporavati njeno postojanje.

 

Na žalbene tvrdnje protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č. o nepodobnosti predmeta na kojima je određena privremena mjera osiguranja valja odgovoriti da postojanje ranije upisanih hipoteka na nekretninama ni na koji način ne isključuje mogućnost određivanja privremene mjere osiguranja zabranom zemljišnoknjižnom vlasniku otuđenja i opterećenja tih nekretnina jer je redoslijed namirenja više ovrhovoditelja, odnosno više tražbina, ako bi do ovrhe došlo, reguliran odredbama OvZ-a (primjerice, odredbama članaka 78., 113., 114. tog Zakona i drugima).

 

Zbog iznesenog žalba protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č. nije osnovana.

 

U odnosu na žalbu predlagatelja osiguranja USKOK-a:

 

Predlagatelj osiguranja USKOK u žalbi kojom pobija točku III. izreke prvostupanjskog rješenja - kojom je određeno da će se privremena mjera ukinuti ako u roku od dvije godine od dana kad je ona određena ne bude potvrđena optužnica ili podnesen prijedlog iz članka 2. stavka 2. ZPOIK-a - navodi da članak 15. stavak 1. ZPOIK-a, na koju odredbu se pozvao prvostupanjski sud, „propisuje rok trajanja privremene mjere u slučajevima kada je ista određena prije pokretanja kaznenog postupka“, a da je „kazneni postupak pokrenut kada je ovlašteni državni odvjetnik poduzeo zakonom propisanu radnju radi progona počinitelja kaznenog djela“, pri čemu ovaj žalitelj upućuje na odredbe članka 2. stavka 2. i članka 38. stavka 1. i stavka 2. točke 4. ZKP/08. te navodi da je „u konkretnom slučaju postupak (…) pokrenut 2. veljače 2017. godine donošenjem rješenja o provođenju istrage broj K-US-39/17, KPO-US-1/17, IS-US-5/17, a kako je to i navedeno u obrazloženju prijedloga Ureda za donošenje privremene mjere“ te „obrazloženju predmetnog rješenja o određivanju privremene mjere osiguranja“. Smatra da „činjenica da u konkretnom slučaju kazneni postupak sukladno čl. 17. ZKP/08 nije započet, odnosno da rješenje o provođenju istrage nije pravomoćno, nije od utjecaja na primjenu čl. 15. ZOPOIK-a jer taj članak vrijeme trajanja mjera veže uz pokretanje, a ne započinjanje kaznenog postupka“, a smatra da to proizlazi i iz stava Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u rješenju od 22. kolovoza 2016. broj I Kž-382/16-3.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud primijenio odredbu članka 15. stavka 1. ZPOIK-a koja se odnosi na situacije donošenja privremene mjere prije sudske kontrole postojanja uvjeta za vođenje kaznenog postupka.

 

Naime, smislenim, a ne gramatičkim tumačenjem te odredbe ZPOIK-a, koji je stupio na snagu u vrijeme kada je na snazi bio ZKP/08. prije njegovih izmjena i dopuna iz 2013. kojima je, kroz mogućnost žalbe protiv rješenja državnog odvjetnika o provođenju istrage (a ne, kao do tada, njegovog naloga protiv kojega nije bilo pravnog lijeka) o kojoj odlučuje sudac istrage, uvedena sudska kontrola postojanja pretpostavki za vođenje istrage, valja zaključiti da se dvogodišnji rok trajanja privremene mjere odnosi na situacije njegovog određivanja prije započinjanja kaznenog postupka u smislu odredaba članka 17. stavka 1. ZKP/08., a to je u skladu i s načelima razmjernosti i restriktivne primjene mjera kojima se ograničavaju slobode i prava (ovdje prava vlasništva koje je zajamčeno stavkom 1. članka 48. Ustava Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. - pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. - pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. - pročišćeni tekst, 55/01. - ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst - kao i člankom 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda - „Narodne novine - Međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst) propisanima člankom 4. ZKP/08.

 

Ovakvo shvaćanje, suprotno žalbenim tvrdnjama predlagatelja osiguranja USKOK-a, nije protivno niti rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 22. kolovoza 2016. broj I Kž-382/16-3 kojim je, prihvaćanjem žalbi protivnika osiguranja, ukinuto prvostupanjsko rješenje o određivanju privremenih mjera osiguranja, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika postala bespredmetna. Dakle, žalba državnog odvjetnika tim rješenjem nije prihvaćena, a u dijelu tog rješenja u kojem, kako bi se moglo zaključiti, USKOK nalazi potvrdu svog shvaćanja jer se navodi da nema mjesta primjeni članka 15. stavka 1. ZPOIK-a, ukazano je upravo na činjenicu da je rješenje o provođenju istrage u tom postupku u međuvremenu postalo pravomoćno zbog čega je kazneni postupak i započet.

 

Konačno, točka III. izreke koju predlagatelj osiguranja USKOK pobija žalbom deklaratorne je naravi jer privremena mjera ne bi prestala samim protekom dvogodišnjeg roka u slučaju nepotvrđivanja optužnice, već tek donošenjem rješenja o njenom ukidanju čiju zakonitost i pravilnost bi USKOK, ako bi smatrao da nisu ispunjene pretpostavke za njegovo donošenje, mogao pobijati žalbom.

 

Zbog iznesenog žalba predlagatelja osiguranja USKOK-a nije osnovana.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. u vezi s člankom 2. stavkom 1. ZPOIK-a, ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom svega navedenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. u vezi s člankom 2. stavkom 1. ZPOIK-a, odbijene su žalbe predlagatelja osiguranja USKOK-a i protivnika osiguranja, okrivljenog J. Č. kao neosnovane, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 6. travnja 2017.