Broj: Kž-Us 157/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. B. i dr. zbog kaznenih djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. A. B., opt. D. P., opt. B. B. i opt. I. C., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 02. travnja 2014. broj K-Us-10/08, u sjednici održanoj dana 11. travnja 2017., u nazočnosti branitelja opt. A. B., Lj. P. V., odvjetnika iz Z.,

 

r i j e š i o   j e

 

I)                    Prihvaćaju se žalbe opt. A. B., opt. D. P., opt. B. B. i opt. I. C., ukida se prvostupanjska presuda te se predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II)                Uslijed odluke pod I) žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivima optužene A. B., D. P., B. B. i I. C. zbog kaznenog djela protiv javnog reda, počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja iz čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 u vezi s kaznenim djelom protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa opojnim drogama iz čl. 190. st. 2. i st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, te ih na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 osudio na kazne zatvora, i to opt. A. B. u trajanju od tri godine i šest mjeseci, a opt. D. P., opt. B. B. i opt. I. C. u trajanju od po tri godine.

 

              Na temelju čl. 54. KZ/11 optuženicima je u izrečene kazne zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru, i to opt. A. B. od 07. siječnja 2008. do 20. travnja 2010. i od 12. studenog 2013. do 02. travnja 2014., opt. D. P. od 07. siječnja 2008. do 20. travnja 2010., od 22. srpnja 2010. do 09. travnja 2011. i od 09. rujna 2013. do 10. listopada 2013., opt. B. B. od 17. listopada 2011. do 20. ožujka 2012. i od 08. srpnja 2012. do 02. travnja 2014., a opt. I. C. od 01. rujna 2007. do 20. travnja 2010. i od 26. listopada 2010. do 09. ožujka 2011.

 

              Na temelju čl. 190. st. 8. KZ/11 od opt. B. B. je oduzeta digitalna vaga za precizno mjerenje, sive boje, nepoznate marke i modela s tragovima metadona, kokaina i heroina te crni kožni etui u kojem se nalazi digitalna vaga za precizno mjerenje, sive boje, s tragovima kokaina, te smotuljak oblijepljen smeđom ljepljivom trakom s prozirnom plastičnom vrećicom s 49,77 g heroina, precizna digitalna vaga s tragovima heroina i kokaina, smotuljak oblijepljen smeđom ljepljivom trakom s 0,04 g heroina, jedna prozirna plastična vrećica oblijepljena fragmentima smeđe ljepljive trake, te prozirna plastična vrećica s dva smotuljka s kokainom u pojedinačnim količinama od 9,87 i 10,08 g, što je sve već prije privremeno oduzeto od strane djelatnika policije.

 

              Na temelju čl. 77. i 78. KZ/11 od opt. A. B. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznos od 200,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske Narodne banke na dan ispunjenja obveze, dok je od opt. I. C. oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 100,00 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju Hrvatske Narodne banke na dan ispunjenja obveze.

 

              Na temelju čl. 122. st. 1. u vezi s čl. 119. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 58/99, 112/99, 58/02, 143/02 i 115/06; u nastavku: ZKP/97) optuženici A. B., D. P., B. B. i I. C. dužni su naknaditi troškove kaznenog postupka, i to svaki paušalni iznos od 2.000,00 kn.

 

              Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik, te svi optuženici.

 

              Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni i predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženicima izreknu bezuvjetne kazne zatvora u primjerenom trajanju.

 

              Optuženi A. B. se po branitelju Lj. P. V. iz Odvjetničkog društva „R. i V.“ iz Z. žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

 

              Optuženi D. P. žali se po braniteljici D. K., odvjetnici iz S., i to zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i odluke o troškovima kaznenog postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i opt. D. P. oslobodi kaznene odgovornosti za predmetno kazneno djelo.

 

              Optuženi B. B. se po branitelju B. M., odvjetniku iz S., žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženika u cijelosti oslobodi od optužbe, jer činjenični opis ne sadrži u odnosu na njega nijednu radnju koja bi se mogla podvesti pod predmetno kazneno djelo odnosno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i donošenje nove odluke, podredno da se pobijana presuda preinači i okrivljenika proglasi krivim za kazneno djelo iz čl. 190. st. 2. KZ/11,te shodno tome izrekne znatno blaža kazna zatvora.

 

              Optuženi I. C. se po branitelju D. M., odvjetniku iz S., žali iz svih žalbenih osnova, uz prijedlog da se pobijana presuda u cijelosti ukine i predmet vrati na ponovno raspravljanje i odlučivanje pred sud prvog stupnja, odnosno da se ista preinači na način da se okrivljenik u potpunosti oslobodi kaznenopravne odgovornosti za kazneno djelo koje mu se optužnim aktom stavlja na teret ili da mu se izrekne blaža sankcija od one izrečene pobijanom presudom. Također je predložio da se pobijana presuda preinači i u pogledu sankcije i troškova kaznenog postupka.

 

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

              Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              S obzirom da su optuženici A. B., B. B. i I. C. u žalbama zahtijevali da budu izviješteni o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 2. ZKP/08, i učinjeno, te su poslane obavijesti o sjednici tim optuženicima, njihovim braniteljima i državnom odvjetniku. Sjednici je nazočio branitelj opt. A. B., odvjetnik Lj. P. V. Kako su uredno obaviješteni Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske, branitelj opt. B. B., odvjetnik B. M., i branitelj opt. I. C. odvjetnik D. M., te nadalje kako je prema izjavi branitelja opt. A. B. i taj optuženik uredno obaviješten, dok je dostava obavijesti za opt. B. B. vraćena neuručena a njegov branitelj odvjetnik B. M. telefonski je obavijestio sud da se s optuženikom B. B. nije čuo više od dvije godine, a dostava obavijesti za opt. I. C. vraćena je s naznakom da je na prijavljenoj adresi „nepoznat“, a istodobno je uredno primio poziv za sjednicu upućen na drugu adresu, pri čemu je iz Odvjetničkog ureda njegovog branitelja sud obaviješten da odvjetnik nije stupio u kontakt s opt. I. C., to su ispunjeni uvjeti iz čl. 474. st. 5. ZKP/08 da se sjednica održi u njihovoj odsutnosti.

 

              Žalbe svih optuženika su osnovane, a žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

              Optuženici A. B., B. B. i I. C. u žalbama naznačuju i da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Optuženi A. B. smatra da je izreka pobijane presude nerazumljiva, ističući da se žalitelju uvodno stavlja na teret kriminalna aktivnost počinjena u periodu od polovice kolovoza 2007. sve do polovice prosinca 2007., dok se u nastavku u alinejama detaljno opisuju samo dva događaja i to od 27. kolovoza 2007. i od 31. kolovoza 2007., a nema nikakve konkretizacije radnji koje su navodno opt. A. B. i optuženici D. P. i B. B. činili od tada do polovice prosinca 2007., pa tako nije jasno kome su i kada prodavali drogu i o kojoj se količini droge radilo. No, takav prigovor nije prihvatljiv. Naime, činjenični opis inkriminacije sasvim određeno navodi ne samo vremenski period aktivnosti opt. A. B., nego ga i konkretizira navodeći da je u okviru zločinačkog udruženja koje su svi optuženici uz naknadno preminulog M. M. osnovali radi zajedničke preprodaje droga heroina i kokaina na zadarskom i zagrebačkom narko tržištu, opt. A. B. imao ulogu da nabavlja te droge, dok su ostali optuženici drogu dalje prodavali drugim preprodavačima, ovisnicima i uživateljima, i to prema uputama opt. A. B. U nastavku se doista detaljno iznose dva događaja (od 27. kolovoza 2007. i od 31. kolovoza 2007.) i konkretizira uloga opt. A. B. u njima, ali se time ni na koji način vremenski ne ograničava kriminalna djelatnost opt. A. B. samo na te datume, jer, kako je to već navedeno, u uvodu inkriminacije sasvim je jasno određeno kakvu je ulogu i u kojem periodu opt. A. B. imao u okviru funkcioniranja zločinačkog udruženja.

 

Točno je, nadalje, da je prvostupanjski sud u izreci naveo da optuženike, uključujući i žalitelja A. B., osuđuje na temelju čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11, ne spominjući u tom dijelu i odredbu čl. 190. st. 1. i 2. KZ/11, no time ni na koji način nije ostvareno proturječje u izreci kako to pogrešno smatra žalitelj A. B. Naime, prethodno je činjenično opisana aktivnost svih optuženika pravno opisana i označena kao kazneno djelo protiv javnog reda, počinjenja kaznenog djela u sastavu zločinačkog udruženja, iz čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11 u vezi sa kaznenim djelom protiv zdravlja ljudi, neovlaštene proizvodnje i prometa drogama iz čl. 190. st. 2. i st. 1. KZ/11, da bi, nakon takve konstatacije, prvostupanjski sud odmjerio kazne pojedinim optuženicima samo pozivom na odredbu čl. 329. st. 1. toč. 4. KZ/11, koja doista i propisuje raspon kazne ovisno o tome koja su djela počinitelji ostvarili u okviru zločinačkog udruženja. Prema tome, prvostupanjski sud prilikom osuđivanja, odnosno odmjeravanja kazne pojedinim optuženicima više nije bio u obvezi spominjati i kazneno djelo koje su optuženici u okviru zločinačkog udruženja i počinili.

 

Optuženi A. B. smatra i da nema razloga o odlučnim činjenicama, pri čemu naglašava da se u obrazloženju pobijane presude u odnosu na događaj od 27. kolovoza 2007. ni na koji način ne objašnjava na temelju čega se zaključuje da je upravo žalitelj A. B. nalogodavac, odnosno da je opt. I. C. drogu heroin pripremio i ostavio na određenom mjestu po nalogu opt. A. B. Ni taj prigovor nije opravdan, jer je prvostupanjski sud na str. 13 pobijane presude iznio razloge iz kojih izvlači zaključak da je upravo opt. A. B. nalogodavac, a to su sadržaji telefonskih razgovora vođenih između opt. A. B. i opt. C. i opt. A. B. i T. A. Druga je stvar što opt. A. B. takvo obrazloženje ne smatra prihvatljivim i dovoljnim, no time se ne ostvaruje naznačena žalbena osnova.

 

Postojanje proturječnosti između razloga presude, ali i između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju isprava i samih isprava opt. A. B. nalazi u tome što je prema činjeničnom opisu događaja od 27. kolovoza 2007. drogu preuzeo A. A., dok se u obrazloženju navodi da su drogu uzeli M. P. i A. A. zajedno, pri čemu naglašava da je iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske o 24. svibnja 2009. broj I Kž-398/09 vidljivo kako je A. A. pravomoćno oslobođen optužbe da bi posjedovao 8,35 g heroina zajednički s M. P., pa je tim više upitan zaključak suda prvog stupnja o tome da je opt. I. C. upravo A. A. isporučio predmetni heroin. Međutim, identitet kupca, odnosno osobe koja je drogu (konkretno heroin) kupila nije bitni element kaznenog djela za koje su proglašeni krivima opt. I. C. i opt. A. B. Odlučne činjenice za opstojnost tog djela je da je do prodaje došlo, a to je pak prema činjeničnom opisu inkriminacije neupitno, neovisno o tomu je li krajnji korisnik, odnosno kupac droge tada bio A. A. ili pak M. P., koji su se, uzgred, nalazili u istom vozilu. Dakle, proturječnosti na koje upire žalitelj A. B. ne odnose se na bitna konstitutivna obilježja kaznenog djela o kojem se radi.

 

Da nema razloga o odlučnim činjenicama opt. A. B. smatra i u odnosu na radnju izvršenja kaznenog djela kojom se tereti u izreci, odnosno da bi on nabavljao drogu. Ni taj prigovor, međutim, nije osnovan. Prvostupanjski je sud na str. 17 pobijane presude obrazlažući komunikacije između svih optuženika na više mjesta naglasio kako je upravo opt. A. B. osoba koja je najčešće komunicirala sa svim ostalim optuženicima, pri čemu su ostali optuženici trećim osobama za opt. A. B. govorili da je glavni. Iako prvostupanjski sud izrijekom ne definira takve razloge kao one koji opravdavaju zaključak da je baš opt. A. B. nabavljao drogu, isti se mogu prihvatiti kao sumarni, a druga je stvar je li takvo rezoniranje prvostupanjskog suda i ispravno, no to je pitanje pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Istovrsnu inačicu naznačene bitne postupovne povrede opt. A. B. vidi i u tome što nedostaju razlozi na osnovu kojih je prvostupanjski sud zaključio da su se 31. kolovoza 2007. optuženici A. B., C. i sad pok. M. sastali u Z. radi isporuke heroina i kokaina neutvrđenim kupcima. No, taj dio činjeničnog opisa, odnosno sastajanje spomenute trojice u Z. ne predstavlja bitnu komponentu kaznenog djela za koje su proglašeni krivima, već tzv. višak, budući se sukus kriminalne aktivnosti nalazi u nastavku tog opisa, gdje se konkretizira da su se opt. C. i M. uputili motociklom iz B. n. m. prema B. i K., a nedugo za njima i opt. A. B. u vozilu, pri čemu je opt. A. B. više puta i sam prešao tu dionicu u oba smjera provjeravajući prisutnost policije i navodeći ih, da bi oko 20,40 sati na cesti DC-27 opt. C. i M. ostavili drogu na više mjesta, što je detaljno navedeno. Citirani dijelovi predstavljaju konkretne aktivnosti svih spomenutih osoba usmjerene na promet drogama, s međusobno definiranim ulogama, a za taj je dio inkriminacije prvostupanjski sud dao razloge.

 

Optuženi A. B. kritizira obrazloženje pobijane presude i zato što sud „nije analizirao izvješća glede provođenja posebnih izvida“, no radi se o uopćenom prigovoru iz kojeg nije shvatljivo kakvu je to analizu sud prvog stupnja trebao dati. Zbog toga se takav prigovor ukazuje neprihvatljivim.

 

Optuženi B. B. smatra da činjenični opis inkriminacije ne definira i ne konkretizira na koji je on način sudjelovao u počinjenju kaznenog djela iz čl. 329. st. 1. toč. 4. u vezi s čl. 190. st. 2. KZ/11, budući da nema niti jedne točno određene radnje koju je on navodno poduzeo. Stoga se po mišljenju žalitelja B. B. radi o uopćenom terećenju, nejasne činjenične formulacije. Međutim, neovisno o tomu što niti jedna konkretna radnja nije naznačena, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda činjenični opis u odnosu na opt. B. B. dovoljno je određen time što je naznačen vremenski period njegovog djelovanja (od polovice kolovoza do polovice prosinca 2007.), te što je u uvodu tog opisa određeno da se opt. B. B., zajedno s ostalim optuženicima i sad pok. M. M. organizirao radi zajedničke preprodaje droga heroin i kokain, pri čemu je opt. A. B. nabavljao droge, a ostali (dakle i opt. B. B.) ih prodavali drugim preprodavačima, ovisnicima i uživateljima, prema uputama A. B., s tim da je opt. B. B. bio zadužen te droge prodavati na zagrebačkom tržištu. Tako definirana aktivnost sasvim dovoljno određuje vrijeme, mjesto i radnju počinjenja kaznenog djela, pa nema govora o tome da je izreka pobijane presude nejasna. Primjedbe opt. B. B. koje se odnose na obrazloženje pobijane presude u kojima on kritizira tumačenje prvostupanjskog suda snimljenih telefonskih razgovora predstavlja objašnjenje žalbene osnove pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali ne i žalbenu osnovu bitne povrede odredaba kaznenog postupka. 

 

Optuženi I. C., poziva se na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka i to najprije navodi onu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, ne naznačujući na koji vid te povrede misli, a niti konkretizirajući u čemu bi se ta povreda sastojala. U nastavku žalbe tvrdi da je „tijekom rasprave došlo do cijelog niza apsolutno bitnih povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. Zakona o kaznenom postupku, a na koje apsolutno bitne povrede odredaba kaznenog postupka su pazi po službenoj dužnosti“, no ni te povrede ne definira niti obrazlaže u čemu se sastoje.

 

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju pazi po službenoj dužnosti.

 

              Nasuprot tomu, osnovano optuženici prigovaraju ispravnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, posebno apostrofirajući da se iz razgovora koji su vođeni i snimljeni ne mogu izvući zaključci do kojih je došao prvostupanjski sud, pri čemu opt. A. B. ističe i da nisu citirani svi vođeni razgovori.

 

              Naime, pretežiti dio razloga kojima sud prvog stupnja obrazlaže utvrđenje da su optuženici počinili inkriminirana kaznena djela počiva na sadržaju snimljenih telefonskih razgovora. U obrazloženju presude prvostupanjski sud ne citira točan sadržaj tih razgovora, već ih prepričava, izlaže vlastito tumačenje onoga što su sudionici razgovora rekli, a samo na nekoliko mjesta točno citira određene navodno izgovorene riječi pojedinih sudionika razgovora. Kako spisu prileži tek policijski sažetak snimljenih telefonskih razgovora (koji se pritom odnosi samo na dio inkriminiranog perioda, dok prvostupanjski sud u obrazloženju navodi i razgovore koji su doduše vođeni unutar inkriminiranog perioda, ali za koje ne postoji niti policijski sažetak), pri čemu policijski sažetak nije dokaz, da bi se provjerili navodi žalitelja i preispitala osnovanost i pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda o sadržaju pojedinih snimljenih telefonskih razgovora, kada isti već nisu točno i u cijelosti citirani u pobijanoj presudi, bilo je potrebno da spisu prileže potpuni transkripti snimljenih razgovora iz kojih je vidljiv kako točan sadržaj svakog od vođenih razgovora, tako i sudionici tog razgovora, vrijeme trajanja itd.

 

              Stoga je činjenično stanje za sada nepotpuno, pa stoga i pogrešno utvrđeno, jer bez sačinjavanja transkripata snimljenih telefonskih razgovora nije moguće provjeriti prihvatljivost i osnovanost utvrđenja prvostupanjskog suda o najvećem dijelu inkriminiranih aktivnosti optuženika.

 

              Uslijed takve odluke žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni je bespredmetna.

             

U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud iznova provesti sve ranije izvedene dokaze, kao i one na koje je ukazano ovom odlukom, te po potrebi i druge koje bude predložila obrana, respektirajući prava na pravično suđenje i jednakost oružja, nakon čega će iste savjesno analizirati i kritički ocijeniti, i to kako pojedinačno, tako i u međusobnoj povezanosti, nakon čega će izvesti zaključke o relevantnim činjenicama, koje će obrazložiti u skladu s odredbom čl.459. ZKP/08. Dakako, pritom će posebnu pozornost posvetiti uklanjanju nedostataka na koje mu je ovom odlukom ukazano, kao i razjašnjavanju određenih nejasnoća koje proizlazi iz pojedinih navoda obrane opt. I. C. (budući da je taj optuženik tvrdio da je drogu sakrio sada pok. M. i to kada su njih dvojica automobilom a ne motorom išli iz Z. u Z., što ne odgovara inkriminaciji), pa će, nađe li inkriminacije utvrđenim, određeno navesti sve razloge za takvu odluku, koji moraju biti provjerljivi uvidom u sadržaj spisa. Jednako tako, bude li donesena osuđujuća presuda i oduzeta imovinska korist, prvostupanjski će sud u obrazloženju iznijeti razloge za takvu svoju odluku (a budući da su u pobijanoj odluci izostali razlozi o omjeru u kojem je to naloženo optuženicima A. B. i C.).

 

Stoga je na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 11. travnja 2017.