Broj: Kž 179/17-4

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv zatvorenika I. B. zbog kaznenog djela iz čl. 217. st. 1. Kaznenog zakona“ („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi zatvorenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Bjelovaru od 17. ožujka 2017. broj Ik I-18/17 (Kv I-15/17), u sjednici održanoj dana 11. travnja 2017.,

r i j e š i o   j e

              Žalba zatvorenika I. B. odbija se kao neosnovana.

Obrazloženje

              Pobijanim rješenjem Županijski sud u Bjelovaru je odbio kao neosnovan prijedlog za uvjetni otpust zatvorenika I. B.

              Protiv tog rješenja podnio je žalbu osobno zatvorenik I. B., s prijedlogom da se pobijano rješenje preinači i odredi uvjetni otpust.

              Žalba nije osnovana.

              Sukladno odredbi čl. 59. st. 1. KZ/11, sud može otpustiti osuđenika s izdržavanja kazne ako se osnovano očekuje da neće počiniti kazneno djelo te ako na to pristaje. Odredba čl. 159. a ZIKZ-a propisuje da će sud rješenjem odbiti prijedlog za uvjetni otpust, ako, između ostalog, ocijeni da bi za postizanje svrhe kažnjavanja, s obzirom na pribavljena mišljenja, bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne, te ako izrečena sigurnosna mjera nije postigla svrhu zbog koje je izrečena.

              Svrha kažnjavanja, definirana odredbom čl. 41. KZ/11, je izražavanje društvene osude zbog počinjenog kaznenog djela, jačanje povjerenja građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecanje na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućavanje počinitelju ponovnog uključivanja u društvo.

              Smislenim povezivanjem odredaba čl. 59. st. 1. KZ/11, čl. 159. a ZIKZ-a i čl. 41. slijedi da će sud prijedlog za uvjetni otpust odbiti ako utvrdi da bi za postizanje (prvenstveno specijalne) prevencije bilo nužno nastaviti s izdržavanjem kazne. U tom pravcu, u skladu s odredbom čl. 59. st. 2. KZ/11, prilikom odlučivanja o prijedlogu za uvjetni otpust sud mora cijeniti ličnost osuđenika, njegov prijašnji život i osuđivanost, je li protiv njega u tijeku drugi kazneni postupak, odnos prema počinjenom kaznenom djelu i žrtvi, ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, uspješnost primjene programa izvršavanja kazne zatvora, je li došlo do promjene njegova ponašanja nakon počinjenja kaznenog djela ili se očekuje da će do tih promjena doći primjenom mjera nadzora za vrijeme uvjetnog otpusta te životne okolnosti i njegovu spremnost za uključivanje u život na slobodi.

              U konkretnom slučaju prvostupanjski sud obrazložio je u pobijanom rješenju zbog čega nalazi da upravo komponenta specijalne prevencije još nije postignuta. Takvo stanovište utemeljio je na podacima o ranijoj višekratnoj osuđivanosti zatvorenika koja se proteže kroz dulji vremenski period, te činjenici da ranije izrečene uvjetne osude nisu polučile svrhu. Uz to utvrđeno je da je tijekom izvršavanja kazne zatvora, nakon početnog prilagođenog ponašanja zbog kojeg je i nagrađen pogodnostima, odnosno izlaskom, zatvorenik ukazano povjerenje izigrao te se nije vratio nakon korištenja pogodnosti izlaska iz kaznionice, čime je počinio teži stegovni prijestup. Nakon toga posljednja procjena provođenja pojedinačnog programa postupanja je na razini „zadovoljava“, bez izvanzatvorskih pogodnosti. Navedene okolnosti i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda predstavljaju podlogu za zaključak da ranijim načinom života zatvorenik pokazuje sklonost vršenju pretežno imovinskih delikata, odnosno da je riječ o tzv. specijalnom povratniku, pa je, ima li se na umu i njegovo ponašanje tijekom izdržavanja kazne zatvora, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske za ostvarivanje svrhe specijalne prevencije nužno nastaviti s izvršenjem kazne zatvora.

              Slijedom iznesenog, trebalo je, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13 i 145/13), odbiti kao neosnovanu žalbu zatvorenika I. B., kako je to učinjeno u izreci ove odluke.

Zagreb, 11. travnja 2017.