Broj: Kž 150/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. J. i drugih zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika T. T. i M. S. podnesenima protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 19. prosinca 2016. broj K-26/16, u sjednici održanoj 12. travnja 2017.

 

r i j e š i o   j e

 

Odbijaju se kao neosnovane žalbe optuženika T. T. i M. S..

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda od 19. prosinca 2016. (u rješenju očitom omaškom navedena 2017. g.) odbijeni su prijedlozi optuženika T. T. i M. S. za izdvajanje iz spisa kao nezakonitih dokaza, i to: prijedlog optuženog T. T. da se iz spisa izdvoje zapisnik o prepoznavanju s lista 198-199, zapisnik o prepoznavanju s lista 52-53, a koji se odnose na prepoznavanje optuženog T. T., kao i dokazi pod točkom 11. optužnice – analitičke obavijesti Odjela kriminalističke analitike od 17. studenog 2014. (točka I. izreke); prijedlog optuženog M. S. da se iz spisa izdvoji kao dokaz pod točkom 11. optužnice - analitičke obavijesti Odjela kriminalističke analitike od 17. studenog 2014. (točka II. izreke); prijedlog optuženog M. S. da se iz spisa izdvoje zapisnici o ispitivanju svjedoka Ž. P. od 20. studenog 2015. i 15. prosinca 2014., zapisnik o prepoznavanju osoba od 20. studenog 2014. s pripadajućom foto-dokumentacijom prepoznavanja, zapisnik o ispitivanju E. V. od 15. prosinca 2014., zapisnik o ispitivanju svjedoka Z. M. od 15. prosinca 2014., potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 572724 s pripadajućim DVD-om te ispisom fotografija, potvrda o privremenom oduzimanju predmeta broj 572726 s pripadajućom preslikom računa H. d.d., zapisnik o prepoznavanju od 17. prosinca 2014. i zapisnik o ispitivanju mlt. svjedoka L. L. od 13. veljače 2015. s pripadajućom audio-video snimkom ispitivanja (točka III. izreke).

 

Protiv tog rješenja žalbe su podnijeli optuženici T. T. i M. S..

 

Optuženi T. T. žali se po branitelju, odvjetniku B. J., s prijedlogom „pobijano Rješenje preinačiti na  način da se prihvati Optuženikov prijedlog za izdvajanje dokaza pod točkom 11. Optužnice (…), odnosno, podredno, (…) ukinuti ga te predmet vratiti na ponovno odlučivanje“.

 

Optuženi M. S. žali se po branitelju, odvjetniku V. M., a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijano rješenje ukine u cijelosti te vrati predmet Županijskom sudu u Zagrebu na ponovno odlučivanje, podredno da (…) preinači rješenje (…) pod toč. II i III na način da izdvoji kao nezakonite dokaze“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Braniteljica optuženog M. S. je na pripremnom ročištu održanom 24. studenog 2016. prijedlog za izdvajanje „analitičke obavijesti“ Odjela kriminalističke analitike od 17. studenog 2014. obrazložila tvrdnjom da je „isto rađeno bez naloga suda“ (8. odlomak na listu 391 spisa), a takvom prijedlogu se tada „pridružio“ i branitelj optuženog T. T. (1. odlomak na 2. stranici lista 391 spisa). U kasnije dostavljenom podnesku od 2. prosinca 2016. branitelj optuženog M. S. je, u odnosu na prijedlog za izdvajanje navedene „analitičke obavijesti“, tvrdio da su podaci o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata „obavljeni bez pisanog odobrenja čelnika Kriminalističke policije Ministarstva ili osobe koju on ovlasti“ (1. odlomak na listu 395 spisa). Na raspravi pred prvostupanjskim sudom 19. prosinca 2016. branitelj optuženog T. T. naveo je da „ostaje kod očitovanja s pripremnog ročišta, te ponavlja prijedlog za izdvajanje iz spisa kao nezakonitih dokaza …“ (10. odlomak na listu 403 spisa) koji nije dodatno argumentirao, dok je braniteljica optuženog M. S. navela da „ostaje kod prijedloga za izdvajanje iz spisa nezakonitih dokaza“ (2. odlomak na listu 403 spisa), a kasnije je dodala da „ostaje kod očitovanja sa pripremnog ročišta te ostaje kod prijedloga da se izdvoji kao nezakonit dokaz dokaz pod brojem 11. optužnice, kao i kod prijedloga u pisanom podnesku od 2. prosinca 2016.“ (11. odlomak na listu 403 spisa).

 

Dakle, prijedlozi optuženika T. T. i M. S. za izdvajanje „analitičke obavijesti“ bili su utemeljeni na tvrdnji da su podaci o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata pribavljeni bez naloga suda koji bi bio izdan u smislu odredbe članka 339.a stavka 3. ZKP/08., odnosno bez pisanog odobrenja neke od osoba navedenih u članku 68. stavku 3. Zakona o policijskim poslovima i ovlastima („Narodne novine“ broj 76/09. i 92/14.; dalje: ZPPO).

 

Međutim, prvostupanjski sud je ove prijedloge za izdvajanje podataka o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata ispravno odbio, utvrdivši da su oni pribavljeni na temelju naloga suca istrage Županijskog suda u Zagrebu od 4. studenog 2014. broj Kir-t-95/14 (list 89 spisa), koji nalog je izdan u skladu s odredbama članka 339.a stavaka 1., 2., 3. i 7. ZKP/08. Dakle, podaci čije izdvajanje optuženici predlažu pribavljeni su po nalogu suca istrage utemeljenom na zakonu, a žalitelji to niti ne osporavaju pa ne postoji razlog za njihovo izdvajanje koji je izričito propisan odredbom članka 339.a stavka 9. u vezi s člankom 10. stavkom 2. točkom 3. ZKP/08.

 

Optuženi T. T. tek u žalbi navodi da su „analitičke obavijesti Odjela kriminalističke analitike nezakonit“ dokaz „i to iz razloga što Nalog Naslova broj 12 Kir-t-95/14 od 4. studenog 2014. nije dostatno obrazložen“. Ovaj optuženik tvrdi da je „sudac istrage, obrazlažući Nalog, koristio opće, paušalne izraze“, a da „pritom, nisu navedeni nikakvi stvarni detaljni niti specifične okolnosti/činjenice konkretnoga predmeta (…) ni osobite okolnosti koje ukazuju na osnovanu sumnju da je počinjeno predmetno djelo, kao ni  razlozi zašto istragu nije bilo moguće provesti na drugačiji način“. Zaključuje da je „sudac istrage automatizmom, rutinski, bez valjanoga razmatranja te, posljedično, obrazlaganja prihvatio prijedlog ŽDO za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskih kontakata od operatora javnih komunikacijskih usluga, što, po mišljenju obrane, ovaj dokaz čini nezakonitim (…) te je posljedično i dokaz njime pribavljen zahvaćen, 'otrovan' njegovom nezakonitošću pa se ne može koristiti dokazom u ovome postupku“.

 

Optuženi M. S. također tek u žalbi tvrdi da je „obrazloženje naloga od strane suca istrage manjkavo i nedostatno – i uopće ne sadrži konkretno obrazloženje zbog čega se ista svrha (prikupljanje dokaza) ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom“, a da je „navod suca istrage o 'nemogućnosti provođenja na drugi način, odnosno da bi bit provođenja bila povezana s nerazmjernim teškoćama' (…) uopćen i ničim konkretiziran“. Zaključuje da „je razvidno da je takav nalog kršio ustavno jamstvo nepovredivosti osobnog i obiteljskog života iz članka 35. Ustava, te slobodu i tajnost svih oblika općenja iz članka 36. stavka 1. Ustava (slučaj D. protiv H.) jer te radnje onda predstavljaju kršenje članka 8. Europske konvencije kao i članka 35. i 36. Ustava Republike Hrvatske pa bi takve dokaze na temelju članka 10. stavak 2. točka 2. i 3. Zakona o kaznenom postupku (…) trebalo izdvojiti iz spisa“.

 

Iz iznesenog proizlazi da optuženici T. T. i M. S. žalbama osporavaju zakonitost dokaza koji se odnose na podatke o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata, kao i dokaza koji su iz njih proizašli, tvrdeći da su oni pribavljeni na temelju naloga suca istrage koji ne bi bio valjano obrazložen.

 

Takve žalbene tvrdnje nemaju uporišta u odredbama članka 339.a ZKP/08.

 

Naime, žalitelji očigledno pogrešno izjednačavaju mjeru provjere uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta, koja je regulirana odredbama članka 339.a ZKP/08. u odjeljku 13. Glave XVIII. (Dokazne radnje), s posebnim dokaznim radnjama na koje se odnose odredbe članka 332. do 339. odjeljka 12. iste Glave ZKP/08. Pretpostavke nalaganja tih posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana jesu nemogućnost provođenja izvida određenih kaznenih djela (navedenih u članku 334. ZKP/08.) na drugi način ili nerazmjerne teškoće uz koje bi bilo moguće provesti izvide, kao i osnove sumnje u počinjenje tih kaznenih djela (članak 332. stavak 1. ZKP/08.), a obrazloženi nalog suca istrage kojima se određuju te posebne dokazne radnje mora sadržavati, između ostalog, i činjenice iz kojih proizlazi potreba poduzimanja (članak 335. stavak 1. ZKP/08.).

 

Pritom treba naglasiti da niti iz jedne odredbe članka 339.a ZKP/08. ne proizlazi obveza suca istrage obrazložiti nalog za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta. Naime, sadržaj takvog naloga propisan je odredbom stavka 7. članka 339.a ZKP/08., prema kojoj se u njemu, uz podatke iz članka 168. stavak 2. tog Zakona (koji određuje sadržaj uvoda naloga), navode osobni podaci osobe koja je registrirani vlasnik ili korisnik komunikacijskog sredstva te svrha radi koje se nalog izdaje, dok iz odredbe članka 168. stavka 1. ZKP/08. jasno proizlazi da nalog (ako tim Zakonom nije drugačije određeno – a to je učinjeno upravo odredbom članka 332. stavka 1., kao i odredbom članka 242. stavka 1. ZKP/08.) ne mora sadržavati obrazloženje. Međutim, drugom rečenicom stavka 3. članka 339.a ZKP/08. propisano je da prijedlog nadležnog državnog odvjetnika na temelju kojega sudac istrage izdaje nalog za provjeru uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta mora biti obrazložen, a postojanje obrazloženog prijedloga državnog odvjetnika na temelju kojega je sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu donio nalog od 4. studenog 2014. broj Kir-t-95/14 žalbama optuženika nije niti dovedeno u pitanje.

 

Upravo ovakva obveza obrazlaganja prijedloga za nalaganje provjere uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta omogućava prethodno ispitivanje opravdanosti te mjere od strane suca istrage radi temeljite provjere jesu li ispunjeni zakonski uvjeti za njenu primjenu i je li uporaba takve mjere nužna i proporcionalna u danim okolnostima.

 

Povrede prava iz članka 8. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine - Međunarodni ugovori" broj 18/97., 6/99. - pročišćeni tekst, 8/99. - ispravak, 14/02. i 1/06.; dalje u tekstu: Konvencija), dakle, prava na poštovanje svoga privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja, utvrđene presudom Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP) u predmetu D. protiv H. (od 15. siječnja 2015., zahtjev br. 68955/11) na koju u žalbi upire optuženi M. S., kao i novijom presudom ESLJP u predmetu B. protiv H. (od 25. listopada 2015., zahtjev broj 22251/13), proizašle su iz nedostatnog obrazloženja naloga za nadzor i tehničko snimanje telefonskih razgovora iz članka 180. stavka 1. točke 1. u tim postupcima primijenjenog Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.) kojemu, u bitnome, odgovara članak 332. stavak 1. točka 1. ZKP/08., a ne, kako žalbom sugerira optuženi S., iz manjkavog obrazlaganja naloga provjere uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta iz članka 339.a ZKP/08.

 

Naime, nesporno je i za Vrhovni sud Republike Hrvatske da pribavljanje podataka o istovjetnosti, trajanju i učestalosti telekomunikacije, položaju komunikacijskih uređaja, kao i mjesta na kojima se nalaze osobe koje uspostavljaju takvu komunikaciju, predstavlja miješanje u pravo na poštovanje „privatnog života“ i „dopisivanja“ (koje treba tumačiti na način da obuhvaća sve oblike privatne komunikacije) osoba o čijim telekomunikacijama se podaci pribavljaju, a koje je zajamčeno člankom 8. Konvencije, odnosno na štovanje osobnog života te slobode i tajnosti dopisivanja i svih drugih oblika općenja, koja prava su zajamčena člancima 35. i 36. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 8/98. – pročišćeni tekst, 113/00., 124/00. – pročišćeni tekst, 28/01., 41/01. – pročišćeni tekst, 55/01. – ispravak, 76/01., 85/10. - pročišćeni tekst; dalje u tekstu: Ustav).

 

Međutim, nedvojbeno je i da pribavljanje navedenih podataka o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata (prema članku 339.a ZKP/08.) predstavlja niži stupanj miješanja u navedena prava od miješanja u ta prava do kojeg dolazi primjenom nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora (dakle, posebnih dokaznih radnji iz članka 332. stavka 1. točke 1. ZKP/08.). Naime, podaci iz članka 339.a ZKP/08. odnose se samo na ranije uspostavljene kontakte, odnosno položaj komunikacijskih uređaja i osoba u vrijeme uspostavljanja tih kontakata, a ne i na sadržaj njihove komunikacije do koje je tada došlo, zbog čega je zakonodavac očigledno propisao i standarde njihovog odobravanja koji su niži od onih postavljenih za posebne dokazne radnje iz članka 332. ZKP/08. – kako u pogledu zakonske pretpostavke za izdavanje naloga – postojanja sumnje (očigledno niže spoznajne vrijednosti od osnova sumnje, a pogotovo od osnovane sumnje) u počinjenje kaznenog djela iz kataloga takvih djela sadržanog u članku 334. ZKP/08 ili nekog drugog kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora teža od pet godina – tako i u pogledu postupka u kojem je pribavljanje tih podataka podvrgnuto u pravilu prethodnoj (a pod uvjetima iz članka 339.a stavka 4. ZKP/08. iznimno naknadnoj) sudskoj kontroli.

 

Osim toga, zakonom propisana svrha pribavljanja podataka o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata (u stavku 1. članka 339.a ZKP/08. određeno je da se te provjere obavljaju „radi prikupljanja dokaza“) u skladu je s odredbom članka 36. stavka 2. Ustava („Samo se zakonom mogu propisati ograničenja nužna za … provedbu kaznenog postupka.“), a moguće je podvesti je i pod razloge dopuštenosti miješanja u ostvarenje prava na poštovanje privatnog života i dopisivanja iz stavka 2. članka 8. Konvencije (kada je ono „u demokratskom društvu nužno radi interesa … javnog reda i mira … te radi sprječavanja … zločina, … ili radi zaštite prava i sloboda drugih.“).

 

Pritom se napominje i da stanje ovog predmeta nije istovjetno činjeničnom stanju u predmetu pred ESLJP H. protiv Č. (presuda od 1. ožujka 2007., zahtjev broj 5935/02) jer tamo uporaba izlista telefonskih poziva nije bila utemeljena na zakonu (njihovo pribavljanje naloženo je bez ikakve zakonske osnove), a to, kako je već ranije obrazloženo, u ovome postupku nije slučaj.

 

Konačno, kada se ima na umu da je u ovom predmetu sudac istrage, usprkos nepostojanju takve zakonske obveze, obrazložio nalog od 4. studenog 2014. broj Kir-t-95/14 u kojem je ukazao na do tada prikupljene obavijesti iz kojih je proizlazila sumnja u počinjenje kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. KZ/11. (koje je izrijekom i navedeno u točki 2. članka 334. ZKP/08.), očigledno je da je postupio na način koji je bio primjeren i učinkovit za sprječavanje eventualne zlouporabe prikupljanja podataka o uspostavljanju telekomunikacijskih kontakata.

 

Zbog svega iznesenog, „analitička obavijest“, odnosno podaci prikupljeni provjerom uspostavljanja telekomunikacijskog kontakta, suprotno žalbenim tvrdnjama, nisu dokaz koji bi bio pribavljen povredom Ustavom ili međunarodnim pravom zajamčenih prava na nepovredivost osobnog i obiteljskog života u smislu članka 10. stavka 2. točke 2. ZKP/08., a niti dokaz pribavljen povredom odredaba kaznenog postupka i koji bi kao nezakonit bio izričito predviđen tim Zakonom (članak 10. stavak 2. točka 3. ZKP/08.), zbog čega niti dokazi za koje se saznalo iz tako prikupljeni podataka nisu nezakoniti u smislu odredbe članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08.

 

U odnosu na dio žalbe optuženog M. S. kojim on pokušava osporiti utvrđenje prvostupanjskog suda da su ostali dokazi čije izdvajanje je predloženo zakoniti (a na koje se odnosi točka III. izreke pobijanog rješenja) treba navesti da je o trenutku predaje pouke o pravima tada osumnjičenom M. S., kao i o tome utječe li vrijeme te predaje na zakonitost tada i nakon toga pribavljenih dokaza, već pravomoćno odlučeno rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 15. listopada 2015. broj Kov-56/15 koje je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 10. prosinca 2015. broj I Kž 649/15-4. Optuženi M. S. sada u žalbi, zapravo, polemizira s razlozima iznesenima u navedenim rješenjima, ističući okolnosti na koje nije niti ukazivao kada je ponovno predlagao izdvajanje istih dokaza, zbog čega ti žalbeni navodi niti ne mogu biti razmatrani u ovom drugostupanjskom postupku.

 

Slijedom svega navedenog, žalbama optuženika T. T. i M. S. nije dovedena u pitanje zakonitost pobijanog rješenja.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08. odbijene su žalbe optuženika T. T. i M. S., kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 12. travnja 2017.