Broj: Kž-Us 15/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog S. I. i drugih zbog kaznenih djela iz članka 329. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 326. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama optuženika S. I., Z. J., M. B. i D. S. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 22. travnja 2016. broj K-Us-20/15-74, u sjednici održanoj 12. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe optuženika S. I., Z. J., M. B. i D. S. kao neosnovane i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom optuženici S. I., Z. J., M. B. i D. S. proglašeni su krivima zbog počinjenja u sastavu zločinačkog udruženja kaznenog djela protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka u Republici Hrvatskoj iz članka 329. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 326. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.) pa su optuženici S. I., M. B. i D. S., na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđeni na kazne zatvora, i to optuženi S. I. na kaznu zatvora u trajanju tri godine, a optuženici M. B. i D. S. svaki na kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, dok je optuženom Z. J., na temelju članka 329. stavka 1. točke 2. KZ/11., utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, a na temelju članka 58. stavka 3. KZ/11. opozvane su uvjetne osude izrečene mu presudom Općinskog suda u Vukovaru od 24. lipnja 2014. broj K-140/14 iz koje mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju deset mjeseci, presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 28. travnja 2014. broj K-448/13 iz koje mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju jedne godine, presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 8. svibnja 2014. broj K-434/13 iz koje mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju jedne godine te presudom Općinskog suda u Vinkovcima od 30. rujna 2014. broj K-258/14 iz koje mu je uzeta utvrđenom kazna zatvora u trajanju osam mjeseci pa je optuženi Z. J., uz primjenu članka 53. stavka 1. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju pet godina.

 

Na temelju članka 54. KZ/11. optuženom Z. J. je u izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje provodi u istražnom zatvoru od 14. svibnja 2015. pa dalje, a optuženom D. S. je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme koje je proveo u istražnom zatvoru od 5. do 12. lipnja 2015.

 

Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog M. B. oduzeti su mobilni telefon i 12 SIM kartica, a od optuženog Z. J. dva mobitela i dvije SIM kartice te je određeno njihovo uništenje.

 

Na temelju članka 82. KZ/11. i članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“ broj 145/10.; dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđena je imovinska korist koju su optuženici ostvarili počinjenim kaznenim djelom, i to optuženi S. I. 215.611,00 kuna kao protuvrijednost 28.520,00 EUR-a, optuženi Z. J. 33.868,00 kuna kao protuvrijednost 4.480,00 EUR-a, optuženi M. B. 4.535,00 kuna kao protuvrijednost 600,00 EUR-a, a D. S. 3.024,00 kune kao protuvrijednost 400,00 EUR-a, utvrđeno je da su ti novčani iznosi imovina Republike Hrvatske te je optuženicima S. I., Z. J., M. B. i D. S. naloženo platiti navedene iznose u korist državnog proračuna Republike Hrvatske, u roku 15 dana od pravomoćnosti presude.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), optuženicima S. I., Z. J., M. B. i D. S. naloženo je platiti paušalnu svotu troška kaznenog postupka svakom u iznosu po 500,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli optuženici S. I., Z. J., M. B. i D. S..

 

Optuženi S. I. žali se po branitelju, odvjetniku M. Š., zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „pobijanu presudu ukine i vrati sudu na ponovno odlučivanje, odnosno da pobijanu presudu preinači u odluci o kazni na način da okr. izrekne blažu kaznu“.

 

Optuženi Z. J. žali se osobno, naznačujući žalbene osnove kao „bitne povrede činjeničnog stanja te nezakonito opozivanje uvjetnih osuda“, a iz sadržaja žalbe proizlazi da se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni te predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „poništi dio presude u kojoj se opozivaju uvjeti te potvrdi presudu od dvije godine u cijelosti“. Ovaj optuženik žali se i po branitelju, odvjetniku S. B., zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „u cijelosti ukine napadanu presudu (…) i predmet vrati istom sudu na ponovno suđenje“.

 

Optuženi M. B. žali se po branitelju, odvjetniku D. A., zbog odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijanu presudu „preinači (…) u smislu žalbenih navoda u odnosu na vrstu i mjeru kaznene sankcije“.

 

Optuženi D. S. žali se po branitelju, odvjetniku M. C., zbog odluke o kazni, a predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine napadanu presudu u dijelu odluke o kazni, te istu preinači na način da opt. D. S. izrekne blažu kaznenopravnu sankciju“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalbe optuženika S. I., Z. J., M. B. i D. S. nisu osnovane.

 

Optuženi Z. J. u žalbi ističe da je „prijepis nepravomoćne presude tj. otpravak iste čekao (…) skoro punih devet mjeseci“, čime ukazuje na povredu odredaba članka 458. stavka 1., 2. i 3. ZKP/08. koje propisuju rokove za izradu i otpremu pisane presude.

 

Međutim, prekoračenje rokova za izradu presude ne može predstavljati takozvanu "relativno" bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. jer se takva povreda može počiniti samo pri pripremanju rasprave ili u tijeku rasprave ili pri donošenju presude, a ne i nakon njenog donošenja.

 

Zbog toga nije počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u povodu žalbi optuženika S. I., Z. J., M. B. i D. S. ispitao pobijanu presudu i u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. te nije našao da postoji neka od povreda odredaba kaznenog postupka na koju drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog povrede kaznenog zakona, optuženi Z. J. osporava opoziv uvjetnih osuda tvrdeći da “to nisu smjeli jer te četiri uvjetne osude nisu istovrsne s ovom presudom i po zakonu i Ustavu R. Hrvatske te ZKP-u i KZ-u nisu ih mogli opozvati i ujediniti u jedinstvenu kaznu“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ispravno je prvostupanjski sud opozvao uvjetne osude izrečene optuženom Z. J. ranije navedenim presudama Općinskog suda u Vukovaru i Općinskog suda u Vinkovcima jer je on predmetno kazneno djelo, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine, počinio u vremenu provjeravanja određenom mu tim uvjetnim osudama.

 

Naime, odredbom članka 56. stavka 3. KZ/11. propisano je da vrijeme provjeravanja iz uvjetne osude počinje teći od dana pravomoćnosti presude, a presude kojima su optuženom Z. J. izrečene uvjetne osude postale su pravomoćne kako slijedi: presuda Općinskog suda u Vukovaru od 24. lipnja 2014. broj K-140/14 kojom je vrijeme provjeravanja određeno u trajanju dvije godine postala je pravomoćna 8. rujna 2014.; presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 28. travnja 2014. broj K-448/13 kojom je vrijeme provjeravanja određeno u trajanju tri godine postala je pravomoćna 11. rujna 2014.; presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 8. svibnja 2014. broj K-434/13 kojom je vrijeme provjeravanja određeno u trajanju dvije godine postala je pravomoćna 29. rujna 2014.; presuda Općinskog suda u Vinkovcima od 30. rujna 2014. broj K-258/14 kojom je vrijeme provjeravanja određeno u trajanju dvije godine postala je pravomoćna 27. listopada 2014.

 

Odredbom članka 58. stavka 1. KZ/11. propisano je da će sud opozvati uvjetnu osudu ako osuđeniku za jedno ili više kaznenih djela počinjenih za vrijeme provjeravanja izrekne kaznu zatvora u trajanju duljem od jedne godine. Kazneno djelo zbog kojega je optuženi Z. J. pobijanom presudom proglašen krivim počinjeno je, prema izreci te presude, u vremenu od 29. listopada do 10. studenog 2014., dakle, u vremenu provjeravanja iz svake od ovih uvjetnih osuda, a za predmetno kazneno djelo utvrđena mu je (i to – kako je kasnije obrazloženo – primjerena) kazna zatvora u trajanju dvije godine. Zbog toga je opoziv uvjetnih osuda izrečenih optuženom Z. J. bio obvezan pa prvostupanjski sud, budući da, s obzirom na navedeno trajanje vremena provjeravanja iz pojedinih uvjetnih osuda, nije protekao rok iz članka 58. stavka 7. KZ/11., nije niti mogao ne opozvati sve te uvjetne osude.

 

Slijedom iznesenog, nije počinjena povreda kaznenog zakona iz članka 469. točke 5. KZ/11. na koju citiranim žalbenim tvrdnjama upire optuženi Z. J..

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08., ispitao i po službenoj dužnosti pobijanu presudu te je našao da na štetu optuženog Z. J., a niti na štetu ostalih optuženika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Optuženi Z. J. u (osobnoj) žalbi uvodno ističe da se žali „zbog bitne povrede činjeničnog stanja“, ali žalbenu osnovu iz članka 470. stavka 2. ZKP/08. uopće ne obrazlaže.

 

Međutim, optuženi Z. J. izjasnio se o optužbi na način da se smatra krivim pa on, prema odredbi članka 464. stavka 7. ZKP/08., niti ne može podnijeti žalbu zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja, optuženi S. I. u žalbi tvrdi da je „zaključak suda glede kaznene odgovornosti okrivljenika (…) pogrešan“ jer da se „ne može (…) sa pouzdanom sigurnošću tvrditi da je I. S. počinio terećeno kazneno djelo“. Smatra da su „ključni dokazi na kojima se temelji osuđujuća presuda (…) verbalne prirode, što samo po sebi ne bi bilo problematično da se ne radi o iskazima suokrivljenika“ koji „na sve načine nastoje umanjiti stupanj svoje odgovornosti te olakšati svoj materijalnopravni i procesnopravni položaj, što su ovdje i učinili iskoristivši činjenicu da se S. I. sudilo u odsutnosti“ te da „u toj situaciji ostali okrivljenici najveći dio tereta odgovornosti prebacuju na S. I.“, a da, „ukoliko bi se iskazi okrivljenika isključili kao nevjerodostojni, (…) ostalo bi ništa ili gotovo ništa od dokaza koji bi upućivali na S. I. kao počinitelja kaznenog djela“.

 

Međutim, prvostupanjski sud činjenična utvrđenja iz kojih proizlazi sudjelovanje optuženog S. I. u počinjenju kaznenog djela zbog kojega je on proglašen krivim nije utemeljio samo na dosljednim, detaljnim i uvjerljivim iskazima optuženika, i to prvenstveno obrani optuženog Z. J. koji je, opisujući njihove prve kontakte te dogovore o prijevozu stranih državljana kroz Republiku Hrvatsku i radnje poduzete radi ostvarenja tog cilja, određeno iskazao i o ulozi optuženog S. I., već i na drugim dokazima iz kojih proizlaze radnje optuženog S. I. koje se odnose na organiziranje i realiziranje, zajedno s drugim optuženicima, protuzakonitog ulaženja, kretanja i boravka stranih državljana u Republici Hrvatskoj.

 

Tako je prvostupanjski sud detaljno analizirao i sadržaj komunikacije tekstualnim porukama između optuženika S. I. i Z. J. koja se očigledno odnosila upravo na prihvat stranih državljana nakon njihovog ilegalnog ulaska u Republiku Hrvatsku te njihov prijevoz i predaju radi prevođenja u Republiku Sloveniju. Osim toga, obrane optuženika Z. J., M. B. i D. S. potvrđene su i nespornom činjenicom da su u dva navrata strani državljani koje su oni prevozili zatečeni u Republici Hrvatskoj (kako je to opisano u alinejama c) i d) činjeničnog opisa radnji kaznenog djela u izreci pobijane presude) pa, s obzirom na takvu suglasnost njihovih obrana i provedenih dokaza, nema nikakvih dvojbi niti o sudjelovanju optuženog S. I. u inkriminiranim radnjama upravo na način kako je to opisano u izreci pobijane presude. Konačno, vjerodostojnost njihovih iskaza žalbenim tvrdnjama optuženog I. nije dovedena u sumnju jer oni nisu samo iskazivali o njegovim kriminalnim radnjama, nego i o vlastitim sudjelovanjima u počinjenju predmetnog kaznenog djela koja su detaljno opisivali, pri čemu ni na koji način nisu umanjivali svoju odgovornost u odnosu na inkriminirane im radnje koje su u cijelosti priznali niti takvo umanjenje njihove odgovornosti može biti posljedica opisivanja sudjelovanja drugih osoba u počinjenju kaznenog djela.

 

Zbog toga žalbom optuženog S. I. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjeničnih utvrđenja na kojima se temelji prvostupanjska presuda, pa nije osnovana ta žalba podnesena iz razloga navedenog u članku 470. stavku 1. ZKP/08.

 

Žaleći se zbog odluke o kazni, optuženi S. I. navodi da mu je „izrečena kaznenopravna sankcija (…) prestroga“, da „činjenica da je osuđivan za kazneno djelo iz oblasti prometa ne može u tolikoj mjeri utjecati na izrečenu kaznu“, a da ni „navodna izuzetna upornost i bezobzirnost (…) nisu takve prirode da bi prevazilazile uobičajena obilježja kaznenog djela“.

 

Optuženi Z. J. u osobnoj žalbi ukazuje na imovinske i obiteljske prilike te bolesti supruge i njenog djeteta, dok u žalbi podnesenoj po branitelju ističe da je „u cijelosti priznao počinjenje kaznenog djela“, a smatra da, „kako priznanje počinitelja kaznenog djela nije činjenični, nego vrijednosni iskaz“, njegov „iskaz o događaju daje više od samog priznanja kao vrijednosnog iskaza“ zbog čega da „sud nije treba primjenjivati mjerila o ocjenjivanju iskaza o činjenicama“ te zaključuje da je prvostupanjski sud, „da je (…) cijenio priznanje okrivljenika samo kao vrijednosni iskaz, zasigurno (…) mogao – morao! donijeti daleko blažu kaznu (…), što bi u bitnom uticalo na smanjenje (…) ukupno izrečene kazne“.

 

Optuženi M. B. u žalbi navodi da „mu je (…) utvrđena previsoka kazna te da sud (…) nije uzeo u obzir sve olakotne okolnosti (…) sukladno kojima je (…) imao uvjete za primjenu sudskog ublažavanja kazne“. Smatra da je „trebao uzeti u obzir i okolnost same uloge III-okr. u počinjenju kaznenog djela (…), odnosno da je isti bio samo vozač“, kao i „kriminalnu količinu koja se reflektira kroz iznos koji je III-okr. primio za inkriminaciju, a radi se o iznosu od 600 eura (…), a što je (…) trebalo dovesti u vezi sa ostvarivanjem protupravne imovinske koristi ostalih okrivljenika“. Ističe da je on “prilikom davanja svog iskaza, prvog ispitivanja ukazao na sve okolnosti inkriminiranih događaja, da je bitno pridonio utvrđivanju svih okolnosti ukazujući na način počinjenja i druge počinitelje“, da je „bio (…) nezaposlen, ima bolesnu majku kojoj je potrebna tuđa briga i njega, te (…) da isti živi u teškim materijalnim prilikama“. Zaključuje da je „sud mogao (…) primijeniti odredbe Kaznenog zakona o ublažavanju kazne, odnosno uvjetnoj osudi, djelomično uvjetnoj osudi, odnosno zatvorskoj kazni koja bi se zamijenila radom za opće dobro na slobodi“.

 

Optuženi D. S. u žalbi navodi da „sud (…) nije u dovoljnoj mjeri cijenio olakotne okolnosti na strani okrivljenika (…), da (…) nije cijenio ostale olakotne okolnosti, a posebice izraženo žaljenje i kajanje zbog učinjenog, mlađu životnu dob, tešku materijalnu situaciju i obiteljske prilike“ te okolnost da je on „priznao počinjenje djela, što je utjecalo na brzinu i ekonomičnost ovoga kaznenog postupka“ te da je „do sada nekažnjavan“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama optuženika, prvostupanjski je sud, polazeći od stupnja krivnje i svrhe kažnjavanja, ispravno utvrdio i pravilno ocijenio sve olakotne i otegotne okolnosti koje, prema odredbama članka 47. KZ/11., utječu na vrstu i mjeru kazne pa je optuženom S. I. otegotnim cijenio raniju osuđivanost, pri čemu je očigledno imao na umu i okolnost da se nije radilo o istovrsnom kaznenom djelu jer bi u protivnom kazna vjerojatno bila veća, kao i iskazanu upornost i bezobzirnost prilikom počinjenja djela, a na to uistinu upućuje njegovo insistiranje da se u kombi vozilo prilikom jednog od prijevoza smjeste čak 23 osobe. Optuženom Z. J. ispravno je otegotnim cijenjena ranija osuđivanost zbog raznovrsnih kaznenih djela (a predmetno kazneno djelo počinio je, kako je to ranije navedeno, u razdoblju od svega nekoliko mjeseci nakon što su mu za ta ranija djela bile izrečene uvjetne osude), a olakotnima su mu cijenjene okolnosti očinstva i skrbi o bolesnoj supruzi te njegovo priznanje počinjenja kaznenog djela od početka ovog kaznenog postupka. Optuženicima M. B. D. S. olakotnima su također cijenjene okolnosti potpunog priznanja kaznenog djela, njihova neosuđivanost i teške obiteljske i materijalne prilike, a pogibeljnost predmetnog kaznenog djela, usprkos relativno malim iznosima imovinske koristi koju su oni ostvarili (u odnosu na imovinsku korist koju su ostvarili optuženici I. i J.) te njihovim ulogama u samom počinjenju radnji kaznenog djela (optuženi B. vozio je strance, a optuženi S. vozio je drugi automobil kao prethodnica radi izbjegavanja policijskih kontrola), u dovoljnoj je mjeri, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao drugostupanjskog suda, a s obzirom na organiziranost počinitelja i podjelu rada svojstvenu kaznenim djelima koja se čine u sastavu zločinačkog udruženja, našla odraza u izrečenim im kaznama, koje je potrebno i izvršiti pa nema mjesta primjeni odredaba članka 57. KZ/11.

 

Stoga se kazna zatvora u trajanju tri godine izrečena optuženom S. I., kazna zatvora u trajanju dvije godine utvrđena optuženom Z. J., kao i jedinstvena kazna odmjerena mu u trajanju pet godina te kazne zatvora u trajanju po jednu godinu i šest mjeseci na koje su osuđeni optuženici M. B. i D. S., i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ukazuju primjerenima kako počinjenom djelu, tako i ličnostima počinitelja te stupnju njihove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11. – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelje i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počiniteljima ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog svega iznesenog, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženici pobijaju prvostupanjsku presudu, a kako nisu nađene niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 482. ZKP/08., žalbe optuženika S. I., Z. J., M. B. i D. S. odbiti kao neosnovane i potvrditi prvostupanjske presudu, kako je i odlučeno u izreci.

Zagreb, 12. travnja 2017.