Broj: Kr 27/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. T. zbog ostvarenja u stanju neubrojivosti protupravnih djela iz članka 139. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11. i 144/12.; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Koprivnici od 30. studenoga 2016. broj K-309/16 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 11. siječnja 2017. broj Kž-255/16, u sjednici održanoj 12. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se zahtjev osuđenog M. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

 

Obrazloženje

 

Presudom Općinskog suda u Koprivnici od 30. studenoga 2016. broj K-309/16-52, potvrđenom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 11. siječnja 2017. broj Kž-255/16-3, a na temelju članka 554. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), utvrđeno je da je tada optuženi M. T. u stanju neubrojivosti počinio dva protupravna djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. te je, na temelju istog članka u vezi s člankom 44. stavkom 1. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama („Narodne novine“, broj 76/14.; dalje u tekstu: ZZODS), odredio njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu u trajanju šest mjeseci.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. do 6. ZKP/08. tada optuženom M. T. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 11.622,85 kuna.

 

Nasuprot tome, a na temelju članka 453. ZKP/08., tada optuženi M. T. oslobođen je od optužbe da bi u stanju neubrojivosti počinio protupravno djelo prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. opisano u tom dijelu presude, a na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08. odlučeno je da troškovi kaznenog postupka u odnosu na taj dio presude padaju na teret proračunskih sredstava.

 

Osuđeni M. T. je podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude (dalje u tekstu: zahtjev) iz čijeg sadržaja proizlazi da je pobija u dijelu u kojem je utvrđeno da je u stanju neubrojivosti počinio dva protupravna djela prijetnje iz članka 139. stavka 3. KZ/11. i u kojem je određen njegov prisilni smještaj u psihijatrijsku ustanovu, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „u cijelosti ukine i prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu te da predmet vrati sudu I. stupnja na ponovno suđenje“. Osuđenik je podnio i dvije dopune zahtjeva u kojima dodatno obrazlaže navode zahtjeva.

 

Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 518. stavka 4. ZKP/08., dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje, a taj odgovor državnog odvjetnika dostavljen je osuđeniku.

 

Zahtjev nije osnovan.

 

Osuđeni M. T. u zahtjevu tvrdi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08., odnosno da je prekoračio optužbu, i to na način što je „vrednovao i koristio iskaze zatvorenika I. V. te njegovu vlastoručno napisanu kaznenu prijavu od 10.03.2014. što nije bilo uvršteno u točki 1. niti prvobitne niti izmijenjene optužnice, a čime je sasvim sigurno sud narušio identitet optužnice“.

 

Međutim, bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. postoji samo ako se presuda ne odnosi na osobu koja je optužena ili na djelo koje je predmet optužbe sadržane u podnesenoj, odnosno na raspravi izmijenjenoj ili proširenoj optužnici (članak 449. stavak 1. ZKP/08.) ili ako sud optuženika proglasi krivim za kazneno djelo teže od onog koje mu je optužbom stavljeno na teret (članak 449. stavak 2. ZKP/08.). Stoga je zaključak da je takva povreda počinjena moguće izvesti samo usporedbom osobnih podataka optuženika, odnosno činjeničnog opisa radnji kaznenog djela iz optužnice s činjeničnim opisom radnji kaznenog djela iz izreke prvostupanjske presude, a u nekim slučajevima i usporedbom pravnih ocjena djela iz optužbe i presude.

 

Osuđenik u zahtjevu niti ne tvrdi da bi sud pobijanom presudom na neki od opisanih načina povrijedio identitet optužbe, već smatra da je navedena povreda počinjena jer je sud iskaz svjedoka I. V. i pismo koje je on napisao koristio i za utvrđivanje odlučnih činjenica koje se odnose na protupravno djelo opisano pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude, iako je I. V. u optužnici spomenut kao osoba koja je obavijestila državno odvjetništvo o navodnim optuženikovim prijetnjama zamjenici županijske državne odvjetnice u V., I. B. opisanima pod točkom 3. izreke prvostupanjske presude (u odnosu na koje djelo je sud optuženika oslobodio od optužbe).

 

Međutim, sud, prema odredbama članka 450. ZKP/08., presudu temelji na činjenicama i dokazima koji su izneseni na raspravi i dužan je savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u svezi s ostalim dokazima te na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Prilikom ocjene svakog pojedinog dokaza i utvrđenja na temelju tog dokaza činjenica koje smatra važnima on nije ograničen stranačkim obrazlaganjem dokaznih prijedloga niti mišljenjem stranaka o tome koje bi se činjenice predloženim dokazima trebale utvrditi. Stoga, čak i da je državni odvjetnik u optužnici i predložio ispitivanje svjedoka I. V. samo u odnosu na protupravno djelo opisano pod točkom 3. optužnice (a takav zaključak ne proizlazi iz optužnice - niti one prve, niti one kasnije izmijenjene), ne bi bilo zapreke da sud na temelju njegovog iskaza i pisama utvrđuje i one činjenice koje se odnose na druga kaznena djela.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. koju u zahtjevu ističe osuđenik.

 

Osuđeni M. T. u zahtjevu tvrdi i da mu je „povrijeđeno pravo na obranu na raspravi te u žalbenom postupku“ jer da je u žalbi „isticao kako mu je povrijeđeno pravo obrane, ali se sud II. stupnja na taj žalbeni razlog potpuno oglušio, odnosno presudom nije niti jednom riječju taj žalbeni razlog riješio“.

 

Međutim, osuđenikove tvrdnje sadržane u (njegovoj osobnoj) žalbi protiv prvostupanjske presude kojima je on obrazlagao povredu prava obrane na raspravi - koja je provedena u njegovoj odsutnosti na temelju posljednje rečenice odredbe članka 552. stavka 3. ZKP/08. jer je sud nakon ispitivanja vještakinje psihijatrice mr. sc. Š. D. utvrdio da je on bio raspravno nesposoban zbog duševnih smetnji - a na koje upućuje i u zahtjevu, svode se, kako to u drugostupanjskoj presudi ističe i Županijski sud u Karlovcu, na osporavanje ispravnosti činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, i to onih koja su utemeljena na nalazu i mišljenju navedene vještakinje. Stoga je drugostupanjski sud, opširno iznoseći razloge zbog kojih je našao da tim žalbenim navodima nije dovedena u sumnju pravilnost zaključaka izvedenih iz nalaza i mišljenja vještakinje psihijatrice, odgovorio i na te žalbene navode tada optuženog M. T., čime je postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08.

 

Zbog iznesenog nema govora o povredama osuđenikovog prava na obranu na raspravi i u žalbenom postupku (članak 517. stavak 1. točka 3. u vezi s člankom 487. stavkom 1. ZKP/08.).

 

Osuđeni M. T. u zahtjevu navodi i da je „sud II. stupnja u žalbenom postupku ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka (…) jer u smislu odredbi iz čl. 467. st. 1. toč. 1. ZKP. nije po službenoj dužnosti ispitao postojanje povrede odredba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP. - da li je presuda utemeljena na nezakonitom dokazu i to unatoč činjenici što je sud II. stupnja već imao indicije na raspolaganju za utvrđivanje navedenog po službenoj dužnosti“. Pritom osuđenik ističe da je u ranijem tijeku postupka predlagao „izdvajanje nezakonitih dokaza iz spisa u odnosu na točku 2. optužnice (…) a o tom prijedlogu nikada nije (…) donijeto posebno rješenje“.

 

Suprotno ovim tvrdnjama osuđenika, drugostupanjski je sud ispitao pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbama članka 476. stavka 1. ZKP/08. i to je izrijekom naveo u obrazloženju svoje odluke (posljednji odlomak na stranici 6. drugostupanjske presude). Pritom se napominje da iz odredbe članka 487. stavka 1. ZKP/08. (prema kojoj taj sud u obrazloženju presude treba ocijeniti žalbene razloge i iznijeti povrede zakona koje je uzeo u obzir po službenoj dužnosti) ne proizlazi dužnost drugostupanjskog suda obrazlagati zbog čega nalazi da nije počinjena svaka od povreda odredaba kaznenog postupka navedenih u članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. te zašto smatra da na štetu optuženika nije povrijeđen kazneni zakon (članak 476. stavak 1. točka 2. u vezi s člankom 469. ZKP/08.), već samo obveza izlaganja onih povreda za koje je našao da postoje, a to u ovom postupku nije bio slučaj.

 

Slijedom iznesenog, nije ostvarena niti povreda odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku iz članka 517. stavka 1. točke 3. u vezi s člankom 476. stavkom 1. ZKP/08. koju citiranim tvrdnjama ističe osuđenik.

 

Na osuđenikove navode sadržane u njegovim dopunama zahtjeva valja odgovoriti da on neosnovano pokušava osporiti zakonitost nalaza i mišljenja psihijatrijske vještakinje tvrdnjama da je ona dijagnozu duševne bolesti postavila „isključivo na činjenici da je on u Kaznionici L. pisao pritužbe i tužbe radio bakteriološki neispravne hrane, a koje ponašanje je sporna vještakinja (…) podvukla pod neprilagođenost društvenim normama, a za što je odredbom iz čl. 8. st. 2. Zakona o zaštiti osoba s duševnim smetnjama propisano da samo po sebi ne smije biti razlogom za postavljanje psihijatrijske dijagnoze te nastavno i odredbom iz st. 3. da psihijatrijska dijagnoza ne smije biti postavljena niti samo na saznanjima iz prijašnjega medicinskog postupka“.

 

Naime, ispravno je već drugostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke naveo da se „činjenica je li počinitelj protupravne radnje u vrijeme njenog počinjenja bio ubrojiv uvijek (…) u kaznenom postupku utvrđuje psihijatrijskim vještačenjem retrogradno (a ne, kako se to sugerira žalbom, prethodnim vještačenjem po vještaku N. H. koje je bilo provedeno prije počinjenja tih radnji) te da „vještak psihijatar zaključke o toj okolnosti temelji na psihijatrijskom pregledu optuženika (članak 325. ZKP/08.), pri čemu, polazeći i od duševnog stanja utvrđenog u vrijeme samog vještačenja, uzima u obzir i dostupne mu podatke o okolnostima pod kojima je, prema optužbi i raspoloživim dokazima, počinjena protupravna radnja, kao i raniju medicinsku dokumentaciju o duševnim smetnjama optuženika ako ona postoji“, a da je „vještakinja dr. Š. D. u nalazu i mišljenju analizirala sve podatke koji su joj bili dostupni, a jasno i valjano je obrazložila postavljenu dijagnozu perzistirajućeg sumanutog poremećaja i simptome ove teške duševne bolesti, kao i utjecaj kakav je takvo duševno stanje imalo na optuženikovo shvaćanje značenja svojeg postupanja i vladanje svojom voljom“ (koje obrazloženje je identično stavovima Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženima u presudi od 6. srpnja 2016. broj I Kž-361/16-4). Dakle, korištenje raspoložive ranije medicinske dokumentacije osuđenika ne predstavlja razlog zbog kojega bi nalaz i mišljenje vještaka psihijatra bio nezakonit (jer to ne proizlazi ni iz jedne odredbe ZKP/08.), a potrebno je naglasiti i da je osuđeni M. T., kako je to i konstatirano u pisanom nalazu i mišljenju, odbio psihijatrijski intervju, što je učinio i prije početka rasprave održane pred prvostupanjskim sudom 30. studenoga 2016., pa je to vještačenje i moglo jedino biti provedeno na temelju raspoložive dokumentacije - kako medicinske, tako i svih drugih dokumenata koji se nalaze u spisu predmeta.

 

Konačno, odredba članka 15. ZZODS-a, prema kojoj će sud osobi s duševnim smetnjama, ako ona, osoba od povjerenja ili zakonski zastupnik sami ne izaberu odvjetnika, po službenoj dužnosti postaviti odvjetnika vodeći računa o njegovoj stručnosti iz područja forenzičke psihijatrije, odnosi se na sudske postupke propisane tim Zakonom (postupak prisilnog smještaja, njegovog produljenja i otpusta osobe s duševnim smetnjama, prisilnog smještaja i liječenja na slobodi neubrojive osobe), a ne kazneni postupak kojega reguliraju odredbe ZKP/08. u skladu s kojima je optuženom M. T. bio postavljen branitelj po službenoj dužnosti.

 

Zbog iznesenog, nije počinjena niti povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08. koju citiranim tvrdnjama ističe osuđeni M. T.

 

Slijedom svega navedenog, zahtjev osuđenog M. T. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nije osnovan pa je, na temelju članka 519. u vezi s člankom 512. ZKP/08., presuđeno kao u izreci.

 

Zagreb, 12. travnja 2017.