Broj: Kž 143/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. M. B., zbog kaznenih djela iz čl. 188. st. 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - dalje u tekstu: KZ/97) i dr., odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici od 15. prosinca 2016. broj K-3/16, u sjednici održanoj 19. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. U povodu žalbe opt. M. B., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela u odnosu na toč. 1) izreke te se izriče da je opt. M. B. radnjama za koje je prvostupanjskom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo protiv spolne slobode, silovanje iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11).

 

II. Uslijed odluke pod I. preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni te se opt. M. B. za kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 na temelju čl. 153. st. 1. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, a prihvaća kao utvrđena za kazneno djelo iz toč. 2) izreke, na temelju čl. 188. st. 3. KZ/97, kazna zatvora  u trajanju od 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci pa se opt. M. B. uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 4 (četiri) godine i 10 (deset) mjeseci.

 

III. Odbija se kao neosnovana žalba opt. M. B. te se u pobijanom a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Županijski sud u Velikoj Gorici, presudom od 15. prosinca 2016. broj K-3/16 proglasio je krivim opt. M. B. zbog kaznenih djela protiv spolne slobode i spolnog ćudoređa, silovanja, iz čl. 188. st. 1. KZ/97, za koje ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i kaznenog djela iz čl. 188. st. 3. KZ/97, za koje ga je na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci i uz  primjenu čl. 60. st. 1. i 2. toč. c) KZ/97 osudio ga na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od četiri godine i deset mjeseci.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženik je obvezan na platež troškova kaznenog postupka kao u izreci pobijane presude i to u roku od 15 dana od njezine pravomoćnosti, pod prijetnjom ovrhe.

 

              Protiv te presude žali se optuženik osobno i po branitelju N. D., odvjetniku iz I. G. (u dva podneska, od riječi do riječi istovjetna), zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni te troškova kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

              Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka parafrazirajući zakonsku odredbu čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 međutim, ne obrazlaže u čemu se sastoji navedena povreda.

 

              Ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu po službenoj dužnosti nije utvrđeno da bi bila ostvarena navedena postupovna povreda kao niti koja od onih na koje drugostupanjski sud pazi na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08.

 

              Nije ostvarena niti postupovna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 jer optuženiku nije povrijeđeno pravo obrane odbijanjem pojedinih dokaznih prijedloga. Dio dokaznih prijedloga obrane prvostupanjski sud je prihvatio a za one koje je odbio dao je razloge pa ustrajavanje na istima je ustvari žalba zbog nepotpuno, a time i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će više biti riječi kod razmatranja žalbe u odnosu na taj žalbeni osnov.

 

              Stoga nije osnovana žalba zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka.

 

              Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja optuženik ustrajava na tvrdnji da je oštećenica neistinito iskazivala iz razloga da si poboljša pravnu poziciju u postupcima za skrbništvo nad djecom, te da nije mogao počiniti silovanje jer je impotentan preko osam godina a ima i druge zdravstvene probleme, posebno s kralježnicom.

 

              Protivno žalbenim navodima prvostupanjski sud je na temelju provedenog vještačenja zdravstvenog stanja optuženika utvrdio da je točno da je zdravstveno stanje optuženika narušeno nizom kroničnih bolesti, ali da opseg narušenja zdravlja nije bio takav da bi optuženika onemogućio da postupa na način kako mu se stavlja na teret. Prema vještaku sudske medicine dr. D. M., takav zaključak vrijedi za cijelo razdoblje inkriminacije iz svibnja 2012. dok je u dijelu razdoblja prve inkriminacije u drugoj polovici kolovoza 2010. sposobnost optuženika za takvo postupanje bila održana, ali nešto umanjena zbog bolova u donjem dijelu kralježnice sa širenjem u nogu koji su otežavali kretanje i obavljanje fizičkih aktivnosti. Vještačenje je provedeno na temelju cjelokupne medicinske dokumentacije za optuženika u kojoj međutim,  nema podatak o postojanja erektilne disfunkcije niti se navode druge tegobe koje bi se mogle dovesti u vezu s funkcijom spolnog sustava. Smetnje prostate nemaju utjecaj na erektilnu funkciju.

 

              Dakle, zaključak sudsko-medicinskog vještaka dr. D. M., kojem je suglasan i nalaz i mišljenje dr. P. B., koji je imao u vidu i naknadno pribavljenu medicinsku dokumentaciju po prijedlogu obrane, je da je optuženik s obzirom na svoje fizičko stanje mogao počiniti kaznena djela na način kako ga se tereti, jer u medicinskoj dokumentaciji nema podataka o erektilnoj disfunkciji, a ostale utvrđene smetnje nisu bile od utjecaja na funkciju spolnog sustava.

 

              Osnovano je prvostupanjski sud prihvatio navedene nalaze i mišljenja vještaka sudske medicine, dane na osnovu opsežne medicinske dokumentacije za optuženika, čime je potvrđen i iskaz oštećenice, za razliku od iskaza supruge optuženika, svjedoka A. B. koji nije prihvaćen, a u kojem svjedok nastoji potvrditi obranu optuženika o impotenciji.

 

              Istina, odgovarajući na brojne upite obrane vještak dr. B. je naveo da s obzirom na sve navedene bolesti i stanja kod optuženika tijekom 2010. i 2012. ne može isključiti da je isti bio impotentan, ali kako navedeno stanje nije utvrđeno na temelju medicinske dokumentacije, te imajući u vidu iskaz oštećenice, osnovano takav hipotetski odgovor vještaka nije prihvaćen, niti on mijenja nalaz i mišljenje, kako ovog vještaka tako i vještaka dr. M..

 

              S obzirom na vrlo detaljne i stručne nalaze dvojice liječničkih vještaka osnovano je odbijen prijedlog obrane za provođenje endokrinološkog vještačenja koji se sada ponavlja i u žalbi, jer je o erektilnoj funkciji odnosno disfunkciji optuženika sve utvrđeno, a na temelju medicinske dokumentacije i provedenog vještačenja.

 

              U podnesenoj žalbi optuženik pokušava diskreditirati iskaz oštećenice ukazujući na nebitne razlike u iskazima, tvrdeći da je sklona laganju, izmišljanju i manipuliranju činjenicama. Takav zaključak obrana temelji na iskazivanju oštećenice o nebitnim činjenicama za ovaj postupak, da li je optuženik koristio pumpicu, jer je moguće da ju oštećenica nije vidjela ili je zanemarila tu činjenicu, ali to nije dostatno da bi se dosljedan iskaz oštećenice o bitnim činjenicama ocijenio kao nevjerodostojan.

 

              Osim toga, provedenim psihijatrijsko-psihologijskim vještačenjem je utvrđeno da oštećenica nema specifičnih psihičkih smetnji koje bi s forenzičko relevantnom značajnošću po svojoj prirodi i po svom intenzitetu dovodile u pitanje njezine sposobnosti za davanje vjerodostojnog iskaza. Nije dijagnosticirana simptomatika koja bi te sposobnosti isključivala u bilo kom segmentu njezinog svjedočenja.

 

              Optuženik selektivno ukazuje na dokumentaciju iz koje bi po stavu žalbe proizlazilo da oštećenica ne skrbi o djeci iako je u iskazu tvrdila suprotno u čemu nalazi daljnju nevjerodostojnost njezinog iskaza.

 

              Naime, iz izvješća Centra za socijalnu skrb V. između ostalog proizlazi da oštećenica ostvaruje s djecom emotivni kontakt, da su djeca uz nju vezana, te da je savjesna u izvršavanju obveza i brige oko djece i ispunjavanja njihovih potreba. Prijedlog sudu je bio da se donese privremena mjera da se djeca povjere na skrb majci što je i prihvaćeno rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalne službe u Vrbovcu od 9. listopada 2015. broj R1-57/15. Navedena privremena mjera je kasnije izmijenjena jer su se očigledno životne okolnosti oštećenice promijenile međutim, ta činjenica ne dovodi u sumnju iskaz oštećenice kako je to osnovano zaključio i prvostupanjski sud.

 

              Nije sporno da oštećenica kaznenu prijavu podnosi tek nakon što je smještena u sigurnu kuću gdje se povjerila jednoj korisnici koja joj je to sugerirala. Motiv je bio strah za kćeri koje su spavale s djedom i bakom u istom krevetu i životno je da se plašila za njihovu budućnost s obzirom na vlastito iskustvo s optuženikom, što je prihvatljivo i ne ukazuje na oštećenićinu sklonost laganju i izmišljanju te manipuliranju činjenicama kako se to tvrdi u žalbi optuženika.

 

              Osim toga, i svjedok M. B., otac djece, je potvrdio da su djeca spavala s bakom i djedom što njemu nije bilo neobično, jer je i on spavao sa svojom bakom i djedom do sedmog razreda.

 

              Dakle, svjedok je potvrdio iskaz oštećenice u tom dijelu, a različiti pogledi oštećenice i svjedoka na tu činjenicu su očigledno rezultat onoga što se dogodilo oštećenici s njegovim ocem, optuženikom, ali ne dovode u sumnju vjerodostojnost iskaza oštećenice.

 

              Iskaz oštećenice je potvrđen i medicinskom dokumentacijom o trudnoći pa s obzirom na takav objektivni materijalni dokaz osnovano prvostupanjski sud prihvaća iskaz da je zatrudnila s optuženikom uslijed prisilnog spolnog odnošaja, a navedeno opravdava i pojačanu brigu za odnose u obitelji oca maloljetne djece, kada djevojčice spavaju u istom krevetu s optuženikom i što otac djevojčice prihvaća kao „normalnu pojavu“. Dakle, vjerodostojnost iskaza oštećenice nije dovedena u sumnju kao niti nalaz i mišljenje psihijatrijsko-psihologijskog vještaka pa stoga nije bilo potrebe za novo takvo vještačenje na okolnosti da li oštećenica „ima kapacitet dati vjerodostojan iskaz“.

 

              S obzirom na sve navedeno, te razloge prvostupanjske presude koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud i koji žalbenim navodima optuženika nisu s uspjehom osporeni, nije osnovana žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

              Optuženik se žali i zbog povrede kaznenog zakona, međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže pa je pobijana presuda u tom dijelu ispitana na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 i utvrđeno je da je kazneno djelo činjenično opisano u toč. 1) izreke pobijane presude pogrešno pravno kvalificirano.

 

              Naime, u činjeničnom opisu toč. 1) izreke nije navedeno da bi izvanbračna snaha živjela u zajedničkom kućanstvu s optuženikom, kada bi se moglo govoriti o počinjenju djela u odnosu na blisku osobu kako je ona definirana u čl. 87. toč. 9. KZ/11. Osim toga, kako je djelo počinjeno u vrijeme važenja Kaznenog zakona iz 1997. koji nije poznavao počinjenje inkriminiranog kaznenog djela u odnosu na blisku osobu, kvalifikacija djela iz optužnice je potpuno promašena.

 

              Stoga se može samo razmatrati pravni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo silovanja, a u vezi s tim i primjena blažeg zakona.

 

              Nije sporno da kazneno djelo silovanja iz čl. 188. st. 1. KZ/97 ima svoj pravni kontinuitet u kaznenom djelu silovanja iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 za koje je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do deset godina. Za kazneno djelo iz čl. 188. st. 1. KZ/97 propisana je kazna zatvora u trajanju od tri do deset godina pa je s obzirom na zapriječene kazne kazneno djelo iz čl. 153. st. 1. u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11 blaže za počinitelja.

 

              Stoga je povodom žalbe optuženika po službenoj dužnosti preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj kvalifikaciji djela u odnosu na toč. 1) izreke pobijane presude.

 

              Druge povrede kaznenog zakona na štetu optuženika nisu utvrđene.

 

              S obzirom na preinaku pobijane presude u pravnoj oznaci djela, optuženiku je za to djelo bilo potrebno utvrditi novu kaznu. Pri tome su prihvaćene po prvostupanjskom sudu utvrđene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kazne, kao olakotne okolnosti, starija životna dob optuženika i dosadašnja neosuđivanost, a kao otegotne način počinjenja djela prema izvanbračnoj snahi. Neovisno o tome što je za kazneno djelo silovanja prema KZ/11 zapriječena blaža kazna, ovaj drugostupanjski sud nije smatrao da bi ta činjenica sama za sebe opravdavala blaže kažnjavanje u odnosu na utvrđene kazne zatvora iz pobijane presude. Sve navedene okolnosti ne opravdavaju niti blaže kažnjavanje u odnosu na kazneno djelo iz toč. 2) izreke, a žalba optuženika koji u uvodu ističe da se žali zbog odluke o kazni, taj žalbeni osnov uopće ne obrazlaže.

 

              Iz navedenih razloga utvrđene kazne, te izrečena jedinstvena kazna zatvora, su i po stavu Vrhovnog sud Republike Hrvatske, kao suda drugog stupnja, primjerene za ostvarenje svrhe kažnjavanja kako u smislu specijalne tako i generalne prevencije.

 

              U uvodu žalbe optuženik ističe i da se žali zbog troškova kaznenog postupka koji su pravilno dosuđeni na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08. Međutim, taj žalbeni osnov ne obrazlaže pa presudu u tom dijelu nije moguće ispitati.

 

              Iz navedenih razloga nije prihvaćena žalba optuženika i na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 19. travnja 2017.