Broj: Kž 88/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene S. R. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11) te iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optužene S. R. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 2. prosinca 2014. broj K-27/08, u sjednici održanoj 20. travnja 2017., u nazočnosti branitelja optužene i to G. M., odvjetnika iz R. te I. F., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Žalbe opt. S. R. i državnog odvjetnika odbijaju se kao neosnovane te se potvrđuje presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašena je krivom opt. S. R. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 za koje je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Ujedno je od optužene oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom u iznosu od 5.601.150,00 kn koji je dužna platiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

              Sukladno čl. 148. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženica je obavezana podmiriti troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 84.474,75 kn.

 

              Istovremeno, temeljem čl. 453. toč. 3. ZKP/08, oslobođeni su od optužbe opt. S. R. i opt. B. M. da bi počinili kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 4. KZ/97, činjenično i pravno opisano u tom dijelu izreke prvostupanjske presude. Sukladno tome, odbijen je prijedlog državnog odvjetnika da se od optuženika oduzme imovinska korist ostvarena tim kaznenim djelom u ukupnom iznosu od 459.596,09 kn, a troškovi kaznenog postupka u odnosu na opt. B. M. pali su na teret proračunskih sredstava, sukladno čl. 149. st. 1. ZKP/08.

 

Protiv te presude žale              se optuženica i državni odvjetnik.

 

Opt. S. R. se žali po svom branitelju I. F., iz Odvjetničkog društva F. & Š. iz Z., zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom da se osuđujući dio prvostupanjske presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje pred izmijenjeno sudsko vijeće. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Državni odvjetnik pobija oslobađajući dio prvostupanjske presude zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a osuđujući dio zbog odluke o kazni i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se oslobađajući dio prvostupanjske presude ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, dok da se osuđujući dio preinači i optuženica strože kazni te se odmjere paušalni troškovi kaznenog postupka u višem iznosu.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je opt. B. M. po svom branitelju K. D., odvjetniku iz R., u kojem pobija žalbene navode ističući njihovu neosnovanost te predlaže da se ista odbije, a pobijani dio presude u odnosu na tog optuženika potvrdi. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu opt. S. R. podnio je državni odvjetnik s prijedlogom da se ista kao neosnovana odbije.

 

Tijekom žalbenog postupka branitelj optužene odvjetnik G. M. također je zatražio nazočnost sjednici drugostupanjskog vijeća, čemu je udovoljeno.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočili su branitelji optužene, odvjetnici I. F. i G. M., koji su izložili navode podnesene žalbe i ostali kod žalbenog prijedloga. Uredno obaviještena opt. S. R. te opt. B. M. i njegov branitelj K. D., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

Žalba opt. S. R. nije osnovana.

 

Navodima svoje žalbe optuženica nije s uspjehom dovela u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda, a time niti osnovanost osuđujuće presude.

 

U žalbi se ukazuje da je prvostupanjski sud propustio na odgovarajući način ispitati tvrdnje obrane o ulaganju pozajmica u poslovanje tvrtke s više zasebnih osnova. Odbijanjem dokaznih prijedloga obrane činjenično stanje ostalo je nepotpuno utvrđenim. Tvrdi se da poslovanje tvrtke M. d.o.o. u inkriminiranom periodu nije u dostatnoj mjeri razjašnjeno, posebno glede količine i vrijednosti prodanih čajeva, te plaćene poštarine, kao i fonda nagradnih igara koje su u tom periodu nesporno organizirane. Također, izostalo je utvrđenje koliko je gotovog novca investirano u opremu poslovnih prostora tvrtke kao i isplatu plaća zaposlenicima "na crno". Citiraju se iskazi pojedinih svjedoka koji su imali saznanja o gotovinskom plaćanju troškova poslovanja, a isto potvrđuje i svjedok J. M. koji je tijekom 1999. bio angažiran na reviziji poslovanja tvrtke. Tvrdi se da je knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku A. S. provedeno "previše formalistički" jer se vještačenje bazira isključivo na postojećoj dokumentaciji, a ne uzimaju se u obzir navodi obrane koja je potvrđena iskazima svjedoka. Stoga se predlaže provođenje novog knjigovodstveno-financijskog vještačenja kojim bi se u potpunosti rekonstruiralo poslovanje tvrtke u inkriminiranom periodu te do kraja raščistilo koliko je gotovinskih sredstava utrošeno u njezino poslovanje te "otkrile prave dimenzije poslovnih događaja o kojima je riječ". Kako je prvostupanjski sud odbio navedene dokazne prijedloge to je obrana optuženice neosnovano i preuranjeno ocijenjena neuvjerljivom zbog čega se osuđujuća presuda zasniva na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud na temelju valjano provedenog dokaznog postupka, sve činjenice potpuno i pravilno utvrdio te je osnovano zaključio da je opt. S. R. počinila predmetno kazneno djelo na način kako ju tereti optužba.

 

Prije svega, prvostupanjski je sud krenuo od nesporne činjenice da je prema postojećoj poslovnoj dokumentaciji optuženica u inkriminiranom periodu kontinuirano podizala gotov novac sa žiroračuna tvrtke putem kratkoročnih pozajmica koje, osim u manjem dijelu, nikada nije vratila. Na taj način je osobno sa računa tvrtke podigla ukupan iznos od 6.108.850,00 kn od čega je na račun tvrtke vratila svega 505.700,00 kn, tj. 1/12 dugovanog novca (ne računajući kamate). Ovakvo postupanje optuženice, samo po sebi, ukazuje na zlouporabu ovlasti direktora tvrtke s ciljem da na štetu te tvrtke sebi pribavi znatnu imovinsku korist.

 

Nasuprot tome, obrana je tijekom postupka pokušala dokazati da optuženica podignuta sredstva sa žiroračuna tvrtke nije zadržala za sebe, već utrošila u poslovne svrhe tako što je, mimo poslovne dokumentacije, ulagala gotov novac u tvrtku i to: radi financiranja nagradnih igara koje je tvrtka redovito organizirala, plaćanja poštarine na dostavu čajeva i osvojenih nagrada putnih troškova, plaća zaposlenika te uređenja poslovnih prostora tvrtke i nabavu repromaterijala. Iako je tvrtka M. d.o.o. redovno poslovala putem svog žiroračuna, tj. bezgotovinskim plaćanjem, optuženica je iskazala da se na gotovinsko plaćanje dijela poslovanja odlučila po savjetu svjedoka A. Š., voditeljice računovodstvenog servisa Š. R. koje je u inkriminiranom periodu tvrtki pružalo knjigovodstvene usluge. Vraćanje pozajmica, tvrdi optuženica, trebalo se riješiti prebijanjem s dobiti društva do čega, međutim, nije došlo jer su porezne službe dana 23. lipnja 1998. blokirale račun društva zbog neplaćanja poreza.

 

Međutim, svjedok A. Š. ne potvrđuje sve navode obrane, a prvostupanjski joj sud s pravom vjeruje uzimajući u obzir pismenu korespondenciju iz koje proizlazi da je računovodstveni servis Š. R. d.o.o. u više navrata pismeno upozoravao TD M. d.o.o., koje dopise je preuzimala optuženica, na neuredno vođenje knjigovodstvene dokumentacije i nepridržavanje važećih propisa. Svjedokinja iskazuje da je pri vođenju knjigovodstva primijetila da čim bi neki novac stigao na žiroračun tvrtke, podizale su se kratkoročne pozajmice, a za podignutu gotovinu nisu imali pisanog traga gdje je otišla niti koja je njezina namjena. Suprotno tvrdnji obrane, ova svjedokinja iskazuje da je ona prihvaćala knjižiti kao rashode one račune od nagradnih igara koji su imali potvrdu komisije ili zapisnik o vođenju nagradne igre iz kojeg bi bilo vidljivo da je upravo taj predmet s tog računa u funkciji nagradne igre. U suprotnom, te troškove nije mogla prihvatiti kao rashod tvrtke. Upućivanjem najprije usmenih, a kasnije i pismenih primjedaba, svjedokinja navodi da je htjela otkloniti odgovornost za takve propuste sa svog računovodstvenog servisa, ali budući da optuženica nije prihvaćala dane sugestije, otkazala je ugovor o suradnji i optuženici vratila dokumentaciju. Pri tome, iako se optuženica u svojoj obrani poziva na pogrešne upute i propuste u radu svjedoka A. Š., činjenica je da s njom nije raskinula ugovor o suradnji niti, eventualno, podnijela tužbu protiv računovodstvenog servisa Š. R. već je nastavila koristiti njihove usluge te je isti računovodstveni servis angažirala i za vođenje poslovnih knjiga novoosnovanog društva R. d.o.o., a upitana da objasni ove svoje postupke, optuženica nije dala uvjerljivo obrazloženje, zbog čega prvostupanjski sud s pravom zaključuje da je iskaz svjedoka A. Š. u tom dijelu vjerodostojan, dok obrana optuženice nije.

 

Usprkos iskaza svjedoka koji govore u prilog obrane, prvostupanjski sud valjano zaključuje da podignuti novac nije utrošen u poslovne svrhe o kojima govori optuženica u svojoj obrani, jer suprotno govore brojni argumenti opširno analizirani u obrazloženju prvostupanjske presude koje razloge kao logične i uvjerljive prihvaća i ovaj Vrhovni sud.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski je sud uložio dužnu pažnju da ispita sve navode obrane te je optuženici pružio dostatnu priliku da dokaže ili barem učini vjerojatnom svoju tvrdnju da je podignuti novac ulagala u poslovne svrhe, a ne zadržavala za sebe. Ocjenjujući obranu optuženice prvostupanjski sud valjalo uočava da ona tijekom ovog dugogodišnjeg sudskog postupka kontinuirano nadograđuje svoj iskaz uvođenjem novih osnova za neevidentirane gotovinske poslovne isplate, za što nije predočila nikakvu vjerodostojnu dokumentaciju u vidu računa, isplatnica ili sl., pa niti privatnu evidenciju. Iako je prva obrana optuženice iznesena još u kolovozu 2003., glavnina dokaznih prijedloga koja bi tu obranu trebala potvrditi stavljena je tek na raspravi tijekom 2012. godine, temeljem čega prvostupanjski sud osnovano zaključuje o njezinoj neuvjerljivosti. Osim toga, činjenica je i da poslovna dokumentacija TD M. d.o.o. nije potpuna niti uredno vođena te da je tek aktivnošću raspravnog suda putem FINE pribavljen cjelokupni izlist prometa TD M. d.o.o. za vremensko razdoblje od 1996. do 2000. Stoga prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je upravo optuženica svojim radnjama dokumentaciju učinila nedostupnom pa svjesna te činjenice predložila personalne dokaze protekom 14 godina od događaja, što sve ukazuje na smišljeno postupanje s ciljem odugovlačenja postupka i izbjegavanja kaznene odgovornosti. Tome u prilog govori i činjenica da je knjigovodstveni vještak A. S. u više navrata (sedam puta) dopunjavao svoj nalaz i mišljenje upravo zbog sukcesivnog otkrivanja novih podataka vezanih za poslovanje TD M. d.o.o.

 

Što se tiče dokaznih prijedloga obrane, koji se i sada ponavljaju u žalbi, treba reći da je prvostupanjski sud tijekom rasprave neke od dokaznih prijedloga obrane prihvatio, a neke odbio na što ima pravo prema čl. 421. ZKP/08, ako svoju odluku valjano obrazloži. Upravo takve razloge prvostupanjski je sud iscrpno naveo na str. 57-59 obrazloženja svoje presude osnovano zaključujući da se radi o nevažnim dokazima jer, sve kada bi se predloženi svjedoci i saslušali, to ne bi bitno utjecalo na utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja niti bi dovelo do oslobađajuće presude. Tako doista nema potrebe za ispitivanjem svih zaposlenika TD M. d.o.o. na okolnost primanja dijela plaće "na crno" kada iz postojeće poslovne dokumentacije jasno slijedi da su plaće i putni troškovi zaposlenika za 1997. uredno podmireni putem žiroračuna tvrtke, kako proizlazi iz knjigovodstvenog vještačenja. Stoga za isplatu dijela plaće u gotovini nema uvjerljivog razloga tim više jer obrana o tome nije predočila nikakvu evidenciju (npr. navodno postojeću bilježnicu o evidenciji prekovremenog rada), niti su do sada ispitani zaposlenici imali saznanja o tome da bi isplaćena sredstva potjecala upravo od podignutih pozajmica.

 

Isto tako, nije bilo potrebe za ispitivanjem djelatnika financijske policije M. T. i B. Š. koji su  temeljem kontrole poslovanja TD M. d.o.o. sastavili zapisnik od 14. travnja 1998. Navedeni zapisnik nije zakonit dokaz u ovom kaznenom postupku, a činjenica je da je upravo temeljem rezultata ove kontrole blokiran račun tvrtke, što ukazuje na utvrđene nepravilnosti. Sve kada bi imenovani svjedoci i potvrdili navod obrane da je optuženica tek prilikom financijske kontrole saznala za mogućnost da se troškovi nagradnih igara priznaju kao poslovni rashod, to ne bi utjecalo na utvrđivanje drugačijeg činjeničnog stanja s obzirom na činjenicu da je optuženica i nakon financijske kontrole nastavila s podizanjem pozajmica s žiroračuna društva u visokom iznosu (ukupno 445.000,00 kn), te je na jednak način postupala i u odnosu na novoosnovano društvo R. d.o.o. s čijeg je žiroračuna nastavila podizati gotovinu u nepoznate svrhe sve do 28. travnja 2000., kako je vidljivo iz pribavljenih izlista.

 

Što se tiče odbijanja dokaznog prijedloga za provođenjem građevinskog vještačenja na okolnost visine troškova u vezi opremanja i uređenja poslovnih prostorija tvrtke, za koje optuženica također tvrdi da ih je platila gotovinom iz pozajmica, prvostupanjski sud pravilno ocjenjuje da se radi o nevažnom dokazu. Naime, obrana o tome ne posjeduje nikakvu dokumentaciju iako svjedok Z. M. iskazuje da je za obavljane građevinske radove ispostavio račun, dakle, nije se radilo o poslovanju "na crno". Izostanak bilo kakve dokumentacije o izvedenim radovima prvostupanjski sud pravilno tumači u kontekstu činjenice da je tijekom 1998. u prostorijama blokiranog društva M. d.o.o. nastavljeno poslovanje društva R. d.o.o., također u vlasništvu optužene, koje je očito platilo izvedene radove iz svojih sredstava. Doista, kojeg bi razloga optužena imala da gotovinom plaća uređenje poslovnih prostorija tvrtke M. d.o.o., i to ne iskazuje kao rashod u poslovnoj dokumentaciji, iako je na to imala pravo, što potvrđuje svjedok A. Š.

 

U pogledu organizacije nagradnih igara i spiska nagrada koje su isporučene dobitnicima, doista nema potrebe provoditi daljnje dokaze jer se radi o nespornoj činjenici koju je prvostupanjski sud već utvrdio temeljem drugih dokaza. Međutim, ono što je važno, a što se i sada žalbom ukazuje, jest pitanje da li je optuženica sredstvima iz pozajmica tj. gotovinom kupovala robu koja je ulazila u nagradni fond ili nije, a za negativan odgovor na to pitanje prvostupanjski je sud dao opsežne i uvjerljive razloge koje u potpunosti prihvaća i ovaj žalbeni sud te na njih upućuje žalitelja da ne bi došlo do bespotrebnog ponavljanja (list 32-36 obrazloženja prvostupanjske presude).

 

Također, način poslovanja računovodstvenog servisa Š. R. u potpunosti je razjašnjen ispitivanjem svjedoka A. Š. i provedenim knjigovodstvenim vještačenjem pa prvostupanjski sud osnovano zaključuje da se ispitivanje daljnjih svjedoka, zaposlenika tog servisa iz vremena učina kaznenog djela i to S. i M. Š. te R. B., ukazuje suvišnim i nepotrebnim.

 

Konačno, s pravom prvostupanjski sud odbija provesti novo knjigovodstveno-financijsko vještačenje na okolnost "potpune rekonstrukcije poslovanja tvrtke kako bi se raščistilo koliko je gotovinskih sredstava utrošeno u njezino poslovanje i otkrile prave dimenzije poslovnih događaja o kojima je riječ". Žaliteljica je svjesna da o poslovanju tvrtke M. d.o.o. ne postoji potpuna i vjerodostojna dokumentacija, ali smatra da bi se prihvaćanjem navoda obrane i iskazima svjedoka moglo točnije utvrditi da li je i koliko novca od podignutih pozajmica optuženica utrošila u poslovanje tvrtke, a koliko je, eventualno, zadržala za sebe. Međutim, i ovaj Vrhovni sud ocjenjuje da su već provedenim knjigovodstvenim vještačenjem po vještaku A. S. utvrđene sve relevantne činjenice koje se temeljem postojeće vjerodostojne dokumentacije mogu utvrditi te da je obrana imala dovoljno prilike da kroz dopune tog vještačenja i postavljanjem brojnih pitanja na koje je vještak profesionalno i savjesno odgovarao tijekom rasprava, razjasniti sve činjenice koje smatra odlučnima. U postojećem knjigovodstvenom vještačenju nema proturječnosti niti nejasnoća koje bi u smislu čl. 317. i čl. 318. ZKP/08 opravdavale novo vještačenje s drugim vještakom. Sumnje u pravilnost i stručnost provedenog vještačenja nije izazvalo niti mišljenje knjigovodstvenog vještaka I. T., kojeg je obrana privatno angažirala. Naime, ovo mišljenje uglavnom se odnosi na načelne prigovore glede tehnike rada knjigovodstvenog servisa te analizu poreznih obveza TD M. d.o.o. za koje radnje su optuženici oslobođeni od optužbe, dok se u pogledu inkriminacija vezanih uz poslovne rashode TD M. d.o.o. ovo mišljenje uglavnom bazira na hipotezama iznesenim u obrani optuženice koju je prvostupanjski sud s pravom otklonio kao neuvjerljivu. Stoga bi se sada tj. protekom gotovo 20 godina od inkriminiranog događaja, provođenjem novog knjigovodstveno-financijskog vještačenja samo bezrazložno odugovlačio ovaj kazneni postupak.

 

Dakle, u situaciji kada obrana nije predočila nikakav dokument koji bi ukazivao da su troškovi poslovanja financirani upravo iz pozajmica, da vrijeme podizanja pozajmica ne korespondira s vremenom održavanja nagradnih igara i očekivano povećanim troškovima društva, da je tvrtka M. d.o.o. u inkriminiranom periodu putem svog žiroračuna izvršila 447 bezgotovinskih plaćanja (ukupno preko 7.000.000,00 kn) te da je na računu tvrtke uvijek bilo dovoljno sredstava za podmirenje i ostalih obveza, a svjedoci koji potvrđuju gotovinske isplate nemaju saznanja o porijeklu tog novca (što je i razumljivo), prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je obrana optuženice nelogična i neuvjerljiva, tim više jer bi plaćanjem poslovnih obveza sredstvima podignutim iz pozajmica za nju bile stvorene dodatne obveze proizašle iz kratkoročnih kredita u vidu redovnih i zateznih kamata te poreznih obveza društva čime bi se vlasnici tvrtke, u stvari, na svoju štetu odrekli značajnih sredstava. Nasuprot tome, logično je i razumno zaključiti da sve naprijed navedene činjenice potvrđuju navode optužbe tj. da je kontinuirano uzimanje pozajmica putem kratkoročnih kredita bio stil poslovanja optužene kojim je, u stvari, "izvlačila" novac iz svoje tvrtke koristeći ga za osobne potrebe, a ne za poslovanje tog društva.

 

Kako slijedom izloženog navodi obrane optuženice nisu dokazani niti učinjeni vjerojatnima, već postoje brojni argumenti koji potvrđuju navode optužbe, za što je prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude dao iscrpne i životno logične razloge, to se osuđujuća presuda temelji na potpuno i pravilno utvrđenom činjeničnom stanju posljedicom čega žalba optuženice nije osnovana.

 

Odluka prvostupanjskog suda o izboru vrste i visine kazne ispitana je povodom žalbe državnog odvjetnika, ali i po službenoj dužnosti u smislu čl. 478. ZKP/08.

 

Nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da optuženici treba izreći kaznu zatvora u duljem trajanju. Neosuđivanost optuženice i činjenica da je od događaja prošlo gotovo 20 godina, ne opravdava izricanje strože kazne od one izrečene po sudu prvog stupnja.

 

Isto tako, nema uvjeta niti za blaže kažnjavanje kada se cijeni dugotrajnost kriminalnog ponašanja, visina protupravno pribavljene imovinske koristi te nastupjela posljedica u vidu stečaja TD M. d.o.o.

 

Zbog navedenog, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ocjenjuje da je prvostupanjski sud sve olakotne i otegotne okolnosti valjano utvrdio i vrednovao te je optuženicu osudio na primjerenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i šest mjeseci. Takva je kazna nužna i pravedna jer u potrebnoj mjeri odražava prijekor društva prema takvim i sličnim počiniteljima te utječe na svijest optuženice o krajnjoj neprihvatljivosti vlastitih postupaka. Ova kazna će, vjeruje sud, biti pouka optuženici da se kloni takvog ponašanja ubuduće, a ujedno će se tom kaznom upozoriti drugi građani da ne čine slična kaznena djela.

 

Nije osnovana žalba optuženice niti u dijelu odluke o oduzimanju imovinske koristi. Taj dio prvostupanjske presude žalba pobija tek paušalno dovodeći ga u vezu sa, po žalitelju, pogrešno utvrđenim činjeničnim stanjem. Međutim, visina protupravno stečene materijalne koristi pravilno je utvrđena temeljem provedenog knjigovodstvenog vještačenja  pa s obzirom na zakonsko načelo prema kojem nitko ne smije zadržati korist ostvarenu kaznenim djelom, prvostupanjska je presuda i u tom dijelu zakonita i pravilna.

 

Konačno, a suprotno tvrdnji žalbe državnog odvjetnika, paušalni iznos troškova kaznenog postupka u visini od 15.000,00 kn odmjeren je u skladu s dužinom i složenošću postupka te imovnim stanjem optuženice. Za svoju odluku prvostupanjski je sud dao valjano obrazloženje zbog čega povećanje paušalnog iznosa troškova postupka ne bi bilo primjereno, tim više kada se ima u vidu i visina ostalih materijalnih troškova iz čl. 145. st. 2. toč. 1. ZKP/08 koje je optuženica također dužna podmiriti.

 

Slijedom navedenog, dakle, žalbe optuženice i državnog odvjetnika nisu osnovane.

 

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

 

Žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

Suprotno tvrdnji žalbe, oslobađajuća presuda u odnosu na opt. S. R. i opt. B. M. zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 4. KZ/97 temelji se na valjanom zaključku prvostupanjskog suda da nema dokaza o namjeri optuženika na počinjenje tog kaznenog djela.

 

Naime, prema činjeničnim opisima kaznenih djela iz optužnice proizlazilo bi da je opt. S. R., podizanjem pozajmica sa žiroračuna tvrtke M. d.o.o. koje nije vratila, u stvari, "izvlačila" sredstva tog društva u vlastitu korist i time tom društvu nanijela štetu u ukupnom iznosu od 5.601.150,00 kn. Međutim, optužba smatra da je optuženica na opisani način istovremeno pribavila i znatnu imovinsku korist tom društvu jer umanjenjem dobiti s osnova nevraćenih pozajmica društvo nije iskazalo niti platilo porez na dobit te porez na dodanu vrijednost u ukupnom iznosu od 459.596,09 kn, pa da bi time, u idealnom stjecaju, počinila oba kaznena djela za koja se tereti.

 

Međutim, prvostupanjski sud osnovano zaključuje da je takva pravna konstrukcija u konkretnom slučaju nemoguća jer kada je utvrđeno da je optuženica imala namjeru oštetiti tvrtku u svoju korist (što je i dokazano), tada istovremeno nije mogla imati i namjeru da tim radnjama društvu pribavi nepripadnu materijalnu korist neistinitim iskazivanjem porezne osnovice. Pojednostavljeno rečeno, optuženica bi, u stvari, istovremeno odgovarala i zato što bi društvo koje je oštećeno njezinim kriminalnim radnjama iz čl. 246. st. 2. KZ/11 izbjeglo izvršavanje obveza prema proračunu u vidu neplaćenog poreza na kriminalnu djelatnost svoje direktorice, ovdje optuženice. Za navedeno kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. alineja 4. KZ/97 (a sada kazneno djelo utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. KZ/11), optuženica bi mogla kazneno odgovarati tek kada bi bilo utvrđeno da je podignute pozajmice s žiroračuna TD M. d.o.o. doista utrošila za poslovanje te tvrtke, a što ovdje nije slučaj iz razloga koji su ranije navedeni u obrazloženju ove presude.

 

Stoga je neprihvatljiva i neživotna teza žalbe državnog odvjetnika prema kojoj namjera optuženika da okoriste pravnu osobu M. d.o.o. neistinitim prikazivanjem i obračunavanjem porezne osnovice nije suprotna s namjerom opt. S. R. da se na štetu iste pravne osobe okoristi, jer "što više novaca ostane na računu pravne osobe M. i ne bude isplaćeno na ime poreza, to je veća mogućnost za prisvajanje sredstava s računa te pravne osobe". Takvim navodima žalbe žalitelj nije uvjerio ovaj žalbeni sud u osnovanost tog dijela optužnice kako u odnosu na opt. S. R., tako niti opt. B. M.

 

Pri tome, točna je konstatacija prvostupanjskog suda da je, u smislu čl. 81. st. 1. al. 3. KZ/11, za dvije radnje iz sastava produljenog kaznenog djela iz čl. 256. st. 1. KZ/11 nastupila zastara kaznenog progona prije donošenja pobijane presude, dok bi za preostalu radnju opisanu u alineji 3. činjeničnog opisa  zastara nastupila 29. 4. 2017.g. primjenom čl. 81. st. 3. KZ/11. Međutim, s obzirom na izostanak dokaza o subjektivnoj komponenti djela, prednje se navodi samo zbog cjelovitog odgovora na žalbu državnog odvjetnika koji i ovaj dio obrazloženja čini spornim.

 

Kako ovim navodima žalbe pravilnost činjeničnih utvrđenja oslobađajućeg dijela prvostupanjske presude nije s uspjehom dovedena u sumnju, a ispitivanjem pobijane presude u cjelini nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, to je odbijanjem obje podnesene žalbe prvostupanjsku presudu trebalo potvrditi i temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 20. travnja 2017.