Broj: Kžm 38/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Ranka Marijana, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. J. M., zbog kaznenih djela iz čl. 154. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11) odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Šibeniku od 20. lipnja 2016. broj Kzd-2/16, u sjednici održanoj 20. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u osuđujućem dijelu na način da se opt. J. M. uzimaju kao utvrđene kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ/11 i kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 pa se opt. J. M., uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 10 (deset) mjeseci, u koju kaznu mu se na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. listopada 2015. do 11. prosinca 2015.

 

II. Uslijed odluke pod I., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o sigurnosnoj mjeri obveznog liječenja od ovisnosti iz čl. 69. KZ/11 na način da ista može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora.

 

III. U ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika i u cijelosti žalba opt. J. M. odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Šibeniku proglašen je krivim opt. J. M. zbog kaznenih djela iz čl. 139. st. 2. KZ/11 i iz čl. 177. st. 2. KZ/11 za koja su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci za svako djelo pa je primjenom čl. 51. KZ711 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, u koju se, na temelju čl. 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 12. listopada 2015. do 11. prosinca 2015. Primjenom čl. 55. KZ/11 kazna zatvora je zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje sa dva sata rada. Na temelju čl. 55. st. 6. i 7. KZ/11 ako se optuženik u roku od 8 dana od dana za koji je bio pozvan ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili mu poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju je dao sudu, ili ne da pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja ako je kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro. Ako optuženik svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u roku iz čl. 55. st. 5. KZ/11 sud će donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu.

 

Na temelju čl. 69. st. 1. i 2. KZ/11 optuženiku je uz rad za opće dobro izrečena  sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja može trajati do prestanka izvršenja rada za opće dobro, a koja će se izvršavati uz nadzor nadležnog tijela za probaciju.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. J. M. naloženo je podmiriti troškove kaznenog postupka na ime vještačenja ukupno 5.774,00 kuna i paušalnu svotu 1.000,00 kuna u roku od mjesec dana po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Istom presudom na temelju čl. 453. toč. 3. ZKP/08 optuženik je oslobođen od optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 154. st. 2. u vezi sa st. 1. toč. 1. i čl. 153. st. 1. KZ/11.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik, na osuđujući dio zbog „odluke o zamjeni radom za opće dobro na slobodi“, a na oslobađajući dio zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, odnosno preinači u osuđujućem dijelu izricanjem kazne zatvora bez zamjene radom za opće dobro.

 

Optuženik se žali putem braniteljice D. G., odvjetnice iz Š., pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te „pogrešne primjene materijalnog prava“. Žalbeni prijedlog je da se pobijana presuda (u osuđujućem dijelu) preinači i optuženika „oslobodi od optužbe za oba kaznena djela koja mu se stavljaju na teret.“

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Djelomično je osnovana žalba državnog odvjetnika, dok je žalba optuženika neosnovana.

 

U odnosu na osuđujući dio prvostupanjske presude

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženik tvrdi da „nije kriv za niti jedno od navedenih kaznenih djela“ jer nije ozbiljno prijetio oštećenici, dok svađa roditelja pred djetetom ne predstavlja grubu povredu djetetovih prava u smislu obilježja kaznenog djela iz čl. 177. st. 2. KZ/11.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je savjesno i sveobuhvatno ocijenio dokaznu građu te ispravno utvrdio da je optuženik počinio predmetna kaznena djela o čemu je dao razumno, valjano i logično obrazloženje koje prihvaća i ovaj sud.

 

Pravilno je sud prvog stupnja ocijenio da iskaz oštećenice o neprimjerenom, agresivnom fizičkom i verbalnom ponašanju optuženika potvrđuju iskazi svjedokinja K. P. i I. P. te je nesumnjivo po svom karakteru izazvalo osjećaj straha i nespokojstva kod oštećenice.  Povezujući tako iskaze svjedoka sa optuženikovom obranom, u kojoj i sam opisuje narušenost partnerskih odnosa, svađe kojima je nekad prisustvovalo dijete G. M., sve uz činjenicu da su kod oštećenice utvrđene (lake) tjelesne ozljede zadane po optuženiku, to nema dvojbe u dokazanost terećenih kaznenih djela kako je argumentirano navedeno u razlozima pobijane presude. Kriminalne radnje koje je optuženik poduzimao prema izvanbračnoj supruzi u prisutnosti četverogodišnjeg djeteta, bacanjem na krevet, davljenjem i udaranjem, po svom značaju takvog su intenziteta da prelaze okvire uobičajenih partnerskih razmirica te nesumnjivo imaju negativan utjecaj na psihofizički razvoj djeteta poglavito tako niske životne dobi. Kako se optuženik nije ustručavao poduzimati navedene radnje pred djetetom, koje su, prema iskazima svjedoka kod djeteta uzrokovale strah, to se nedvojbeno radi o psihičkom zlostavljanju djeteta pri čemu je „pristao na moguće posljedice psihofizičkog razvoja djeteta“ (str. 7 pobijane presude). Drugim riječima, zlostavljao je izvanbračnu suprugu pred djetetom ne obazirući se na činjenicu da višekratno nasilje prema majci koje dijete gleda i čuje kod djeteta izaziva izrazitu neugodu i stoga je štetno za njegov razvoj, ali za isto naprosto nije mario pa je pravilno i utvrđenje suda prvog stupnja da je kazneno djelo iz čl. 177. st. 2. KZ/11 optuženik počinio s neizravnom namjerom.

 

Iz navedenih razloga prvostupanjski je sud u potpunosti i pravilno utvrdio sve odlučne činjenice za zaključak o učinu kaznenog djela prijetnje na štetu izvanbračne supruge te kaznenog djela povrede djetetovih prava na štetu kćerke. Stoga je neutemeljena optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te s tim u svezi zbog povrede kaznenog zakona koja povreda u žalbi nije posebno obrazložena.

 

Državni odvjetnik osuđujući dio presude pobija zbog odluke o zamjeni kazne zatvora radom za opće dobro, smatra da za to nisu ispunjeni zakonski uvjeti obzirom na optuženikovu raniju osuđivanost.

Optuženikova žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog povrede kaznenog zakona sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o kaznenoj sankciji (čl. 478. ZKP/08).

Razmotrivši žalbene prigovore ovaj sud ocjenjuje da je osnovana žalba državnog odvjetnika u ovom dijelu. Naime, prvostupanjski sud je kod odmjeravanja kazne olakotnim utvrdio roditeljski status optuženika, a otegotnim njegovu „dosadašnju osuđivanost, posebno zbog istovrsnog kaznenog djela prijetnje“ pa su pojedinačne kazne zatvora u trajanju po šest mjeseci za svako djelo i jedinstvena kazna zatvora u trajanju deset mjeseci i po ocjeni ovog suda primjerene težini i pogibeljnosti djela, intenzitetu kriminalnih radnji optuženika i (smanjenom) stupnju krivnje. Međutim, zanemaren je značaj činjenice da je optuženiku zbog istovrsnog kaznenog djela presudom Općinskog suda u Šibeniku broj K-368/11 od 21. siječnja 2015., koja je postala pravomoćna 8. svibnja 2015., izrečena uvjetna osuda, dok je predmetna kaznena djela počinio već u rujnu iste godine, dakle za vrijeme provjeravanja iz spomenute pravomoćne presude. Stoga, kako se radi o specijalnom povratniku te učinu kaznenih djela u vrijeme provjeravanja za ostvarenje svrhe kažnjavanja nužno je izreći kaznu oduzimanja slobode bez njene zamjene radom za opće dobro.

Nadalje, ispitujući pobijanu presudu sukladno čl. 478. ZKP/08, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja optuženiku izrekao i sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11 time da je uslijed odluke pod toč. I. ove presude istu valjalo korigirati glede vremena njenog trajanja.

 

U odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude

 

Državni odvjetnik se žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, prigovara ocjeni dokazne građe, smatra vjerodostojnim prvi iskaz oštećenice kojeg je dala pred sucem istrage, na što da upućuje sadržaj medicinske dokumentacije, iskaz njene majke I. P. te nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka o osobnosti optuženika.

 

Suprotno stavu državnog odvjetnika, ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi argumentirano, pomno i valjano ocijenjeni izvedeni dokazi na temelju kojih je činjenično stanje pravilno utvrđeno, uz ispravan zaključak kako nije dokazano da je optuženik počinio terećeno kazneno djelo.

 

Nema dvojbe da oštećenica nije dosljedna u opisu bitnih okolnosti  pod kojima je došlo do spolnog odnosa između nje i optuženika, poglavito glede uporabe sile na čemu se temeljila optužnica za kazneno djelo silovanja. Međutim, oštećenica je podrobnije iskazivala na raspravi, s odmakom vremena od inkriminiranih događaja koji su bili obilježeni agresivnim i nasilnim ponašanjem optuženika prema njoj. Razumno je, životno uvjerljivo te stoga i prihvatljivo njeno obrazloženje da je pred sucem istrage bila frustrirana optuženikovim ponašanjem što je zasigurno utjecalo i na njeno stanje u kojem se zatekla dajući prvi iskaz. Pored toga nije bez značaja i pojašnjenje oštećenice na raspravi da je optuženik htio spolni odnos, da je ona odgovorila da ga ne želi, ali da se nije odupirala, nije ništa govorila, izrijekom navodeći da je optuženik nije silovao, poglavito da su se i ranije spolni odnosi znali odvijati pod istim okolnostima.

 

Prema tome, kada se ima na umu stanje oštećenice u kojem se nalazila u vrijeme davanja prvog iskaza, stoga moguće subjektivno obojen iskaz koji je izmijenjen na raspravi, da o spornom događaju nitko od svjedoka nema neposrednih saznanja, da ni u anamnestičkim podacima medicinske dokumentacije na koju se upire u žalbi državnog odvjetnika nema naznake o primjeni sile kod spolnog odnosa, za koji optuženik tvrdi da je bio dragovoljan, to je s pravom sud prvog stupnja zaključio kako nema pouzdanih i sigurnih dokaza o nasilnom spolnom odnosu ili pak spolnom odnosu bez pristanka oštećenice. Potonje poglavito imajući na umu specifičnost partnerskih odnosa zbog kojih je opravdan zaključak prvostupanjskog suda da je unatoč početnog verbalnog protivljenja ponašanje oštećenice imalo značajke pristajanja na spolni odnos.

 

Slijedom navedenog i nakon što je ovaj drugostupanjski sud ispitao pobijanu presudu sukladno čl. 476. st. 1. ZKP/08, na temelju čl. 486. st. 1. ZKP/08 (toč. I. i II.) i čl. 482. ZKP/08 (toč. III.) odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 20. travnja 2017.