Broj: Kž 289/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. A. C. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženice podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 20. ožujka 2015. broj K-67/14, u sjednici održanoj 25. travnja 2017., u nazočnosti javnom dijelu sjednice branitelja optuženice, odvjetnika Z. G.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I) Djelomično se prihvaća žalba opt. A. C., preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. A. C. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, za koje je tom presudom proglašena krivom, prihvaća kazna zatvora izrečena prvostupanjskom presudom u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izriče joj se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženica u roku provjeravanja od 2 (dvije) godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da na temelju čl. 56. st. 4. KZ/11 u vezi s čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 ispuni posebnu obvezu na način da u roku od 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećeniku „V. G. C.“ d.o.o. u iznosu od 139.600,00 kuna.

 

II) U ostalom dijelu žalba opt. A. C. odbija se kao neosnovana, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivom opt. A. C. zbog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u izreci te presude, pa ju za to djelo na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 osudio na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koju je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 zamijenio radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

 

              Na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 odredio je da će, ako se optuženica u roku od 8 dana od dana za koji je pozvana ne javi nadležnom tijelu za probaciju ili joj poziv ne bude mogao biti dostavljen na adresu koju je dala sudu ili ne da pristanak nadležnom tijelu za probaciju,  nadležno tijelo za probaciju obavijestiti o tome nadležnog suca izvršenja, a na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 određeno je da sud, ako optuženica svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrši rad za opće dobro u propisanom roku, donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u odnosu na neizvršeni dio. Ako pak optuženica ne izvrši rad za opće dobro bez svoje krivnje, nadležno tijelo za probaciju će produžiti rok izvršenja rada za opće dobro.

 

              Na temelju čl. 158. st. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) oštećenom „V. G. C.“ d.o.o. kao pravnom slijedniku „R. T. H.“ d.o.o. dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 139.600,00 kuna, koji je dužna naknaditi opt. A. C., a s preostalim je dijelom imovinskopravnog zahtjeva oštećeno društvo upućeno u parnicu.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 opt. A. C. je obvezana platiti troškove kaznenog postupka iz čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 13.821,17 kn i paušalni iznos od 2.000,00 kn.

 

              Protiv te presude žalbu je podnijela opt. A. C. po branitelju Z. G. odvjetniku iz Z. Žali se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kazni i imovinskopravnom zahtjevu i troškovima postupka i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, odnosno podredno da se ista preinači u pogledu odluke o kazni, imovinskopravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka u smislu navoda te žalbe.

 

              Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 1. ZKP/08 dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom da je optuženica u žalbi zatražila da bude izviještena o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 2. ZKP/08, i učinjeno. Sjednici je nazočio branitelj optuženice, odvjetnik Z. G. Kako su uredno obaviješteni Glavni državni odvjetnik Republike Hrvatske i opt. A. C., ispunjeni su uvjeti iz čl. 474. st. 5. ZKP/08 da se sjednica održi u njihovoj odsutnosti.

 

              Žalba je djelomično osnovana.

 

              Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženica ustvari opširno ponavlja sve što je tijekom postupka iznijela u obrani, ponovno naglašavajući da je sav iznos koji je podignula i upotrijebljen za poslovne izdatke oštećenika. Smatra da je dokumentacija na osnovu koje je provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje manjkava, insinuirajući da je riječ o oštećenikovoj manipulaciji dokumentacijom, jer vještaku nije dana sva potrebna originalna dokumentacija. Kritizira analizu i ocjenu izvedenih dokaza iz prvostupanjske presude, kojima suprotstavlja vlastitu analizu i ocjenu, sugerirajući potpuno drugačije zaključke od onih iz pobijane presude.

 

              Međutim, prvostupanjski je sud je izveo sve potrebne dokaze, koje je potom detaljno i valjano analizirao i kritički ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao ukazuju u svemu ispravnima.

 

              Optužena A. C. ustraje u tvrdnji da je do situacije da novac nedostaje dovela tek njezina pogreška u knjiženju, što je govorila i tijekom postupka, dodajući da je račune koje je trebala knjižiti ulagala u košuljicu, arak trgovačkog papira, kako je to i inače običavala činiti, kako bi takve račune knjižila kada bi imala vremena. Pritom sugerira da je taj arak papira s uloženim računima nestao kada je ona iznenada završila u bolnici. No, takve je navode prvostupanjski sud osnovano otklonio kao neuvjerljive, budući da potpuno suprotno proizlazi iz iskaza svjedoka K. K., koja je po odlasku optuženice na bolovanje po nalogu H. H. prikupila svu dokumentaciju na radnom stolu optuženice, skenirala je i potom je putem servera dostavila H. H., a ovaj je izvršio kontrolu financijskog poslovanja društva. Imenovana svjedokinja decidirano je izjavila da nikakvu dokumentaciju nije bacila, a što je i logično, jer za takav postupak ne bi imala nikakav interes, pa taj iskaz u potpunosti opovrgava uvjerljivost tvrdnji obrane. Uz to, iz iskaza svjedokinje K. K. nesumnjivo proizlazi da je originalna dokumentacija pronađena u sobi i na radnom stolu optuženice u cijelosti ostala u poduzeću, a H. H. je elektronskom poštom dostavljena skenirana dokumentacija. Iskazi svjedoka K. K. i H. H. su u bitnoj mjeri međusobno podudarni. Razlika u njihovim iskazima na koju upire žaliteljica, a odnosi se na tvrdnju svjedoka H. H. da je zajedno sa K. K. obavio kontrolu rada optuženice nakon njezinog odlaska na bolovanje, dok svjedokinja K. K. navodi da je po nalogu sve dokumente na radnom stolu optuženice skenirala i poslala u Austriju, a da nije osobno vršila kontrolu, nije takve naravi da bi dovodila u pitanje pouzdanost tih iskaza niti ukazivala na to da netko od svjedoka ne govori istinu. Naime, radi se evidentno o tome da je svjedok H. H. svoj nalog dan K. K. percipirao kao svojevrsno njezino sudjelovanje u kontroli (prikupljanjem sve dokumentacije), dok svjedokinja K. K. radnje koje je obavila ne doživljava na isti način. Međutim, neovisno o tome, nesporno je da je sva dokumentacija zatečena na radnom mjestu optuženice podvrgnuta kontroli.

 

              Istinitost i prihvatljivost navoda optuženice kompromitirana je i činjenicom da se radi o ukupnom iznosu od 139.600,00 kn, koji je podizan u razdoblju od 17. studenog 2010. do 16. siječnja 2012. (tj. godinu dana i dva mjeseca), dok je optuženica spominjala svoj zaostatak u knjiženju računa od tek nekoliko mjeseci. Tu činjenicu je ispravno prvostupanjski sud uočio, naglašavajući da je po optuženici opisano postupanje suprotno njezinom obrazovanju i dugogodišnjem radnom iskustvu. Uz to je istaknuto kako je vještak B. L. naveo da su knjiženja iznosa podignute gotovine na druga konta bez vjerodostojne dokumentacije započela još 17. studenog 2010., te se nastavila kroz period od lipnja do kolovoza 2011. vezano za gotovinu podignutu na bankovnu kartica H. H., a potom od rujna 2011. do siječnja 2012. vezano za gotovinu podignutu bankovnom karticom na ime optuženice, što je također suprotno navodima obrane optuženice o tome kako je do manjka došlo zbog pogreške u knjiženju, odnosno zaostataka, budući je očito knjiženje provedeno, ali bez dokumentacije, koje nije ni moglo biti jer troškovi nisu bili učinjeni za potrebe trgovačkog društva. Uostalom, sama optuženica je u obrani navela da je, dobivši 08. veljače 2012. otkaz Ugovora o radu s obrazloženjem da je ukrala novac, poslala oštećenom društvu email i predložila povrat novca za koji se tereti prema mogućnostima. Takvu gestu optuženica je nastojala opravdati time što je „samo htjela riješiti situaciju i taj problem maknuti od sebe“, iako novac nije ukrala, no takvo je ponašanje potpuno neuobičajeno, nelogično i neživotno, poglavito ima li se na umu visina iznosa o kojem se radi i imovne mogućnosti optuženice. Upitno je pritom i kakav bi to cilj vraćanjem novca koji nije otuđila optuženica mislila postići.

 

              Primjedba optuženice da u bilanci prihoda i rashoda oštećenika za inkriminirani period predanoj FINI nije naznačeno nikakvo potraživanje prema radniku ili neki drugi utvrđeni manjkovi ni na koji način ne utječu na utvrđenje prvostupanjskog suda o počinjenju kaznenog djela. Manjak novca o kojem se radi morao je na neki način biti prikazan u bilanci, pa je oštećeno trgovačko društvo, ne raspolažući u tom trenutku adekvatnom dokumentacijom za pokriće „potraživanja prema radniku“, što sugerira žaliteljica, taj iznos knjižilo kao ostale poslovne rashode, jer ga je na neki način moralo prikazati, a radilo se objektivno o gubitku, troškovima (tj. rashodima) a ne dobitku (odnosno prihodima) društva.

             

              Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud utvrdio je iz izloženih razloga da je prvostupanjski sud, opravdano prihvativši kao vjerodostojne i pouzdane iskaze svjedoka K. K. i H. H., te nalaz i mišljenje knjigovodstvenog vještaka, ocijenio obranu optuženice usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti. 

 

              Nadalje, s obzirom na ono što optuženica u obrani osporava, pribavljanjem izvješća revizora – tvrtke „P. W. C.“ d.o.o. ne bi se ništa novo niti bitno drugačije utvrdilo, pa je taj dokazni prijedlog opravdano odbijen kao nevažan.

 

              Ispitivanjem pobijane presude na temelju odredbe čl. 476. st. 1. ZKP/08 ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila ostvarena neka bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon, na što pazi po službenoj dužnosti.

 

              Osnovano, pak, optuženica prigovara odluci o kazni.

 

              Naime, prema podacima u spisu, radi se o osobi teško oštećenog zdravlja (doživjela je moždani udar), zbog čega je zamjena izrečene kazne zatvora radom za opće dobro u konkretnom slučaju neprimjerena. Stoga  Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća žalbeni prijedlog da se prema optuženici primijeni uvjetna osuda. Imaju li se na umu sve po prvostupanjskom sudu ispravno utvrđene olakotne okolnosti, specijalna prevencija će se po mišljenju ovog drugostupanjskog suda u ovom predmetu postići na način da se izrečena kazna zatvora u trajanju od jedne godine neće izvršiti ako optuženica u roku provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo, te pod daljnjim uvjetom da na temelju čl. 56. st. 4. KZ/11 u vezi s čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 ispuni posebnu obvezu na način da u roku od šest mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećeniku „V. G. C.“ d.o.o. u iznosu od 139.600,00 kn.

 

              S druge strane, neosnovano optuženica prigovara visini dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, budući da iz nalaza i mišljenja vještaka nesumnjivo proizlazi da je upravo taj iznos optuženica podigla, a nije ga opravdala, zbog čega je prvostupanjski sud i utvrdio u izreci pobijane presude kako je optuženica pribavila imovinsku korist u identičnom iznosu. Iznos od 124.000,00 kuna spomenut u žalbi odnosi se na konto 792000 (ostali poslovni troškovi) i to troškovi knjižen s datumom 31.12. 2011. (za tu godinu), a koji iznos odgovara iznosima podignute gotovine prema izvacima Zagrebačke banke te godine, a ne uzima u obzir iznose podignute 2010. i 2012., dok je optuženica proglašena krivom za kriminalnu aktivnost koja se protezala kroz razdoblje od 17. studenog 2010. do 16. siječnja 2012.

 

              Što se tiče prigovora optuženice na odluku o trošku, pri čemu ona prvenstveno smatra je trošak za knjigovodstveno vještačenje uslijedio zbog dodatnog dostavljanja ili nedostavljanja dokumentacije od strane oštećenika, treba napomenuti da je optuženica bila ta koja je prigovarala prihvatljivosti nalaza i mišljenja vještaka, tražeći od njega da u više navrata dade dopune vještačenja, pri čemu se suština nalaza i mišljenja ni nakon tih dopuna nije izmijenila. Stoga se ne može pripisati u krivnju oštećenika višekratni dolazak vještaka na rasprave i dopune vještačenja, pa je prvostupanjski sud postupio u skladu s osnovnim načelom da optuženik kada je proglašen krivim, prema odredbi čl. 148. st. 1. ZKP/08, treba snositi sve troškove postupka i obvezao optuženicu na naknadu svih troškova postupka.

             

Iz svih navedenih razloga, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 25. travnja 2017.