Broj: Kr 105/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. alin. 4. i st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11; dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014., broj KO-753/13 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. lipnja 2016., broj Kž-258/14-6, u sjednici održanoj 25. travnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Utvrđuje se da je zahtjev os. Z. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, preinačuje se pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014., broj KO-753/13 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. lipnja 2016., broj Kž-258/14, u pravnoj oznaci djela i u odluci o kaznenoj sankciji te se izriče da je os. Z. B. djelom za koje je pravomoćnom presudom proglašen krivim počinio kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i  3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), te se na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11 osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014., broj KO-753/13 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. lipnja 2016., broj Kž-258/14, Z. B. proglašen je krivim za kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja, zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 1. alin. 4. u vezi sa st. 2. KZ/97, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

 

Protiv te presude osuđenik je po branitelju J. G., odvjetniku iz Odvjetničkog društva „G., G., P. i partneri“ iz Z., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude pozivajući se na odredbe čl. 517. st. 1. toč. 1. i st. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08). Predložio je da „Vrhovni sud Republike Hrvatske usvoji zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude te ukine pravomoćnu presudu koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. travnja 2014., broj KO-753/13 i presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu od 24. lipnja 2016., broj Kž-258/14 i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje“.

 

U skladu s odredbom čl. 518. st. 4. ZKP/08 dostavljen je primjerak zahtjeva sa spisima Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na odgovor, koje je podneskom od 31. listopada 2016. predložilo da se zahtjev odbije kao neosnovan. Navedeni odgovor dostavljen je osuđeniku i njegovom branitelju na znanje.

 

Zahtjev je osnovan.

 

Opravdano osuđenik u zahtjevu ističe da je drugostupanjski sud po službenoj dužnosti, s obzirom na to da je u međuvremenu stupio na snagu novi Kazneni zakon, trebao preinačiti prvostupanjsku presudu u pravnoj oznaci. Doduše, neutemeljeno osuđenik pritom sugerira da ga je trebalo osloboditi od optužbe, smatrajući da se više ne radi o kaznenom djelu, jer da kazneno djelo proti gospodarstva, utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 ne odgovara činjeničnom opisu inkriminacije, ističući da to djelo, za razliku od djela iz čl. 292. st. 1. i 2. KZ/97, nije delictum proprium, te da je različit način počinjenja, pri čemu u konkretnom slučaju radnja počinjenja iz činjeničnog opisa ne odgovara zakonskom opisu te radnje iz čl. 256. st. 1. KZ/11.

 

              Nema sumnje, kako je to ispravno ustvrdio drugostupanjski sud, da pravni kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 292. st. 1. alin. 4. i st. 2. KZ/97 i djela iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 postoji. Naime, činjenično postupanje Z. B., konkretizirano navodom kako je on nadležnoj ispostavi Porezne uprave podnio prijavu poreza na dodanu vrijednost u kojoj je protivno odredbama čl. 17. st. 3. i čl. 20. Zakona o porezu na dodanu vrijednost i čl. 104. st. 2. Pravilnika o porezu na dodanu vrijednost, iskazao pretporez po primljenim isporukama od obrta „T.-i.“ kojega je vlasnik, u iznosu od 14.238.070,00 kn, iako znajući da račune R-2 koje je ispostavio u vezi s tim, nije platio, a da pravo na odbitak pretporeza od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost u tom iznosu po njima ne može iskoristiti, pa je na taj način izbjegao plaćanje poreza na dodanu vrijednost u označenom iznosu i time svom društvu „A. v.“ na štetu proračuna pribavio nepripadnu materijalnu dobit, sadrži i bitna obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11. Podatak da to djelo može počiniti bilo tko, odnosno da se ne traži posebno svojstvo počinitelja, kao što je to slučaj s kaznenim djelom iz čl. 292. KZ/97 (koje može počiniti samo odgovorna osoba u pravnoj osobi) ne isključuje optuženika kao počinitelja, pa oznaka njegovog svojstva ne predstavlja više bitno obilježje tog djela. Što se pak tiče radnje izvršenja, opravdano je drugostupanjski sud istaknuo da se kazneno djelo iz čl. 256. KZ/11 čini i davanjem netočnih podataka o dohocima, predmetima ili drugim činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa poreske obveze, a cilj toga je potpuno ili djelomično izbjegavanje poreza ili neutvrđivanje porezne obveze poreznog obveznika. Dakle, iskazujući pretporez po primljenim isporukama u iznosu od 14.238.070,00 kn u vezi sa sedam računa, a znajući da te račune nije platio i da pravo na odbitak pretporeza od obveze plaćanja poreza na dodanu vrijednost u tom iznosu ne može iskoristiti, počinitelj je dao netočne podatke o činjenicama koje su od utjecaja na utvrđivanje iznosa poreske obveze. Tako činjenično opisano postupanje Z. B. je u prvostupanjskoj presudi, suglasno optužnici, bilo pravno označeno kao kazneno djelo iz čl. 292.- st. 1. alin. 4. i st. 2. KZ/97, a pratio ga je zakonski opis u kojem je navedeno da je kao odgovorna osoba u pravnoj osobi, s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoju pravnu osobu, pri izvršavanju obveze prema proračunu uskratio sredstva koja mu pripadaju.

 

Stoga, kako je to i naglašeno u drugostupanjskoj presudi, postoji pravna neprekidnost jer ponašanje optuženika ranije označeno kao kazneno djelo iz članka 292. stavak 2. KZ/97, sada odgovara kaznenom djelu iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11.

 

Neosnovano osuđenik smatra da je riječ o pokušaju, jer se, suprotno takvom rezoniranju, ne traži da je posljedica i materijalno nastupila, pri čemu treba naglasiti da do koje nije došlo jer je obavljen nadzor.

 

Ispitujući pak koji je zakon blaži, Vrhovni sud Republike Hrvatske je respektirao odredbu čl. 87. st. 27. KZ/11, koja određuje da je vrijednost imovine, imovinske štete, imovinske koristi, porezne obveze i državne potpore velikih razmjera ako prelazi 600.000,00 kn. Ta činjenica navedeno kazneno djelo čini blažim u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97 za koje je pravnim shvaćanjem od 24. studenoga 1997. utvrđeno da "znatna imovinska korist" postoji kada vrijednost koristi pribavljene izvršenjem kaznenog djela prelazi 30.000,00 kn. Pritom, unatoč okolnosti da je za kazneno djelo iz čl. 256 st. 1. i 3. KZ/11 zaprijećena kazna u gornjoj granici okvira veća (do deset godina), s obzirom na manju kriminalnu količinu sadržanu u postupanju optuženika zbog izmijenjenih neodređenih vrijednosti, novi KZ/11 je blaži po optuženika, zbog čega je valjalo prihvatiti zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude i preinačiti pravomoćnu presudu u pravnoj oznaci djela na kazneno djelo iz čl. 256 st. 1 i 3 KZ/11, pa je odlučeno kao u izreci ove odluke.

 

              U skladu s takvom odlukom, trebalo je Z. B. odmjeriti sankciju sukladno preinačenoj pravnoj oznaci kaznenog djela. Vrhovni sud Republike Hrvatske je, vrednujući sve olakotne i otegotne okolnosti, te razmatrajući težinu počinjenog djela u kontekstu raspona zaprijećene kazne za kazneno djelo iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11 zaključio da je propisani zakonski minimum u trajanju od jedne godine odgovarajući svim navedenim okolnostima, kao i težini počinjenog djela i da nema mjesta primjeni instituta ublažavanja kazne. Stoga je Z. B. na temelju čl. 256. st. 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, kojom će se postići specijalna i generalna prevencija.

 

Osuđenik, nadalje, ističe i da je kazneni zakon povrijeđen u pitanju namjere za počinjenje djela, kao i u odnosu na činjenicu postoje li okolnosti koje isključuju krivnju, sugerirajući da se on nalazio u zabludi o biću kaznenog djela na način opisan u čl. 30. st. 1. KZ/11. Međutim, opširnim obrazloženjem kojim nastoji potkrijepiti tu tvrdnju podnositelj zahtjeva zapravo tvrdi da su relevantne činjenice pogrešno utvrđene, što je posljedično proizvelo povredu kaznenog zakona na koju se poziva.

 

              Zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude može se, sukladno odredbi čl. 517. ZKP/08, podnijeti: zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika predviđene u čl. 469. st. 1. toč. 1. do 4. ZKP/08 ili zbog povrede iz toč. 5. tog članka ako se prekoračenje ovlasti odnosi na odluku o kazni, sigurnosnu mjeri ili oduzimanje imovinske koristi, zbog povrede odredaba kaznenog postupka predviđenih u čl. 468. st. 1. toč. 1., 5., 9. i 10., ili zbog sudjelovanja u odlučivanju u drugom, odnosno trećem stupnju suca ili suca porotnika koji se morao izuzeti (čl. 32. st. 1.), ili zbog toga što je okrivljeniku, protivno njegovu zahtjevu, uskraćeno da na glavnoj raspravi ili na raspravi pred drugostupanjskim sudom upotrebljava svoj jezik (čl. 8.), te zbog povrede prava okrivljenika na obranu na raspravi ili zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku, ako je ta povreda mogla utjecati na presudu.

 

Jesu li nečijim postupanjem ostvarena obilježja pojedinog kaznenog djela prosuđuje se prema činjeničnom opisu takvog postupanja, sadržanom u dispozitivu presude. Izreka ovdje pobijane pravomoćne presude, kako je to već izloženo, u činjeničnom opisu spomenutog postupanja sadrži sva bitna obilježja kaznenog djela utaje poreza ili carine iz čl. 256. st. 1. i 3. KZ/11, kojom su precizirani svi bitni konstitutivni dijelovi toga djela. Osporavanje ispravnosti utvrđenja tih relevantnih činjenica u ovom izvanrednom pravnom lijeku nije dopušteno.

 

Slijedom svega iznesenog, zahtjev os. Z. B. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude trebalo je prihvatiti i na temelju čl. 519. u vezi s čl. 513. st. 1. ZKP/08 odlučiti kao u izreci.

 

U Zagrebu 25. travnja 2017.