Broj: Kž 129/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Dražena Tripala kao predsjednika vijeća, te Vesne Vrbetić i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. V. K. i dr., zbog kaznenih djela iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - dalje u tekstu: KZ/11) i dr., odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. V. K. i opt. J. M. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. veljače 2016. godine broj K-117/14, u sjednici održanoj 26. travnja 2017. godine, u prisutnosti branitelja opt. J. M., A. P., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

1.       Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, ukida se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu i predmet upućuje nadležnom prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

2.       Odbijaju se kao neosnovane žalbe opt. V. K. i opt. J. M., te u ostalom dijelu žalba državnog odvjetnika, te se u pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Zagrebu, presudom od 15. veljače 2016. godine broj K-117/14 proglasio je krivima opt. V. K. i opt. J. M. zbog kaznenih djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u svezi st. 1. KZ/11 i kaznenog djela povrede obveza vođenja trgovačkih i poslovnih knjiga iz čl. 248. KZ/11.

 

Optuženiku V. K. je za kazneno djelo iz točke 1) na temelju čl. 246. st. 2. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 3) na temelju čl. 248. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca pa je optuženik uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci time da je na temelju čl. 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda i jedinstvena kazna zatvora na koju je V. K. osuđen neće se izvršiti ako u vremenu provjeravanja od četiri godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Optuženiku J. M. je za kazneno djelo iz točke 1) na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, a za kazneno djelo iz točke 3) na temelju čl. 248. st. 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju od četiri mjeseca pa je opt. J. M. uz primjenu čl. 51. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a na temelju čl. 57. KZ/11 izrečena mu je djelomična uvjetna osuda na način da se od jedinstvene kazne zatvora na koju je J. M. osuđen izvršava deset mjeseci, a dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja od pet godina ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju čl. 77. KZ/11 u vezi čl. 5. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10 - dalje u tekstu: ZPOIK) utvrđeno je da novčani iznos od 79.187,12 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. V. K. ostvario kaznenim djelom, a novčani iznos od 3.495.800,00 kuna predstavlja imovinsku korist koju je opt. J. M. ostvario kaznenim djelom, obojica iz čl. 246. st. 2. KZ/11 opisanim pod točkom 1) izreke pobijane presude.

 

Utvrđeno je da su navedeni novčani iznosi imovina Republike Hrvatske i naloženo je optuženicima da u korist proračuna Republike Hrvatske uplate navedene iznose i to opt. V. K. u roku od dvije godine, a opt. J. M. u roku od tri godine, po pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju čl. 58. KZ/11 sud će opozvati uvjetnu osudu ako opt. V. K. bez opravdanog razloga u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom, a na temelju čl. 57. st. 5. u svezi čl. 58. st. 1. KZ/11 sud će opozvati uvjetovani dio kazne zatvora ako opt. J. M. bez opravdanog razloga u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne vrati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08) optuženici su obvezani na platež troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 svaki od optuženika u iznosu od po 7.247,10 kuna te u paušalnom iznosu svaki po 2.000,00 kuna.

 

Na temelju čl. 453. ZKP/08 optuženici su oslobođeni od optužbe da bi počinili kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08, 57/11, 125/11 i 143/12 - dalje u tekstu: KZ/97), a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ/97.

 

Na temelju čl. 158. st. 3. ZKP/08 Županijsko državno odvjetništvo u Varaždinu kao zastupnik po zakonu Republike Hrvatske upućuje se sa imovinskopravnim zahtjevom od 698.235,95 kuna u parnicu.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik, u odnosu na oslobađajući dio presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede kaznenog zakona, a u odnosu na osuđujući dio pobijane presude zbog odluke o kazni i djelomičnoj uvjetnoj osudi u odnosu na opt. J. M., s prijedlogom da se pobijana presuda u oslobađajućem dijelu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, a u osuđujućem dijelu u odnosu na opt. J. M. preinači na način da mu se za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 utvrdi stroža kazna zatvora i izrekne viša jedinstvena bezuvjetna kazna zatvora.

 

Optuženik V. K. žali se po branitelju Z. H. odvjetniku iz Z. iz svih žalbenih osnova i predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje ili podredno, preinači u smislu žalbenih navoda.

 

Optuženik J. M. žali se po branitelju A. P. odvjetniku iz Z. iz svih žalbenih osnova, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinači i optuženika oslobodi od optužbe. Moli da ga se obavijesti o sjednici vijeća.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja opt. J. M., odvjetnika A. P., a u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske i opt. J. M. koji nisu pristupili, a dostava obavijesti o sjednici vijeća je bila uredno iskazana.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana, dok žalbe optuženika nisu osnovane.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka opt. V. K. navodi da se pobijana presuda ne može ispitati, jer kada je u činjeničnom opisu u točki 1) navedeno da su optuženici postupili protivno odredbi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima, da je trebalo navesti protivno kojoj odredbi na koju upućuje ova blanketna norma su postupali.

 

Na taj način opt. K. ukazuje na nerazumljivost izreke čime ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

U navedenom optuženik K. nije u pravu jer iz činjeničnog opisa nedvojbeno proizlazi na koji način su optuženici postupali, protivno odredbi čl. 430. Zakona o trgovačkim društvima koja propisuje dužnost vođenja poslova društva s pozornošću urednog i savjesnog gospodarstvenika i na koji način su pribavili sebi protupravnu imovinsku korist, oštetivši time trgovačko društvo o čijim su se interesima dužni skrbiti, a što je sve precizirano u čl. 252. st. 1. ZTD-a na koji između ostalih upućuje odredba čl. 430. ZTD-a.

 

Osim toga, optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo iz čl. 246. KZ/11 koje nije blanketne naravi da bi bilo potrebno navoditi u činjeničnom opisu odredbe nekog drugog propisa pa stoga izreka pobijane presude u točki 1) nije nerazumljiva na što neosnovano ukazuje opt. K. u podnesenoj žalbi.

 

U odnosu na točku 3) izreke opt. K. navodi u žalbi da pobijana presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, a oni koji su izneseni su nejasni čime također ukazuje na postupovnu povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

Kako je prvostupanjski sud dao jasne i dostatne razloge i u odnosu na točku 3) izreke pobijane presude nije ostvarena niti daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju optuženik ukazuje, a žalbeni navod da prvostupanjski sud nije utvrdio tko je po zakonu obvezan voditi trgovačke i poslovne knjige, jer je to mogla biti samo jedna osoba, je ustvari žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja o čemu će više biti riječi kod obrazlaganja tog žalbenog osnova.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 opt. M. ističe da je opt. K. na raspravi odbio odgovarati na neka njegova pitanja čime mu je povrijeđeno tzv. konfrontacijsko pravo, što je u konačnici rezultiralo povredom prava na pravično suđenje zajamčeno čl. 29. st. 2. Ustava Republike Hrvatske i čl. 6. st. 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

 

U navedenom opt. M. nije u pravu budući je na raspravi imao pravo i mogućnost ispitati opt. K. i to je svoje pravo u cijelosti ostvario, kako to proizlazi iz raspravnih zapisnika od 10. lipnja 2015. godine (list 1405 - 1408), 17. prosinca 2015. (list 1425 - 1426), 5. veljače 2016. godine (list 1440) i 10. veljače 2016. godine (list 1452 - 1453).

 

Na raspravi 10. lipnja 2015. opt. K. je odgovorio na brojna pitanja branitelja opt. M., a jedino je odbio odgovoriti na pitanje da li je u isto vrijeme bio tajnik H. I., a to i nije predmet ovog kaznenog postupka koji ne propituje osobne sklonosti optuženika koje nisu odlučne za postupak. Iz navedenih razloga na raspravi 17. prosinca 2015. zabranjeno je i pitanje branitelja opt. M. da zašto je opt. K. bio u H. ako je imao različit svjetonazor od njih. Na daljnjim raspravama obrana opt. M. nije imala pitanja na opt. K..

 

Optuženik M. u žalbi niti ne konkretizira na koja pitanja je opt. K. odbio odgovarati već to samo paušalno ističe kao povredu konfrontacijskog prava koja nije ostvarena odbijanjem odgovora na pitanje o osobnoj orijentaciji opt. K. jer to i nije bio predmet ovog postupka.

 

Na sva pitanja u pogledu činjenica vezanih za konkretni postupak opt. K. je iscrpno odgovarao.

 

Stoga, kako nije povrijeđeno konfrontacijsko pravo kako se ono ističe u žalbi opt. M. nije u konkretnom slučaju povrijeđeno niti načelo pravičnosti iz čl. 29. st. 1. Ustava, odnosno čl. 6. st. 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda pa nije bilo zapreke da se pobijana presuda temelji i na obrani opt. K..

 

Iz navedenih razloga nisu osnovane žalbe zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08 nisu utvrđene niti postupovne povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na točku 1) izreke pobijane presude opt. K. sada navodi da je kao direktor T. K. d.o.o. imao pravo na naknadu, kao i da je vratio opt. M. iznos koji je dao za osnivanje trgovačkog društva što je sve trebalo odbiti od iznosa za koji ga se tereti da je prisvojio, a to bi bilo od utjecaja na pravnu kvalifikaciju.

 

Takvu žalbenu tvrdnju opt. K. nije dokumentirao, a niti u spisu prileži bilo kakva poslovna dokumentacija koja bi potkrijepila takvu žalbenu tvrdnju. Naprotiv i sam opt. K. je u obrani naveo da je novac podizao bez ikakve pravne osnove i trošio ga za vlastite potrebe, što je prvostupanjski sud i prihvatio.

 

Neosnovano opt. K. osporava i subjektivni element djela budući je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka pravilno utvrdio da su optuženici osnovali T. K. d.o.o. u kojem je prema zajedničkom dogovoru opt. K. bio direktor, a opt. M. stvarno vodio poslovanje društva i imajući u vidu način postupanja opt. K., kada pored novca koji podiže i daje opt. M. na njegov zahtjev bez ikakve dokumentacije, dio novca zadržava za sebe, osnovano prvostupanjski sud zaključuje da je bio svjestan da je na taj način povrijedio dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa, prouzrokujući štetu T. K. d.o.o. i pribavljajući sebi na taj način protupravnu imovinsku korist.

 

Postupajući na taj način postupio je s izravnom namjerom, a ne s nesvjesnim nehajem kako se tvrdi u žalbi opt. K.. U postupku nije utvrđeno da bi bio obmanut ili zaveden u kojem pravcu govori i činjenica da je T. K. d.o.o. i nakon inkriminiranog perioda nastavio obavljati neke poslove i kada je opt. K. bio samostalni direktor.

 

Optuženik M. u žalbi zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ustrajava na obrani da nikakvi materijalni niti personalni dokazi ne ukazuju na bilo kakvu njegovu involviranost u osnivanje, poslovanje te vođenje odnosno nevođenje poslovnih knjiga T. K. d.o.o. Smatra da se pobijana presuda zasniva isključivo na iskazu opt. K. danom u istrazi pred zamjenikom županijskog državnog odvjetnika i kasnije tijekom postupka.

 

Protivno žalbenim navodima osnovano je prvostupanjski sud prihvatio obranu opt. K. koji je dosljedno iskazivao kako u istrazi tako i na raspravi ujedno tereteći i samog sebe, a ta obrana je potvrđena i ostalim provedenim dokazima.

 

Iz nalaza i mišljenja knjigovodstvenog vještaka je utvrđeno da je inkriminirani posao bio i jedini posao koji je T. K. imao u 2005. godini sa T. H., koji je bio naručitelj radova od T. K. d.o.o. kao izvođača. Ugovor je potpisao opt. K. iako nikoga iz T. H. nije poznavao niti su oni poznavali njega, a što su potvrdili i saslušani svjedoci iz tog trgovačkog društva. Time je potvrđen iskaz opt. K. da mu je opt. M. donosio ugovore na potpis, a vještačenjem je potvrđen i iskaz u pogledu iznosa novca koji je uplaćen te godine na račun T. K. d.o.o. od strane T. H. putem četiri ispostavljena računa i koji je opt. K. podigao i predao opt. M..

 

Nasuprot iskazima svjedoka koji su iskazali da ne poznaju opt. K., o činjenici poznavanja opt. M. iskazivao je svjedok D. L. koji je kao voditelj pripreme građenja u T. H. ugovarao poslove s investitorima i s podizvođačima i koji nije poznavao niti vidio prilikom potpisivanja ugovora s T. K. d.o.o. kao podizvođačem, opt. K.. Iskazao je da je taj posao dogovorio preko V. P., direktora T. P. koji ga je i upoznao s opt. M. i s kojim je ugovarao i neke druge poslove s T. P. vlasništvo opt. M. pa je osnovan zaključak prvostupanjskog suda da je i ovaj posao zaključio upravo opt. M..

 

Osim toga, upravo je svjedok L. bio taj koji je, nakon što je počeo porezni nadzor, zvao opt. K. i zatražio da se nađu i od njega zahtijevao da potvrdi da je ugovorene radove doista izvelo T. K. d.o.o. Takvim iskazom svjedok L. je potvrdio obranu opt. K. u tom dijelu.

 

Kako nitko od saslušanih radnika T. H. nije potvrdio da bi na gradilištu vidio radnike T. K. d.o.o. koji ih uostalom nije niti imao kao niti potrebnu mehanizaciju za izvođenje radova pa kada se to poveže s iskazom svjedoka L. očigledno je da se radilo o fiktivnom poslu za koji je isplaćen novac o kojem govori opt. K., koji je on zatim podigao i predao opt. M..

 

Da taj iznos novca opt. K. nije zadržao za sebe prvostupanjski sud je utvrdio posredno na temelju iskaza svjedoka L. P. i A. S., te obrane samog opt. M. koji iskazuju o lošim životnim uvjetima opt. K. u to vrijeme. Ukoliko bi raspolagao sa 3.500.000,00 kuna koji su podignuti sa računa T. K. d.o.o. tada nije bilo potrebe da od političke stranke u kojoj je bio tajnik uzima naknadu od 1.000,00 ili 2.000,00 kuna i da dolazi u situaciju da ne može podmiriti režije neuvjetnog iznajmljenog stana u Z..

 

Da bi osporio iskaz opt. K. opt. M. ga nastoji bezuspješno diskreditirati kao osobu, nalazeći motiv njegova terećenja u prijeporima u političkoj stranci čiji su bili članovi, što prvostupanjski sud osnovano nije prihvatio.

 

Optuženik M. u žalbi postavlja i retoričko pitanje da koji bi bio njegov motiv da osnuje trgovačko društvo na tuđe ime i da treća osoba bude direktor i jedina osoba za zastupanje tog društva, a odgovor na to pitanje je da je na taj način želio prikriti svoje sudjelovanje u opisanom postupanju koje vjerojatno i ne bi bilo otkriveno da opt. K. nije iskreno iskazivao što opt. M. očigledno nije očekivao.

 

Optuženik M. nastoji osporiti i poveznicu koju prvostupanjski sud nalazi u istovjetnom načinu ugovaranja izvođenja građevinskih radova između T. H. kao naručitelja i T. P. kao podizvođača kojem je tada direktor bio opt. M. i koje trgovačko društvo kao niti trgovačko društvo K. nije imalo niti jednog zaposlenika, tvrdnjom da je državni odvjetnik u tom slučaju odustao od kaznenog progona.

 

Neovisno o tome, ovo postupanje kada T. H. isplaćuje T. P. čiji je direktor opt. M. oko 5.000.000,00 kuna i koje opt. M. podiže sa računa T. P. Projekti na indikativan način ukazuje na istovjetno postupanje opt. M. u inkriminiranom događaju i na posredan način potvrđuje iskaz opt. K. da je upravo opt. M. faktično vodio poslove T. K..

 

Pri tome je za ovaj kazneni postupak neodlučno da li se radi o „izvlačenju“ novca iz T. H. na opisani način i da li postoji odgovornost nekoga iz tog trgovačkog društva kako to osnovano zaključuje prvostupanjski sud.

 

Dakle, svi provedeni dokazi potvrđuju obranu opt. K. koju je prvostupanjski sud osnovano prihvatio i zaključio da je upravo opt. M. stvarno upravljao T. K. d.o.o. čiji je bio osnivač, neovisno o tome što je formalno direktor bio opt. K.. Očigledno ga je kao takvog uvažavao opt. K. jer je potpisivao sve ugovore koje mu je donio opt M., podizao novac na njegov zahtjev i predavao mu ga.

 

Iz svih navedenih razloga pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je opt. M. imao svojstvo odgovorne osobe u T. K. d.o.o. u smislu čl. 89. st. 7. tada važećeg KZ/97. Kako je utvrđeno da je opt. M. stvarno upravljao T. K. d.o.o. on ulazi u krug osoba koje su i u smislu čl. 246. KZ/11 trebale brinuti o interesu tog trgovačkog društva pa žalba opt. M. nije osnovana niti u tom dijelu.

 

U odnosu na kazneno djelo iz točke 3) izreke opt. K. u žalbi ističe da nije utvrđeno tko je bio u obvezi vođenja poslovnih knjiga dok opt. M. tvrdi da on naprosto nije imao nikakve poveznice s ovim trgovačkim društvom pa nije bio u toj obvezi.

 

Nije sporno da poslovne knjige za trgovačko društvo K. d.o.o. nisu vođene što optuženici niti ne osporavaju. Kako je u postupku utvrđeno da je opt. K. bio direktor T. K., a opt. M. stvarno vodio poslovanje tog društva i to prema njihovom zajedničkom dogovoru, bili su po zakonu u obvezi voditi i poslovne knjige pa stoga nisu osnovane žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žali se državni odvjetnik u odnosu na oslobađajući dio pobijane presude navodeći da u inkriminiranom razdoblju T. K. d.o.o. nije prijavilo porez na dodanu vrijednost za 2005. godinu što je utvrđeno poreznim nadzorom.

 

Izdavatelj računa T. K. d.o.o. je svjesno izbjegao evidentiranje obveze PDV-a na način da nije ustrojio poslovne knjige te shodno tome nije napravio obračun obveze PDV-a na koji način je porezno tijelo onemogućeno u poduzimanju adekvatnih aktivnosti naplate s obzirom da su izdani računi izdavatelja računa poslužili primatelju računa kao pravo na odbitak pretporeza. Ponašanje izdavatelja računa, prema stavu žalbe državnog odvjetnika, treba tretirati kao utaju poreza.

 

Podnesenom optužnicom optuženike se tereti za kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. u svezi st. 1. alineja 4. KZ/97 čije je bitno obilježje pribavljanje imovinske koristi za svoju ili drugu pravnu osobu što je izostalo u činjeničnom opisu optužnice kako to pravilno zaključuje sud prvog stupnja pa se u konkretnom slučaju ne može raditi o navedenom kaznenom djelu.

 

Međutim, prvostupanjski sud pogrešno zaključuje da navedeni činjenični opis nije dostatan za kazneno djelo utaje poreza. Naime, u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka i zapisnika o inspekcijskom nadzoru od 4. prosinca 2008. godine, T. K. d.o.o. je u inkriminiranom razdoblju izdao četiri računa društvu H. u odnosu na koje račune je utvrđena obveza plaćanja poreza na dodanu vrijednost u iznosu od 698.235,94 kuna što nije plaćeno i što je protivno Zakonu o porezu na dodanu vrijednost i Pravilniku o porezu na dodanu vrijednost, neovisno o tome što T. K. d.o.o. nije prijavljen u sustav PDV-a.

 

Kako kazneno djelo utaje poreza nije blanketno kazneno djelo u činjenični opis nije trebalo navoditi protivno kojem propisu su optuženici postupali, a s obzirom da je navedeno da nisu obračunali, prijavili niti uplatiti porez na dodanu vrijednost u navedenom iznosu, a radi se samo o jednom poslu s T. H., nema zapreke da se po podnesenoj optužnici postupa s obzirom da je za navedeni iznos oštećen proračun Republike Hrvatske.

 

Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika u tom dijelu pa će nadležni prvostupanjski sud u ponovljenom postupku provesti sve potrebne dokaze radi utvrđenja svih relevantnih činjenica, nakon čega će donijeti odluku da li je inkriminirano djelo počinjeno i koje te po potrebi razmotriti pravni kontinuitet i primjenu blažeg zakona u smislu čl. 3. KZ/11.

 

Zbog povrede kaznenog zakona žali se opt. V. K. jer da prvostupanjski sud nije utvrdio pravni kontinuitet.

 

S obzirom da je već državni odvjetnik izmijenio pravnu kvalifikaciju prvostupanjski sud je dostatno obrazložio da je Kazneni zakon iz 2011. godine blaži za počinitelja.

 

Naime, nije sporno da pravni kontinuitet kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97. postoji u kaznenom djelu iz čl. 246. st. 2. KZ/11, zbog povišenog iznosa znatne imovinske koristi koja prema pravnom shvaćanju Kaznenog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao i prema čl. 87. toč. 29. KZ/11 sada mora prelaziti iznos od 60.000,00 kuna pa je stoga kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 blaže neovisno o jednakim zapriječenim kaznama.

 

Zbog zapriječenih kazni i kazneno djelo iz čl. 248. KZ/11 u kojem kaznenom djelu ima kontinuitet kazneno djelo iz čl. 287. KZ/97 je blaže.

 

Optuženik M. osporava utvrđeni kontinuitet u odnosu na kazneno djelo iz čl. 246. KZ/11 vežući ga uz pitanje odgovorne osobe što je činjenično pitanje na što je već odgovoreno kod obrazlaganja zbog čega je optuženik M. imao svojstvo odgovorne osobe, pri čemu je još potrebno dodati da optuženik M. nije u pravu kada kontinuitet kaznenog djela iz čl. 337. KZ/97 nalazi isključivo u kaznenom djelu iz čl. 291. KZ/11, a ne i u kaznenom djelu iz čl. 246. KZ/11.

 

Stoga nisu osnovane žalbe zbog povrede kaznenog zakona, a ispitivanjem pobijane presude u tom dijelu na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08 nije utvrđeno da bi na štetu optuženika bio povrijeđen Kazneni zakon.

 

Zbog odluke o kazni žali se državni odvjetnik u odnosu na opt J. M. i kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 navodeći da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti u vidu njegove neosuđivanosti i proteka vremena, a istovremeno dao premali značaj okolnostima pod kojima je kazneno djelo počinjeno kao i otegotnim okolnostima, prije svega imajući u vidu visinu protupravne imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom, koja više od 58 puta premašuje cenzus dovoljan za ostvarenje kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11. Navodi i da je opt. M. postupao na vrlo podmukao način koristeći veliko povjerenje koje mu je iskazao opt. K. s obzirom na njihov međusoban odnos. Imajući u vidu težinu kaznenog djela, način njegova izvršenja i okolnosti pod kojima je počinjeno smatra da je radi izražavanja adekvatne društvene osude opt M. trebalo za ovo kazneno djelo utvrditi strožu kaznu zatvora, a time ga i osuditi na strožu jedinstvenu kaznu zatvora.

 

Optuženik V. K. smatra, žaleći se iz istog žalbenog osnova, da je s obzirom na sve utvrđenje olakotne okolnosti rok kušnje iz uvjetne osude trebao biti kraći, dok opt. M. odluku o kaznenoj sankciji nalazi preoštrom, a navodi i da mu kao olakotna okolnost nije cijenjeno da je bio sudionik Domovinskog rata i da je odlikovan Spomenicom Domovinskog rata.

 

Prihvaćajući po prvostupanjskom sudu sve utvrđene okolnosti koje utječu na odabir vrste i visine kaznene sankcije ovaj drugostupanjski sud nalazi da žalbe zbog odluke o kaznenim sankcijama nisu osnovane.

 

Optuženiku K. je kao olakotno cijenjeno da je do sada neosuđivan, kako prije tako i poslije počinjenja djela, protek vremena od njegova počinjenja, te uredno i redovno sudjelovanje u postupku kao i način iskazivanja, odnosno da je svojim priznajem ali i ostalim navodima pridonio bržem i boljem utvrđivanju činjeničnog stanja, dok otegotne okolnosti nisu nađene. Sve navedene okolnosti su pravilno valorizirane po prvostupanjskom sudu s obzirom da su primijenjene odredbe o ublažavanju kazne i izrečena uvjetna osuda međutim, iste ne opravdavaju i kraći rok kušnje na što se pledira u žalbi.

 

Optuženiku M. je kao olakotno također cijenjena ranija neosuđivanost kao i protek vremena od počinjenja djela, te uredno i redovito sudjelovanje u postupku, a kao otegotno mu je cijenjena količina protupravnog postupanja koja se očituje kroz visoki iznos pribavljene imovinske koristi, a koja višestruko premašuje onaj kvalifikatorni iznos, do koje je došao koristeći veliko povjerenje koje mu je ukazao opt. K., a na što se ukazuje u žalbi državnog odvjetnika, a što je, protivno tim žalbenim navodima, adekvatno ocijenjeno po prvostupanjskom sudu i nema uvjeta za strože kažnjavanje, ali niti blaže, neovisno o sudjelovanju optuženika u Domovinskom ratu s obzirom da se od takve osobe koja je stala u obranu Domovine ne očekuje da će postupati protivno zakonima te iste države za koju se borili.

 

Stoga nisu prihvaćene žalbe zbog odluke o kaznenim sankcijama i po mišljenju ovog suda upravo izrečenim kaznenim sankcijama će se ostvariti svrha kažnjavanja kako u smislu generalne tako posebno u smislu specijalne prevencije.

 

Kako nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom ista je pravilno oduzeta u skladu sa zakonom.

 

Slijedom svega navedenog na temelju čl. 483. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

Zagreb, 26. travnja 2017. godine