Broj: Kž 308/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. M., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 21. travnja 2016. broj K-7/16, u sjednici održanoj 26. travnja 2017.

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi I. M. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u svezi stavka 1. KZ/11 te je na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11 uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci te mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda tako da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ukoliko optuženik za vrijeme provjeravanja od 3 (tri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 145/10.) od optuženog Ivice M. oduzeta je imovinska korist na način da je utvrđeno da novčani iznos od 413.505,20 kuna predstavlja imovinsku korist koju je optuženi I. M. ostvario kaznenim djelom iz članka 246. stavka 2. KZ/11 te da je novčani iznos od 413.505,20 kuna imovina Republike Hrvatske. Također, optuženom I. M. je naloženo da Republici Hrvatskoj uplati iznos od 413.505,20 kuna u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku (,,Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi I. M. je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavka 2. točke 1. do 6. ZKP/08 u iznosu od 13.000,00 kuna te na ime paušala iznos od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači te optuženog I. M. osudi na kaznu zatvora u primjerenom trajanju.

 

Odgovor na žalbu podnio je optuženi I. M. po branitelju D. G., odvjetniku iz Z., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08 prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kaznenoj sankciji, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti, pogrešno zaključivši da one predstavljaju posebno izražene olakotne okolnosti. Također, ističe da prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio težinu i okolnosti počinjenog kaznenog djela, posebice okolnost da imovinska korist ostvarena kaznenim djelom višestruko nadmašuje kvalifikatorni oblik tog kaznenog djela, dok razdoblje od četiri godine kroz koje čini kazneno djelo upućuje na upornost i ustrajnost optuženika u protupravnom ponašanju. Stoga je mišljenje žalitelja da u konkretnoj situaciji nije trebalo primijeniti odredbe o ublažavanju kazne ni o izricanju uvjetne osude te da je izrečena kazna preblaga jer istom neće biti ostvarena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11.

 

Protivno iznesenim žalbenim navodima, a imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se upravo izricanjem uvjetne osude s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci te vremenom provjeravanja od tri godine postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Tako je prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne olakotnom cijenio činjenicu da je optuženik obiteljski čovjek, otac dvoje maloljetne djece o kojima skrbi i da je zaposlen. Također je kao olakotna cijenjena okolnost da je optuženik u bitnome priznao počinjenje kaznenog djela te izrazio žaljenje zbog učinjenog i spremnost da prihvati svaku kazneno pravnu sankciju koju mu sud izrekne, što ukazuje na njegovu zrelu odluku iz koje je vidljiv pravilan odnos prema počinjenom djelu. S druge strane, otegotnih okolnosti nije našao.

 

Kada se pored iznesenih okolnosti ima na umu i to da je od počinjenja kaznenog djela prošlo više od deset godina kroz koje vrijeme optuženik nije dolazio u sukob sa zakonom, što, uz činjenicu da je prema izvatku iz kaznene evidencije neosuđivan, unatoč duljini inkriminiranog razdoblja, upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela, prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje da brojnost utvrđenih olakotnih okolnosti, njihov karakter i težina upućuju na postojanje naročitih olakotnih okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne. Stoga prvostupanjski sud s pravom, primjenom članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 i osuđuje optuženika na blažu kaznu od propisane za terećeno kazneno djelo te zaključuje da za ostvarenje svrhe kažnjavanja u konkretnoj situaciji nije nužno izvršenje izrečene kazne jer će se svrha kažnjavanja, kako ju zakon propisuje, ostvariti i samom prijetnjom kaznom, odnosno izricanjem uvjetne osude bez izvršenja izrečene kazne zatvora.

 

Slijedom navedenog, i ovaj drugostupanjski sud nalazi da se izrečena kaznena sankcija ukazuje primjerenom težini i posljedicama djela te stupnju krivnje optuženika te da će se upravo izricanjem uvjetne osude s izrečenom kaznom zatvora u trajanju od deset mjeseci te vremenom provjeravanja od tri godine ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Stoga je žalbu državnog odvjetnika trebalo odbiti te, budući da ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08, nisu utvrđene povrede zakona na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 26. travnja 2017.