Broj: Kž 164/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog G. B., zbog kaznenog djela iz članka 230. stavka 2. u svezi stavka 1. Kaznenog zakona (,,Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola od 4. veljače 2016. broj K-21/15-66, u sjednici održanoj 26. travnja 2017.,

 

 

p r e s u d i o   j e :

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Puli-Pola proglašen je krivim optuženi G. B. zbog kaznenog djela razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11 te je na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11 uz primjenu članka 44., članka 48. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine u koju kaznu mu je na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u pritvoru i to od 23. rujna 2015. do 25. rujna 2015.

 

Na temelju članka 4. stavka 1. i članka 5. stavka 1. alineja a) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem (,,Narodne novine“ broj 145/10.) utvrđeno je da novčani iznos od 2.970,00 €, 140 USD i 8.620,00 kuna predstavlja imovinsku korist optuženog G. B. koju je ostvario kaznenim djelom razbojništva iz članka 230. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

Na temelju članka 77. u vezi s člankom 5. KZ/11 od optuženog G. B. je oduzeta imovinska korist ostvarena kaznenim djelom i to novčani iznos od 2.970,00 € u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, 140,00 USD prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate i 8.620,00 kuna.

 

Na temelju članka 5. stavka 1. alineja b) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem utvrđeno je da je novčani iznosi od 2.970,00 €, 140 USD i 8.620,00 kuna imovina Republike Hrvatske pa je na temelju članka 5. stavka 1. alineja c) Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem optuženiku naloženo da Republici Hrvatskoj isplati novčani iznos od 1.920,00 € u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate te iznos od 6.870,00 kuna uplati u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti te presude pod prijetnjom ovrhe, dok će se iznos od 1.050,00 €, 140,00 USD i 1.750,00 kuna, a koji su od optuženika oduzeti i pohranjeni u Kdp-I-2/15 uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08) optuženi G. B. je obvezan nadoknaditi troškove kaznenog postupka i to putni trošak svjedoka A. M. u iznosu od 72,00 kuna, putni trošak svjedoka S. P. u iznosu od 72,00 kuna te troškove provedenog psihijatrijskog vještačenja po vještaku dr. D. S. u iznosu od 2.464,00 kuna, kao i na ime paušala iznos od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženog G. B. osudi na strožu kaznu zatvora.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi G. B. po branitelju R. M., odvjetniku iz P., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i potvrdi prvostupanjska presuda.

 

Spis je sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08 prije dostave sucu izvjestitelju dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Osporavajući pravilnost prvostupanjske odluke o kazni, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud precijenio značaj olakotnih okolnosti ocijenivši ih naročito olakotnima te podcijenio značaj otegotne okolnosti te tako izrekao preblagu kaznu.

 

Naime, mišljenje je žalitelja da prvostupanjski sud prilikom odmjeravanja kazne nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir povećan stupanj krivnje optuženika koji se ogleda u povećanom intenzitetu htijenja kaznenopravne radnje i kaznenopravne posljedice, kao ni način na koji je kazneno djelo počinjeno, u kojem pravcu upire na okolnost prethodnog detaljnog planiranja djela, a posebice na veliki strah koji je nastao kod oštećene A. M. za nju i njezinu obitelj. Također, imajući na umu učestalost kaznenih djela razbojništva te iznimno štetnih posljedica koje takva djela imaju za oštećenike odnosno žrtve, smatra da razlozi generalne prevencije opravdavaju izricanje strože kazne.

 

Protivno iznesenim žalbenim navodima, a imajući na umu sve okolnosti koje su u smislu članka 47. KZ/11 odlučne za proces individualizacije kazne, kojima je prvostupanjski sud dao pravilan značaj, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je opravdano očekivati da će se kaznom zatvora u trajanju od jedne godine postići ciljevi specijalne i generalne prevencije.

 

Tako je prvostupanjski sud prije svega olakotnim cijenio dosadašnju neosuđivanost optuženika, odnosno činjenicu da ni prije, a niti poslije izvršenja kaznenog djela, nije dolazio u sukob sa zakonom, što upućuje na zaključak da se ne radi o osobi sklonoj činjenju kaznenih djela, već da je predmetni događaj jedan izolirani eksces u njegovom životu. Također je olakotnim cijenio optuženikovo priznanje počinjenja kaznenog djela, na koji način je pridonio bržem okončanju kaznenog postupka, a što ujedno ukazuje na njegovu zrelu odluku iz koje je vidljiv pravilan odnos prema počinjenom djelu kao i njegovo iskreno držanje pred sudom. S druge strane, prvostupanjski je sud otegotnim cijenio okolnost da je oštećenica i dalje jako ustrašena za sebe i svoju obitelj.

 

Kad se pored iznesenih olakotnih okolnosti ima na umu i optuženikovo izraženo žaljenje i kajanje zbog vlastitih postupaka te spremnost da se ispriča oštećenici, prvostupanjski sud ispravno ocjenjuje da brojnost utvrđenih olakotnih okolnosti, njihov karakter i težina upućuju na postojanje naročito izraženih olakotnih okolnosti koje opravdavaju primjenu instituta sudskog ublažavanja kazne te ujedno dovode do zaključka da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine ukazuje primjerenom društvenoj opasnosti, težini i posljedicama počinjenog djela, osobnosti te stupnju krivnje optuženika.

 

Naime i ovaj drugostupanjski sud nalazi da će se upravo izrečenom kaznom zatvora ostvariti zakonom predviđena svrha kažnjavanja iz članka 41. KZ/11, odnosno izraziti društvena osuda zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela, kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Slijedom navedenog, žalbu državnog odvjetnika je trebalo odbiti te, budući da ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. točke 1. i 2. ZKP/08, nisu utvrđene povrede na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 26. travnja 2017.