Broj: Kž 187/2017

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ileane Vinja kao predsjednice vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđ. D. G., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 13. ožujka 2017. broj Kv-I-14/17 (K-255/10), u sjednici vijeća održanoj 27. travnja 2017.,

r i j e š i o je :

Odbija se žalba osuđ. D. G. kao neosnovana.

Obrazloženje

Prvostupanjskim rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 osuđ. D. G. određeno je izvršenje kazne zatvora u trajanju od 11 (jedanaest) mjeseci i 4 (četiri) dana.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio osuđenik po braniteljici J. G., odvjetnici iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno odnosno nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se prvostupanjsko rješenje ukine i predmet uputi sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, podredno da se prvostupanjsko rješenje preinači na način da se odbije prijedlog za određivanje izvršenja kazne zatvora. Protiv tog rješenja žalbu je podnio i osuđenik osobno, ne navodeći izričito žalbenu osnovu, a iz čijeg sadržaja proizlazi prijedlog da se pobijano rješenje preinači na način da se osuđeniku odredi izvršavanje rada za opće dobro. S obzirom na to da se ove dvije žalbe sadržajno nadopunjavaju i podudaraju, bit će razmotrene kao jedinstvena žalba osuđenika.

Na temelju čl. 495. u vezi s čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08) spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

Osuđenik u uvodu žalbe ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, koju ne precizira, a niti je obrazlaže, dok su prigovori koje ističe u žalbi isključivo činjenične prirode. Stoga je pobijano rješenje ispitano po službenoj dužnosti te je utvrđeno da nije ostvarena povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, a niti su ostvarene druge povrede na koje drugostupanjski sud sukladno čl. 494. st. 4. ZKP/08 pazi po službenoj dužnosti.

Nije u pravu osuđenik kada u žalbi nastoji dovesti u sumnju zaključak suda prvog stupnja da nije svojom krivnjom u cijelosti izvršio rad za opće dobro.

Naime, osuđenik ističe prije svega svoje osobne i obiteljske prilike (trudnoća supruge, njezina nezaposlenost), ali i poslovne prilike (nerazumijevanje njegovog poslodavca za izvršavanje rada za opće dobro). Smatra da je došlo do nesporazuma jer nije nikad naveo da ne želi izvršavati rad za opće dobro dok ne dobije pravomoćnu sudsku odluku, već da rad za opće dobro nije sve izvršio zbog svoje lakomislenosti. Dodaje da se uredno javljao probacijskom službeniku, time da je znao ostati bez signala na mobitelu, koji je u međuvremenu promijenio.

Uvidom u spis i u izvješće Probacijskog ureda, utvrđeno je da je osuđenik u četiri navrata promijenio pravne osobe u kojima mu je bilo određeno izvršavanje rada za opće dobro. Tako je prvo bio upućen u H. š. – R. S., ali je rad prekinut jer ga osuđenik nije mogao izvršavati vikendom i blagdanima. Potom je upućen u Udrugu za autizam, gdje je rad prekinuo zbog pritužbe na seksualno zlostavljanje od druge osuđenice. U Gradskom društvu Crvenog križa S. I. Z. izvršavao je rad u skladu sa svojim slobodnim vremenom sve dok isti nije prekinut zbog nedostatka posla. Nakon toga, osuđenik je upućen u Gradsko društvo Crvenog križa Z., no odmah se opravdao zaposlenošću, nije se javljao probacijskom službeniku dva mjeseca, ponovno se opravdavajući poslovnim obvezama. Iako je probacijskom službeniku obećao da će učiniti sve da izvrši rad za opće dobro, ponovno se prestao javljati ili bi se prilikom uspostave poziva, prekinula veza, da bi na kraju osuđenik izjavio da ne želi izvršavati rad za opće dobro dok ne dobije pravomoćnu sudsku odluku.

Iz navedenog slijedi da je osuđenik neuredno i neredovito izvršavao rad za opće dobro, nakon čega je uslijedila i potpuna neaktivnost, pri čemu mu je od ukupno 720 sati, ostalo za odraditi 669 sati rada za opće dobro, a to je pravilno zaključio i prvostupanjski sud. Stoga, i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, izloženo nedvojbeno upućuje da osuđenik svojom krivnjom ne izvršava rad za opće dobro, čime su ispunjeni uvjeti iz čl. 55. st. 7. KZ/11.

Prema tome, žalbeni navodi osuđenika kojima nastoji opravdati neizvršavanje rada osobnim, obiteljskim i poslovnim prilikama, u sklopu svih navedenih činjenica, ne dovode u sumnju ispravnost zaključka suda prvog stupnja da je do neizvršavanja rada za opće dobro došlo krivnjom osuđenika.

Slijedom navedenog, na temelju čl. 494. st. 3. toč. 2. ZKP/08, odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

Zagreb, 27. travnja 2017.