Baza je ažurirana 20.11.2024. 

zaključno sa NN 109/24

EU 2024/2679

Pristupanje sadržaju

Kžm 5/2017 Vrhovni sud Republike Hrvatske
Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni te imati aktivnu pretplatu

Broj: Kžm 5/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i Žarka Dundovića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog L. B., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 29. studenoga 2016. broj Kmp-4/16, u sjednici održanoj 4. svibnja 2017., u nazočnosti braniteljice optuženika, odvjetnice M. G. iz Zagreba,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba opt. L. B. odbija se kao neosnovana i potvrđuje presuda suda prvog stupnja.              

 

Obrazloženje

 

              Pobijanom presudom oglašen je krivim opt. L. B. zbog kaznenog djela razbojništva u pokušaju iz čl. 230. st. 2. u vezi čl. 34. KZ/11, pa mu je primjenom čl. 105. st. 1. i 4. u vezi čl. 28. st. 1. i 2. Zakona o sudovima za mladež („Narodne novine“ broj 84/11, 143/12, 148/13 i 56/15 – u daljnjem tekstu: ZSM) pridržano izricanje kazne maloljetničkog zatvora koji mu može biti naknadno izrečen ako za vrijeme provjeravanja od tri godine počini novo kazneno djelo ili se protivi provođenju izrečenih odgojnih mjera, odnosno ako se ne podvrgne sigurnosnoj mjeri obaveznog psihijatrijskog liječenja. Temeljem čl. 11. i čl. 10. st. 2. toč. 5. ZSM, optuženiku je izrečena odgojna mjera pojačane brige i nadzora koja ne može trajati kraće od šest mjeseci niti dulje od dvije godine, te posebna obveza da se osposobi za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, koja može trajati najdulje jednu godinu. Također, temeljem čl. 68. KZ/11 u vezi čl. 105. st. 3. ZSM-a, optuženiku je izrečena sigurnosna mjera obaveznog psihijatrijskog liječenja koja može trajati najdulje do isteka vremena provjeravanja, odnosno tri godine.

 

              U slučaju naknadnog izricanja maloljetničkog zatvora, optuženiku će se uračunati vrijeme lišenja slobode od 6. do 7. listopada 2015., sukladno čl. 54. KZ/11.

 

              Temeljem čl. 89. ZSM-a, optuženik je u cijelosti oslobođen dužnosti snašanja troškova kaznenog postupka.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojoj braniteljici M. G., odvjetnici iz Z., zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik blaže kazni. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici drugostupanjskog vijeća nazočila je braniteljica optuženika, odvjetnica M. G., koja je izložila navode žalbe i ostala pri žalbenom prijedlogu. Uredno obaviješteni opt. L. B., kao i zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nisu pristupili pa je sjednica održana u njihovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žalitelj smatra da je prvostupanjski sud nedovoljno cijenio značaj postojećih olakotnih okolnosti, posebno činjenicu da je tempore criminis bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti radi intoksikacije i inače poremećenog psihičkog stanja zbog kojeg je ovisan o tuđoj pomoći, pa kako je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju, a prvostupanjski sud nije našao nikakvih otegotnih okolnosti, tvrdi se da bi i izricanjem odgojne mjere pojačane brige i nadzora uz primjenu sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja, bile ostvarene svrhe generalne i specijalne prevencije.

 

Nasuprot tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, nalazi da je prvostupanjski sud vrlo pažljivom ocjenom i analizom životnih prilika i ličnosti optuženika, osnovano zaključio da su sve izrečene sankcije nužne i opravdane.

 

Naime, iako je predmetno kazneno djelo ostalo u pokušaju posljedicom žustre reakcije ošt. I. M. koji je optuženika na vrijeme razoružao, treba reći da se konkretno radi o pokušaju teškog kaznenog djela razbojništva od strane maskiranog počinitelja uz uporabu izrazito opasnog oružja – katane dužine oštrice 30 cm, kako je vidljivo iz priloženog fotoelaborata. Takve kriminalne radnje svakako zaslužuju odgovarajuću društvenu osudu zbog svoje pogibeljnosti i, nažalost, velike raširenosti.

 

S druge strane, priznanje optuženika,njegova dosadašnja neosuđivanost i obiteljske prilike te bitno smanjena ubrojivost u vrijeme događaja, jasno pokazuju da on nije kriminalizirana osoba te da se doista radi o ekscesu u njegovom ponašanju uzrokovanom mladošću te postojećim psihičkim tegobama vidljivim iz provedenog psihijatrijskog vještačenja.

 

Slijedom toga, uzimajući u obzir težinu i društvenu opasnost počinjenog kaznenog djela, ali i brojne olakotne okolnosti, prvostupanjski je sud osnovano ocijenio da je optuženiku potrebno pridržati izricanje kazne maloljetničkog zatvora s rokom provjeravanja od tri godine jer će se upravo prijetnjom naknadnog izricanja kazne na njega u potrebnoj mjeri utjecati da shvati krajnju neprihvatljivost vlastitog ponašanja te se kloni činjenja kaznenih djela ubuduće.

 

Pri tome, ovaj žalbeni sud vjeruje da će izricanje sigurnosne mjere obaveznog psihijatrijskog liječenja uz redovitu konzumaciju propisanih lijekova otkloniti stanja koja mogu poticajno utjecati na ponavljanje kaznenog djela, a kako bi optuženik bio svjestan nužnosti svog liječenja opravdano je eventualno kršenje te mjere sankcionirati kroz mogućnost naknadnog izricanja kazne maloljetničkog zatvora.

 

Što se tiče ostalih maloljetničkih sankcija tj. odgojne mjere pojačane brige i nadzora uz posebnu obvezu da se optuženik osposobi za zanimanje koje odgovara njegovim sposobnostima i sklonostima, treba reći da niti žalitelj u žalbi ne navodi razloge pobijanja, a ovaj žalbeni sud ocjenjuje da su te sankcije u svemu zakonite i opravdane.

 

Zaključno treba reći da će imajući u vidu olakotne okolnosti na strani optuženika, ali i težinu počinjenog kaznenog djela, sve izrečene sankcije po sudu prvog stupnja u svojoj ukupnosti ostvariti svrhu predviđenu u čl. 6. ZSM-a.

 

Kako time navodi žalbe nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

 

Zagreb, 4. svibnja 2017.

Copyright © Ante Borić