Broj: Kž-Us 26/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana, kao predsjednika vijeća te Melite Božičević-Grbić i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika I. G. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 337. stavka 1., 3. i 4. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 - odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07 i 152/08 i 57/11 - u daljnjem tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama optuženika I. G. i optuženika S. S. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2016., broj K-Us-39/16, u sjednici vijeća održanoj 4. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Povodom žalbi optuženika I. G. i optuženika S. S., a po službenoj dužnosti, ukida se prvostupanjsko rješenje i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalbe optuženika I. G. i optuženika S. S. su bespredmetne.

 

Obrazloženje

 

Rješenjem Županijskog suda u Zagrebu od 20. siječnja 2016., broj K-Us-39/16 odbijeni su kao neosnovani prijedlozi optuženika I. G. i S. S. za izdvajanje iz spisa naloga istražnog suca od 11. svibnja 2007. broj Kir-Us-15/07 kojim su naložene mjere kojima su privremeno ograničena određena ustavna prava građana i CD zapisa sa snimkama telefonskih razgovora i sms poruka.

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio optuženik I. G. po branitelju Lj. P. V., odvjetniku iz Z., ne navodeći žalbenu osnovu, a žalbenim razlozima pobijano rješenje osporava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši usvajanje žalbe i izdvajanje iz spisa naloga Županijskog suda u Zagrebu od 11. svibnja 2007. broj Kir-Us-15/07 te svih rezultata posebnih dokaznih radnji pribavljenih na temelju tog naloga a podredno ukidanje rješenja i vraćanje predmeta na ponovni postupak i odlučivanje. Optuženik S. S. također je podnio žalbu na navedeno rješenje po branitelju A. N., odvjetniku iz Z., ne navodeći žalbenu osnovu, a žalbenim razlozima pobijano rješenje osporava zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, predloživši ukidanje rješenja i njegovo preinačenje u smislu žalbenih navoda.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 495. u vezi članka 474. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12, 143/12, 56/13 i 145/13 - u daljnjem tekstu: ZKP/08), bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje.

 

Ispitujući prvostupanjsko rješenje po službenoj dužnosti, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08, drugostupanjski sud je utvrdio da u pobijanom rješenju nema razloga o odlučnim činjenicama, a u pogledu navedenih razloga postoji znatna proturječnost između onoga što je navedeno o sadržaju osporavanog naloga i samog tog naloga, zbog čega se ono ne može valjano ispitati, a što predstavlja bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Žalbe optuženika su bespredmetne.

 

U obrazloženju pobijanog rješenja je navedeno da se istražni sudac u nalogu od 11. svibnja 2007. broj Kir-Us-15/07 poziva „iako sumarno“ na materijale koje mu je uz zahtjev za izdavanje naloga za primjenu mjera tajnog nadzora dostavio USKOK kao potkrjepu svojeg zahtjeva te na prijedlog Ravnateljstva policije MUP-a RH. Prvostupanjski sud se, nadalje, u pobijanom rješenju upušta u obrazlaganje postojanja osnova sumnje za izdavanje naloga, analizirajući zahtjev USKOK-a, što povodom zahtjeva optuženika za izdvajanje nezakonitih dokaza nije bila zadaća suda.

 

Naime, prvostupanjski sud je trebao utvrditi da li osporavani nalog istražnog suca sadrži sve potrebne elemente odnosno da li je izdan u skladu sa zakonom.

 

Ovdje treba naglasiti, što je istaknuto i u presudi Europskog suda za ljudska prava iz presude od 15. siječnja 2015. u predmetu Dragojević protiv Hrvatske (ECLI:CE:ECHR:2015:0115JUD006895511), iako je u Zakonu o kaznenom postupku izričito predviđena prethodna sudska kontrola i detaljno obrazloženje naloga za provođenje posebnih izvida privremenim ograničenjem ustavnih prava i sloboda prilikom izdavanja naloga, da su sudovi pogrešno uveli mogućnost retroaktivnog opravdanja mjera, iako zakonska pretpostavka prethodne sudske kontrole i detaljnog obrazloženja u nalogu nije bila ispoštovana. Dakle, retroaktivnim opravdanjem nije moguće „osnažiti“ nalog istražnog suca koji treba biti sastavljen u skladu sa zakonskim odredbama i postavljenim standardima, a niti je to zadaća suda u ovoj fazi postupka.

 

U pobijanom rješenju nije navedeno koji dio osporavanog naloga sadrži razloge o postojanju osnova sumnje za konkretno kazneno djelo za koje je optuženik I. G. bio osumnjičen, kao niti na čemu je istražni sudac temeljio zaključak da izvidi ne bi mogli biti provedeni na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće, pa su prema tome izostali razlozi o odlučnim činjenicama.

 

Potrebno je naglasiti da je Zakonom o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 110/97, 27/98, 58/99,112/99, 58/02, 143/02 i 115/06 - u daljnjem tekstu: ZKP/97) kao i ZKP/08 propisana sudska kontrola prilikom određivanja posebnih dokaznih radnji kojima se privremeno ograničavaju određena ustavna prava građana, koja je zajamčena sudskom odlukom - naglom suca istrage u kojem će biti obrazloženo jesu li ostvareni uvjeti za izdavanje naloga i čime je pokrjepljen takav zaključak suda. Europski sud za ljudska prava je u citiranom predmetu Dragojević protiv Hrvatske utvrdio povredu članka 8. Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu Konvencija), navodeći: „... Sud smatra da mjerodavno domaće pravo, na način na koji su ga tumačili i primijenili nadležni sudovi, nije bilo razumno jasno u pogledu opsega i načina ostvarivanja diskrecije dodijeljene tijelima javne vlasti, te posebice u praksi nije osiguralo odgovarajuće mjere zaštite od raznih mogućih zloupotreba. U skladu s time, postupak za nalaganje i nadziranje provođenja mjera prisluškivanja telefona podnositelja nije bio u potpunosti u skladu s pretpostavkama zakonitosti, niti je na odgovarajući način ograničio miješanje u pravo podnositelja na poštovanje njegova privatnog života i dopisivanja na ono što je bilo „nužno u demokratskom društvu“. (Odlomak 101.). K tome, u jednoj od svojih najnovijih odluka od 04. travnja 2017. u predmetu Matanović protiv Hrvatske (ECLI:CE:ECHR:2017:0404JUD000274212, odlomci 112.-116.), Europski sud za ljudska prava zadržava iste standarde pri ocjeni sudskih odluka kojima se zadire u osobni i obiteljski život zaštićen člankom 8. Konvencije, pozivajući se upravo i na predmet Dragojević protiv Hrvatske.

 

Nadalje, u obrazloženju osporavanog naloga istražnog suca je samo navedeno da je USKOK podnio zahtjev za određivanje mjera iz članka 180. stavka 1. točke 1., 2. i 3. ZKP/97 u odnosu na V. K. i I. G. uz obrazloženje da Uprava kriminalističke policije MUP-a RH traži izdavanje takvog naloga jer provodi kriminalističku obradu prema V. K. i I. G. zbog osnova sumnje na počinjenje kaznenih djela iz članaka 333., 334, 347., 348. i 337. KZ-a te da prileži prijedlog Uprave kriminalističke policije. U obrazloženju naloga je navedeno da je prijedlog za izdavanje naloga osnovan jer se radi o kaznenim djelima iz članka 181. stavka 3. ZKP/97, a izvidi ovih kaznenih djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće.

 

U obrazloženju, dakle nisu dani razlozi za postojanje osnova sumnje u odnosu na optuženika I. G. a niti je precizirano za koje od pet spomenutih kaznenih djela je optuženik bio osumnjičen, te nije navedeno na čemu USKOK i Uprava kriminalističke policije MUP-a RH temelje tvrdnju da izvide ne bi bilo moguće provesti na drugi način ili bi to bilo moguće samo uz nerazmjerne teškoće.

 

U pobijanom rješenju se navodi da istražni sudac nije interpretirao prijedlog USKOK-a i Uprave kriminalističke policije MUP-a RH ni uz njih dostavljene materijale ali se na njih „iako sumarno“ poziva, što je protivno stvarnom sadržaju naloga.

 

Iz navedenog je očito da postoji proturječje između onog što je navedeno o sadržaju osporavanog naloga i samog tog naloga, a razlozi koji su u rješenju iznijeti su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni.

 

Pritom valja naglasiti da razlozi za postojanje osnova sumnje moraju biti konkretizirani na način da je vidljivo iz kojih činjenica ili okolnosti ta sumnja proizlazi, a isto se odnosi na razloge o tome da se izvidi konkretnog kaznenog djela ne bi mogli provesti na drugi način ili bi njihovo provođenje bilo povezano s nerazmjernim teškoćama uz konkretizaciju koja na to upućuje.

 

Miješanje u ostvarivanje prava pojedinca iz članka 8. Konvencije mora biti u skladu sa zakonom i mora biti nužno.

 

Slijedom svega izloženog, kako su u pobijanom rješenju izostali razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su dani nedostatni su, nejasni i proturječni, ostvarena je bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08 na koju sud pazi po službenoj dužnosti, pa je valjalo ukinuti pobijano rješenje, uslijed čega su žalbe optuženika bespredmetne.

 

Prilikom ponovnog odlučivanja sud prvog stupnja će otkloniti sve nedostatke u odnosu na istaknutu bitnu povredu na koju mu je ukazano u ovom rješenju. Nakon toga će donijeti novu i na zakonu utemeljenu odluku koju će u svemu valjano obrazložiti, dajući ocjenu sadržaja razloga navedenih u osporavanom nalogu u kontekstu odredbi ZKP/97 i članka 8. stavka 2. Konvencije te će jasno navesti sadrži li taj nalog sve zakonom propisane pretpostavke kako bi se moglo ocijeniti da li je miješanje u pravo na privatni i obiteljski život, dom i dopisivanje, bilo nužno i da li je bilo u skladu s zakonom te posljedično je li nalog bio zakonit ili nije.

 

Zagreb, 4. svibnja 2017.