Broj: Kž 551/15

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ane Garačić, kao predsjednice vijeća, te Damira Kosa i Miroslava Šovanja, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama opt. D. K. i opt. V. V. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Splitu od 26. svibnja 2015. broj K-13/14, u sjednici održanoj 09. svibnja 2017., u prisutnosti javnom dijelu sjednice opt. D. K. i branitelja opt. D. K., odvjetnika L. A.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Povodom žalbe opt. V. V., a po službenoj dužnosti, preinačuje se pobijana presuda u pravnoj oznaci djela na način da se izriče da je opt. V. V., radnjama činjenično opisanim i pravno označenim u toč. 2. izreke pobijane presude kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, počinio kazneno djelo protiv gospodarstva – pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, opisano u čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 38. KZ/11.

 

II. Uslijed odluke pod I. i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. V. V., preinačuje se pobijana presuda u odluci o kaznenoj sankciji na način da se opt. V. V. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 38. KZ/11, na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 utvrđuje kazna zatvora u trajanju od 10 (deset) mjeseci, dok se prihvaća kao utvrđena kazna zatvora u trajanju od 7 (sedam) mjeseci za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ/11, opisano pod toč. 2. izreke, pa se opt. V. V. na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine, a na temelju čl. 56. st. 1. i 2. KZ/11 izriče mu se uvjetna osuda na način da se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako optuženik u roku provjeravanja od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo te pod daljnjim uvjetom da na temelju čl. 56. st. 4. KZ/11 u vezi s čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 ispuno posebnu obvezu na način da u roku od 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci od pravomoćnosti presude popravi štetu oštećeniku „K.“ d.o.o. u stečaju iz S. u iznosu od 1.965.657,83 kune.

 

              III. Žalba opt. V. V. u ostalom dijelu i žalba opt. D. K. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane, te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Županijski sud u Splitu je uvodno citiranom presudom proglasio krivima opt. D. K. zbog dva kaznena djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, činjenično opisana u toč. 1. i 2. izreke pobijane presude, i jednog kaznenog djela krivotvorenja, i to krivotvorenja poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanog u toč. 2. izreke pobijane presude, a opt. V. V. zbog jednog kaznenog djela protiv gospodarstva, zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11, i jednog kaznenog djela krivotvorenja, i to krivotvorenja poslovne isprave iz čl. 279. st. 1. KZ/11, oba činjenično i pravno opisana u toč. 2. izreke pobijane presude. Potom im je za počinjena djela utvrdio kazne zatvora, i to opt. D. K. za svako kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 u trajanju od po jedne godine, a za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ/11 u trajanju od sedam mjeseci, a opt. V. V. za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 uz primjenu odredaba o ublažavanju iz čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od jedanaest mjeseci, a za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ/11 u trajanju od sedam mjeseci, pa ih je na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osudio, i to opt. D. K. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, a opt. V. V. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Potom je na temelju čl. 57. KZ/11 opt. D. K. izrekao djelomičnu uvjetnu osudu na način da će se dio jedinstvene kazne zatvora u trajanju od osam mjeseci izvršiti, a preostali dio kazne zatvora u trajanju od jedne godine i četiri mjeseca se neće izvršiti ako optuženik D. K. u roku od četiri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Također je na temelju čl. 57. st. 5. KZ/11 optuženiku D. K. na uvjetovani dio kazne naložena na temelju čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 posebna obveza da u roku od tri godine i šest mjeseci po pravomoćnosti presude popravi štetu nastalu počinjenjem kaznenih djela, uplatom novčanog iznosa od 3.603.713,91 kunu na račun TD „K.“ d.o.o. u stečaju S.. Optuženom V. V. je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11 izrečenu jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine zamijenio radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Na temelju čl. 55. st. 3. KZ/11 je optuženiku V. uz rad za opće dobro u skladu s čl. 62. st. 1. toč. 1. KZ/11 naložena posebna obveza da u roku od dvije godine i šest mjeseci po pravomoćnosti presude popravi štetu nastalu počinjenjem kaznenog djela uplatom novčanog iznosa od 1.965.657,83 kn na račun TD „K.“ d.o.o. u stečaju S. Također je na temelju čl. 55. st. 6. KZ/11 određeno da će nadležno tijelo za probaciju izvijestiti nadležnog suca izvršenja ako se optuženik ne javi nadležnom tijelu za probaciju u roku od osam dana od dana za koji je pozvan ili mu se poziv nije mogao dostaviti na adresu koju je dao ili tome tijelu nije dao pristanak, a na temelju čl. 55. st. 7. KZ/11 određeno je da će sud, ako optuženik u cijelosti ili djelomično ne izvrši radi za opće dobro u roku koji odredi nadležno tijelo za probaciju, donijeti odluku kojom određuje izvršenje jedinstvene kazne zatvora u cijelosti ili u neizvršenom dijelu, te je na temelju čl. 55. st. 8. KZ/11 određeno da će sud, ako optuženik ne izvrši u potpunosti ili u većoj mjeri obvezu iz čl. 55. st. 3. KZ/11, donijeti odluku kojom se određuje izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju od jedne godine, a ako se utvrdi da optuženik nije izvršio određenu posebnu obvezu iz opravdanih razloga, sud obvezu može zamijeniti drugom, ili ga može osloboditi obveze, ili mu može produljiti rok za izvršenje izrečene posebne obveze.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), ošt. trgovačkom društvu „K. d.o.o.“ u stečaju dosuđen je imovinskopravni zahtjev u iznosu od 5.569.371,74 kn, na način da su optuženici dužni platiti taj iznos, i to opt. D. K. 3.603.713,91 kn, a opt. V. V. 1.965.657,83 kn.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 optuženici su obvezani nadoknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 16.706,50 kn, pri čemu iznos od 11.269,00 kn predstavlja troškove financijskog vještačenja, iznos od 2.437,50 kn se odnosi na trošak sudskog tumača za engleski jezik, a iznos od 3.000,00 kn je sudski paušal, pri čemu je svaki optuženik dužan platiti iznos od po 8.353,25 kn, a u odnosu na nagradu troškova branitelja optuženika po službenoj dužnosti navedeno je da će sud odlučiti posebnim rješenjem, u skladu s čl. 148. st. 4. ZKP/08.

 

Protiv te presude žalbe su podnijeli obojica optuženika.

 

Optuženi D. K. se po branitelju L. A., odvjetniku iz S., žali iz svih žalbenih razloga i predlaže da se „pobijana presuda ukine na način da se ista preinači u korist okrivljenika te da se isti oslobodi optužbe, a podredno da se predmet vrati na ponovno suđenje i odlučivanje“.

 

Optuženi V. V. se po branitelju T. B., odvjetniku iz S., žali zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i predlaže da se „pobijana presuda preinači na način da se okrivljenik V. oslobodi, a podredno da se ista ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje“. 

 

Odgovor na žalbu opt. V. V. podnio je državni odvjetnik, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

 

Spis je, u smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

S obzirom da je opt. D. K. u žalbi zahtijevao da bude izviješten o sjednici, to je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 2. ZKP/08, i učinjeno, te su poslane obavijesti o sjednici tom optuženiku i njegovom branitelju i državnom odvjetniku. Sjednici su nazočili opt. D. K. i njegov branitelj odvjetnik L. A. Kako je Glavni državni odvjetnik uredno obaviješten, sjednica je, u skladu s odredbom čl. 474. st. 5. ZKP/08 održana u njegovoj odsutnosti.

 

Žalba opt. D. K. nije osnovana, dok je žalba opt. V. V. djelomično osnovana.

 

Obojica optuženika pozivaju se na bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Optuženi D. K. smatra da je ostvarena bitna postupovna povreda iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08, jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno jer postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i pregledanih isprava i samih tih zapisnika i isprava. Međutim, u nastavku žalbe, kada konkretizira u čemu se sastoje naznačeni vidovi ove postupovne povrede, optuženik zapravo polemizira s ispravnošću analize i ocjene izvedenih dokaza iz pobijane presude, čime argumentira žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, ali ne i bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

 

Žalitelj D. K., nadalje, tvrdi i da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08, odnosno da je povrijeđeno pravo obrane, jer da niti jedan jedini dokazni prijedlog obrane nije bio prihvaćen. No, istaknuta povreda nije ostvarena, jer je pregledom spisa utvrđeno da je prvostupanjski sud, djelomično prihvativši dokazne prijedloge obrane, ispitao od devet predloženih dva svjedoka, i to T. B. i D. J., pa ne odgovara istini da su svi dokazni prijedlozi obrane odbijeni, zbog čega nema govora o tome da bi bilo povrijeđeno pravo obrane.

 

Optuženi V. V. navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka time što je prekoračena optužnica, smjerajući time očito na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 9. ZKP/08. Tu povredu obrazlaže navodom da je prvostupanjski sud „korigirao“ činjenični opis inkriminacije opisane pod toč. 2. optužnice, koji tekstualno odgovara inkriminaciji pod toč. 2. izreke pobijane presude, i to na način da je proširio inkriminirani period, pa je tako, umjesto navoda optužbe da su se inkriminirane aktivnosti odigravale u periodu od „početka 2007. do 23. kolovoza 2009“, naveo razdoblje od „rujna 2006. do 23. kolovoza 2009.“ Iako je točno da je prvostupanjski sud na opisani način intervenirao u činjenični opis tog djela, žalbom naznačena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ipak nije ostvarena. Naime, premda načelno nije dozvoljeno proširivanje perioda kriminalne aktivnosti izvan onoga određenog optužnicom, u suštini se konkretnom izmjenom tog perioda u ovom slučaju nije ništa promijenilo, niti su opt. V., pa stoga niti opt. K., proglašeni krivima za veću kriminalnu količinu. To stoga što su se sve novčane transakcije koje su obuhvaćene činjeničnim opisom te inkriminacije u optužnici zbivale u periodu od početka 2007. do 23. kolovoza 2009., pa je drugačije naznačivanje početka tog perioda po prvostupanjskom sudu u suštini irelevantno.

 

Ne odgovara istini niti tvrdnja opt. V. V. da je sud prvog stupnja povrijedio pravo obrane, jer je nakon zaključenja dokaznog postupka dozvolio optužbi proširenje inkriminiranog perioda. Naime, uvidom u spis utvrđeno je da je na raspravnom ročištu od 21. svibnja 2015. (listovi 1002 do 1011 spisa), nakon iznošenja obrane opt. V. V. i nakon što su stranke izjavile da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga državni odvjetnik izjavio da zbog greške u pisanju u činjeničnom opisu inkriminacije pod toč.  2. optužnice u prvom retku umjesto datuma „23. kolovoza 2008.“ treba stajati „23. kolovoza 2009.“ Nakon toga je ubilježeno da su optuženici izjavili kako razumiju u čemu se sastoji izmjena tog dijela optužnice i da u odnosu na to nemaju što dodati ili primijetiti, te da u cijelosti ostaju kod svojih obrana. Potom je u nastavku rasprave, na ročišnom zapisniku od 22. svibnja 2015. (l. 1012 spisa), konstatirano da na ponovni upit suda stranke izjavljuju da nemaju daljnjih dokaznih prijedloga. Dakle, iz ovako prezentiranog tijeka rasprave, nesumnjivo proizlazi da je izmjena činjeničnog opisa inkriminacije po državnom odvjetniku bila učinjena u skladu s odredbama ZKP/08, te da su se optuženici očitovali kako istu razumiju, ostaju kod svojih obrana i nemaju nikakvih drugih dokaznih prijedloga, pa nije ostvarena nikakva povreda prava na obranu.

 

Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi bila počinjena neka od bitnih postupovnih povreda na koje pazi po službenoj dužnosti.

 

Oba optuženika ističu žalbenu osnovu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

Optuženi D. K. osporava ispravnost zaključaka prvostupanjskog suda u pogledu inkriminacije iz toč. 1., pri čemu ponavlja sve što je naveo u obrani, sugerirajući da je novac koji mu je isplaćen upotrijebljen za poslovanje društva i plaćanje obveza tog društva, a da je sve učinjeno u skladu s voljom i željom vlasnika društva J. S. Također smatra da je neopravdano odbijen dokazni prijedlog kojim je trebalo utvrditi visinu troškova plaćenih raznim fizičkim osobama za potrebe poslovanja društva „K.“ d.o.o.

 

Međutim, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da je sud prvog stupnja proveo sve potrebne dokaze, koje je savjesno analizirao i kritički i logično ocijenio i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, pa se zaključcima do kojih je na takav način došao nema što prigovoriti.

 

Kraj nespornih činjenica da je opt. D. K. u više navrata u razdoblju od rujna 2006. do 25. srpnja 2008. iz blagajne i sa žiro računa društva „K.“ d.o.o. S. uzimao iznose, ukupno 1.638.056,08 kn, a da nema baš niti jedne isprave iz koje bi bilo razvidno da je taj novac upotrijebljen za plaćanje troškova društva, odnosno za poslovanje društva, opravdano je prvostupanjski sud ocijenio takvu obranu opt. K. neuvjerljivom i neprihvatljivom. Štoviše, treba napomenuti da bi trgovačko društvo, da se doista radilo o plaćanju koje je bilo dužno izvršiti, te iznose knjižilo kao troškove poslovanja, a to bi se reflektiralo na razrezivanju poreza na dobit, koji bi onda bio niži. Na način kako je to činio optuženik, podizanje ovih iznosa knjigovodstveno se jedino moglo knjižiti kao kratkoročna pozajmica, a to nije trošak društva zbog čega se ne reflektira na visinu poreza na dobit. Pritom treba napomenuti da je knjigovođa, svjedok A. K. naveo kako nije imao niti jedan ugovor o kratkoročnoj pozajmici u pisanom obliku, a knjiženje je proveo na opisani način jer je jedino to bilo knjigovodstveno moguće. Prvostupanjski je sud ispravno iskaz tog svjedoka prihvatio kao uvjerljiv i vjerodostojan, a da je riječ o pouzdanom svjedoku govori i žalbeni navod opt. D. K. koji naglašava da je trgovačko društvo bilo nazvano po prezimenu žalitelja, što se podudara s tvrdnjom svjedoka A. K. kako je s optuženicima D. K. i V. V. bilo „strašno teško raditi, jer nisu razlučivali odvojenost društava, a uzimali su sav dostupan novac na računu“. Kako je svjedok A. K. osobno nezainteresiran za ishod postupka, a nije naveden niti jedan podatak koji bi izazivao sumnju u njegovu nepristranost, sud prvog stupnja je opravdano takav iskaz ocijenio istinitim i prihvatio ga u cijelosti. Nadalje, da je novac koji je opt. D. K. podizao bio za njega osobno govori i podatak da je u podignuti iznos uračunata i svota od 450.000,00 kuna koju je opt. D. K. doznačio na tekući račun N. P., kao dio kupoprodajne cijene za jedrenjak D., koji je kupio za sebe kao fizičku osobu. To što spomenuti jedrenjak nije ostao u vlasništvu opt. D. K. neodlučno je, jer isti nikada nije ušao u imovinu trgovačkog društva „K.“ d.o.o., čijim je novcem plaćen. Prvostupanjski je sud pritom dao prihvatljivo obrazloženje i ocjenu iskaza svjedoka N. P., zbog čega se, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, žalitelj u tom dijelu upućuje na prvostupanjsku presudu.

 

Kako se iskaz svjedoka J. S. potpuno sadržajno podudara s iskazom svjedoka A. K., a potkrijepljen je i nalazom i mišljenjem knjigovodstvenog vještaka, osnovano je prihvaćen kao vjerodostojan, a žalbeni prigovori opt. D. K. u tom smislu ne sadržavaju niti jedan argument koji bi doveo u pitanje ispravnost ovakve ocjene tog dokaza. S izvjesnošću je utvrđeno da je upravo J. S. bio taj koji je svojim kapitalom financirao poslovanje društva „K.“ d.o.o., bilo doznačavanjem novca iz inozemstva na račun društva, bilo plaćanjem poslovnih partnera društva, a u oba slučaja su ti iznosi osnovano i ispravno knjiženi kao pozajmice člana društva društvu. Ovdje treba napomenuti da podatak tko je bio inicijalni osnivač društva „K.“ d.o.o. nema nikakav značaj, pa je prigovor žalitelja D. K. u tom smislu potpuno promašen, jer su u inkriminiranom razdoblju članovi tog društva bili J. S. i opt. D. K. Prigovor žalitelja D. K. kako je svjedok J. S. inicirao kazneni postupak da izbjegne podjelu dobiti i isplate žalitelju potpuno je promašen, kraj nepobitne činjenice da je društvo poslovalo s gubitkom, da je najveći priliv sredstava dolazio u društvo upravo od J. S. (već spomenutim pozajmicama) i, konačno, da je nad društvom otvoren stečajni postupak.

 

Što se komunikacije između J. S. i knjigovođe A. K. tiče, a na koju upozorava žalitelj D. K., za naglasiti je da je svjedok A. K. detaljno opisao svoje kontakte sa J. S., dodajući da je on redovito komunicirao samo s optuženicima D. K. i V. V., dok je J. S. vidio tek par puta, i to kada je bio u društvu osobe koja je prevodila s hrvatskog na engleski i obrnuto.

 

Kraj tako utvrđenih činjenica i u nedostatku bilo kakvih isprava koje bi govorile o namjeni podignutog novca, opravdano je prvostupanjski sud odbio dokazne prijedloge opt. D. K. kao nevažne, jer se njihovim izvođenjem ne bi ništa novo ni bitno drugačije utvrdilo.

 

Optuženi D. K. također prigovara zaključcima prvostupanjskog suda u pogledu inkriminacije pod toč. 2. izreke pobijane presude, navodeći uopćeno kako je „u tijeku postupka dokumentacijom potkrijepljena ukupna poslovna aktivnost između društava „K.“ i „M.“, i na konkretan način opisan  poslovni odnos“. Iz daljnjih žalbenih navoda vidljivo je da opt. D. K. pritom misli na isprave koje su nužno morale pratiti doznačavanje novčanih sredstava s računa društva „K.“ d.o.o. na račun društva „M.“ d.o.o. No, pritom gubi iz vida podatak da svako plaćanje, neovisno o tomu što bi bankovno bilo provedeno (tj. bezgotovinski) mora biti praćeno adekvatnim bankovnim dokumentima (nalogom i sl.), mora biti i ekonomski opravdano, tj. mora imati svoje pokriće u poslovnim odnosima na osnovu kojih je nastalo određeno potraživanje s jedne strane, odnosno dugovanje s druge strane. Poslovni odnosi reguliraju se ugovorima, a između društava „K.“ d.o.o. i „M.“ d.o.o. nije utvrđeno postojanje takvih ugovora niti ugovora između društva „K.“ d.o.o. i fizičkih i pravnih osoba kojima je doznačen iznos od 2.948.926,22 kn, a koji bi opravdali doznačavanje tog novca, kojim je u suštini „K.“ d.o.o. podmirilo dug društva „M.“ d.o.o. prema više fizičkih i pravnih osoba. Optuženi D. K. ni u obrani nije konkretizirao takva potraživanja, a riječ je o doista visokom iznosu, pa je neprihvatljivo da nema nikakvog materijalnog traga o tome.

 

Što se tiče prihvatljivosti ugovora o menadžmentu, prvostupanjski je sud iznio iscrpnu analizu i potom dao opravdanu ocjenu vjerodostojnosti te isprave, a takvu kvalifikaciju prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, pri čemu treba primijetiti da je krajnje neuobičajeno da se ugovor o menadžmentu sklapa između dvije pravne osobe, jer njega u principu karakterizira da je jedna od stranaka fizička osoba, koja će obavljati dužnosti menadžera. Kad se uz to cijeni i podatak da svjedok A. K. nikada, iako je od početka vodio knjigovodstvo oba trgovačka društva, nije vidio taj ugovor, niti se ijedna transakcija između tih društava pozivala na navedeni ugovor, opravdano je ocijenjeno da se ne radi o prihvatljivom dokazu.

 

Kraj tako utvrđenih činjenica, a nakon što je, djelomično prihvativši dokazne prijedloge obrane, ispitao kao svjedoke T. B. i D. J., čiji iskazi nisu ni na koji način doveli u pitanje ispravnost rezoniranja prvostupanjskog suda, opravdano su ostali dokazni prijedlozi obrane odbijeni kao nevažni.

 

Također, o neprihvatljivosti i neuvjerljivosti obrana oba optuženika dodatno govori podatak o datumu izdavanja 27 računa, koje je „M.“ d.o.o. izdao i to nakon što je nastupila blokada u oba trgovačka društva. Da je riječ o krivotvorenim računima, odnosno o računima koji nemaju adekvatnu podlogu jasno je i iz pozivanja nekih računa na navodne „feasibility studije“ (odnosno studije i isplativosti ulaganja), koje sadržajno ni približno ne odgovaraju onom što takve studije moraju imati, kako je to naglasio i knjigovodstveni i financijski vještak, a što je podudarno činjenici da društvo „M.“ d.o.o. nije bilo registrirano za tu vrstu djelatnosti, niti je imalo zaposlenike kvalificirane za takav posao. Uz to, ti računi nisu zavedeni u knjigovodstvo niti jednog od spomenutih društava. Zbog toga je očito da su ti računi izdani kako bi se naknadno pokušalo prikriti neosnovano doznačavanje novčanih sredstava iz društva „K.“ d.o.o. u društvo „M.“ d.o.o.

 

Iz navedenih razloga žalbe optuženika zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nisu osnovane.

 

Oba optuženika žale se i zbog povrede kaznenog zakona.

 

Optuženi D. K., iako tu žalbenu osnovu uvodno naznačuje, istu ne obrazlaže, a opt. V. V. navodi kako prvostupanjski sud nije utvrdio postojanje pravno kontinuiteta, niti je utvrđeno čiji je to interes opt. V. povrijedio.

 

              Kao prvo, za naglasiti je da je korekciju pravnog opisa i pravne kvalifikacije napravio državni odvjetnik, a prvostupanjski je sud takvu korekciju prihvatio. Doduše, time nije nestala obveza suda prvog stupanja da utvrdi postojanje pravnog kontinuiteta između djela iz čl. 337. st. 4. KZ/97 i djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, no iz obrazloženja pobijane presude dadu se razabrati, iako sumarni, razlozi zbog kojih je sud prvog stupnja utvrdio da pravni kontinuitet postoji. Zbog toga se ne može prihvatiti prigovor kako to nije razmotreno.

 

              Nadalje, dok ispitivanjem pobijane presude po službenoj dužnosti na temelju čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08  povodom žalbe opt. D. K. nije utvrđeno da je na štetu tog optuženika povrijeđen kazneni zakon, istovrsnim ispitivanjem pobijane presude povodom podnesene žalbe opt. V. V. utvrđeno je da se činjenično opisano postupanje opt. V. V. sadržano u toč. 2. izreke te presude ne daje tom optuženiku ulogu počinitelja kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, već je razvidno da je opt. V. V. svojim radnjama pomogao opt. D. K. da počini kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11 na štetu društva „K.“ d.o.o.

             

Naime, kazneno djelo iz čl. 246. st. 1. i 2. KZ/11 čini onaj tko zlouporabom povjerenja pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist, time da druga osoba može biti druga fizička ili pravna osoba, dakle ne pravna osoba u kojoj počinitelj obnaša dužnost odgovorne osobe, obzirom da odredba članka 246. stavak 1. KZ/11 izrijekom propisuje da „Tko u gospodarskom poslovanju povrijedi dužnost zaštite tuđih imovinskih interesa koja se temelji na zakonu, odluci upravne ili sudbene vlasti, pravnom poslu ili odnosu povjerenja i na taj način pribavi sebi ili drugoj osobi protupravnu imovinsku korist te time ili na drugi način onome o čijim se imovinskim interesima dužan brinuti prouzroči štetu.“

 

No, kako iz činjeničnog supstrata te inkriminacije jasno proizlazi da su optuženici D. K. (kao suosnivač i direktor trgovačkog društva „K.“ d.o.o.) i V. V. (kao direktor trgovačkog društva „M.“ d.o.o.) djelovali prema prethodnom dogovoru i zajednički, u nakani pribavljanja nepripadne materijalne koristi u velikom iznosu društvu „M.“ d.o.o., a na štetu društva „K.“ d.o.o., pa su, nakon što je opt. K. obavio isplate sa žiro računa društva „K.“, sačinili izjavu o prijeboju između društava „K.“ d.o.o. i „M.“ d.o.o., kojom su fiktivno kompenzirali nepostojeće potraživanje, a u koju je svrhu i opt. V. izdao ukupno 27 fiktivnih računa kojima je TD „M.“ d.o.o. teretio društvo „K.“ d.o.o. za ukupno 17.143.296,99 kn, nesumnjivo navedeni opis u odnosu na opt. V. V. sadrži bitna subjektivna i objektivna konstitutivna obilježja pomaganja u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi s čl. 38. KZ/11. Optuženik V. je, naime, od početka inkriminiranog razdoblja upoznat s cijelim planom i aktivnostima, u njima dragovoljno sudjeluje i potom omogućuje opt. D. K. da prikriju postupanje kojim opt. K. oštećuje TD „K.“ d.o.o. Činjenica što je rezultat tog postupanja imovinska korist za društvo „M.“ d.o.o. u kojem je opt. V. V. odgovorna osoba (pa ima dužnost zaštite imovinskih interesa tog društva, te pravne osobe) ne ekskulpira ga od sudjelovanja u pomagateljskoj ulozi drugome počinitelju, tj. opt. D. K., u djelu kojim je nanesena šteta društvu „K.“ d.o.o. čije je interese opt. D. K. bio dužan štititi.

 

              Zbog navedenih je razloga preinačena prvostupanjska presude u odnosu na opt. V. V., te je označeno da je on opisanim radnjama koje su bile pravno označene kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, ali pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vei sa st. 1. i čl. 38. KZ/11.

 

              Optuženi D. K. žali se i zbog odluke o kaznenoj sankciji, ali tu žalbenu osnovu ne obrazlaže, a opt. V. V. ne navodi tu osnovu, ali se, u skladu s odredbom čl. 478. ZKP/08, smatra da žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ili zbog povrede kaznenog zakona podnesena u korist optuženika u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sudskoj opomeni, uvjetnoj osudi, djelomičnoj uvjetnoj osudi, zamjeni radom za opće dobro na slobodi.

 

              Preispitujući prihvatljivost izrečenih kaznenih sankcija, ovaj drugostupanjski sud utvrdio je da su pojedinačne kazne zatvora utvrđene opt. D. K. za počinjena djela adekvatne, budući da je prilikom njihovog odmjeravanja prvostupanjski sud adekvatno cijenio i izrazio sve pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani tog optuženika (tj. da je otac sedmero djece, od kojih je petero maloljetno i da je ranije neosuđivan, no istodobno i visok stupanj upornosti i kroz to izraženu kriminalnu volju, te činjenicu da je svojim postupcima pribavio znatnu imovinsku korist i sebi i drugoj pravnoj osobi). Izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od dvije godine, pak, razmjerna je utvrđenim pojedinačnim kaznama zatvora, a primijenjena djelomična uvjetna osuda prihvatljiva je ima li se na umu protek vremena od počinjenja djela i primjena tzv. dvostrukog uvjeta, odnosno činjenice da je opt. D. K. naloženo i da popravi štetu i uplati novčani iznos oštećenom društvu „K.“ d.o.o. u stečaju koji odgovara dijelu dosuđenog imovinskopravnog zahtjeva, koji je prema odluci prvostupanjskog suda dužan naknaditi opt. K.

 

              Međutim, s obzirom na to da su radnje opt. V. V. ranije pravno kvalificirane kao kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11 sada pravno označene kao pomaganje u kaznenom djelu zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 38. KZ/11, pa se radi o manje društveno opasnom obliku sudioništva u počinjenju kaznenog djela, nego što je to uloga počinitelja, u tom je dijelu osnovana žalba opt. V. V., jer je kazna zatvora u trajanju od jedanaest mjeseci utvrđena za to kazneno djelo sada prestroga, pa je stoga Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, prihvativši sve ispravno utvrđene otegotne i olakotne okolnosti za opt. V. V., na temelju čl. 246. st. 2. KZ/11 i uz primjenu čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 zaključio da je kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci odgovarajuća njegovoj nešto manje društveno opasnoj ulozi pomagatelja. Nakon toga je trebalo odmjeriti novu jedinstvenu kaznu zatvora. Kaznu zatvora u trajanju od sedam mjeseci utvrđenu za kazneno djelo iz čl. 279. st. 1. KZ/11 ovaj drugostupanjski sud smatra adekvatnom težini i opasnosti počinjenog djela, kao i ličnosti počinitelja, pa je potom, uzimajući u obzir i kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci koju je utvrdio za kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i čl. 38. KZ/11, opt. V. V., na temelju odredaba o odmjeravanju kazne za djela u stjecaju iz čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 opt. V. V. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, koja odgovara težini utvrđenih pojedinačnih kazni zatvora. No, istodobno je zaključeno da je tom optuženiku, respektirajući sve olakotne okolnosti i njegovu ulogu pomagatelja u počinjenju kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. KZ/11, primjereno i opravdano izreći uvjetnu osudu, koja je blaža vrsta kaznene sankcije. Rok provjeravanja od četiri godine ovaj drugostupanjski sud smatra adekvatnim za postizanje specijalne i generalne prevencije, poglavito ima li se na umu i da je optuženiku određen tzv. dvostruki uvjet, odnosno da je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako opt. V. u roku o dvije godine i šest mjeseci ispuni posebnu obvezu i popravi štetu oštećeniku „K.“ d.o.o. u stečaju u iznosu od 1.965.657,83 kn, što odgovara dijelu imovinskopravnog zahtjeva koji je prema prvostupanjskoj presudi oštećenom društvu dužan nadoknaditi opt. V.

 

              Slijedom svega iznesenog, na temelju čl. 486. st. 1. i čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci.

 

U Zagrebu, 09. svibnja 2017.