Broj: Kž 156/17

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv os. I. M., zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 09. veljače 2017. broj Kv-I-58/16 (K-28/13), u sjednici održanoj dana 16. svibnja 2017.,

p r e s u d i o   j e

Odbija se žalba os. I. M. kao neosnovana i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku, na temelju čl. 498. st. 1. toč. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08), u postupku tzv. neprave obnove, preinačene su u odluci o kazni pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Osijeku od 19. rujna 2013. broj K-28/13 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 16. siječnja 2014. broj I Kž-757/13 kojom je I. M. zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 2. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 31. kolovoza 2015. broj Kmp-6/15 i presuda Županijskog suda u Vukovaru od 18. veljače 2016. broj I Kžmp-5/15 kojom je zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11 osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i dva mjeseca i pravomoćna presuda koju čine presuda Općinskog suda u Zadru od 29. rujna 2016. broj K-281/16 i presuda Županijskog suda u Zadru od 28. listopada 2016. broj Kž-329/16 kojom je I. M. zbog kaznenog djela iz čl. 229. st. 1. toč. 1. u vezi s čl. 228. st. 1. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i jedanaest mjeseci, te je os. I. M. za kaznena djela iz čl. 230. st. 2., čl. 230. st. 1. i čl. 229. st. 1. toč. 1. i dr. KZ/11, zbog kojih je tim presudama proglašen krivim, na temelju čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca. U tu mu je kaznu, na temelju čl. 54. KZ/11 uračunata u cijelosti izdržana kazna u trajanju od dvije godine i šest mjeseci po presudi Županijskog suda u Osijeku od 19. rujna 2013. broj K-28/13 i vrijeme provedeno u istražnom zatvoru i na izdržavanju kazne zatvora po presudi Općinskog suda u Zadru od 29. rujna 2016. broj K-281/16, i to od 31. ožujka 2016. nadalje.

Protiv te presude žalbu je podnio osobno os. I. M., ne naznačujući žalbene osnove, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i osuđeniku kazna smanji.

Odgovor na žalbu nije podnesen.

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

Žalba nije osnovana.

              Osuđenik smatra da bi se svrha kažnjavanja ispunila i blažom kaznom. Takav stav argumentira tvrdnjom da je već u cijelosti izdržao bezuvjetnu kaznu zatvora izrečenu presudom Županijskog suda u Osijeku od 19. rujna 2013. broj K-28/13, naglašavajući da je upravo to period u kojem je i počeo „ići nizbrdo“ i tijekom kojeg razdoblja je čak i pobjegao iz Opće bolnice u Zadru. Nakon toga se počeo drugačije ponašati, pa je sada radno angažiran, a drži da bi na slobodi mogao pomoći majci i braći. Ističe da mu je tek 24 godine, zbog čega misli da još može „napraviti nešto od sebe“, te očekuje da takav njegov trud bude honoriran i blažom kaznom.

Međutim, razmatrajući visine kazni izrečenih pravomoćnim presudama koje su objedinjene u ovom postupku tzv. neprave obnove, ovaj drugostupanjski sud zaključio je da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od pet godina i četiri mjeseca u cijelosti odgovarajuća kaznama iz presuda čije su kazne objedinjene, pri čemu su u njoj došle do izražaja sve pravilno utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, te da će se upravo izrečenom jedinstvenom kaznom zatvora, s obzirom na ličnost osuđenika, postići ciljevi specijalne i generalne prevencije. Ovdje posebno treba naglasiti da je mlađa životna dob osuđenika u velikoj mjeri relativizirana njegovom višestrukom prijašnjom osuđivanošću za istovrsna kaznena djela, te činjenicom da je pojedina kaznena djela počinio u vrijeme roka provjeravanja iz ranijih pravomoćnih presuda, kao i da štetu prouzročenu pojedinim oštećenicima nije ni pokušao nadoknaditi. Stoga, ima li se na umu da ranije kaznene sankcije primijenjene prema osuđeniku nisu rezultirale željenim ciljem, ovaj drugostupanjski sud smatra da nema mjesta izricanju jedinstvene kazne zatvora u kraćem trajanju. 

Slijedom iznesenog, a s obzirom da ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 16. svibnja 2017.