Broj: Kž 121/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Lidije Grubić Radaković kao predsjednice vijeća, te Melite Božičević-Grbić i Dražena Tripala kao članova vijeća uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. Č., zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11, 144/12, 56/15, 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 27. siječnja 2017. broj K-93/16, u sjednici održanoj 18. svibnja 2017., u nazočnosti opt. T. Č. i branitelja optuženice mr. sci. I. F., odvjetnika iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. T. Č. kao neosnovane i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Zagrebu opt. T. Č. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 110. u vezi s čl. 34. st. 1. KZ/11 i na temelju tih odredbi te primjenom čl. 48. i čl. 49. st. 1. toč. 2. KZ/11 osuđena je na kaznu zatvora u trajanju dvije godine, u koju kaznu se optuženici uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 31. kolovoza 2016. nadalje.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11 optuženici je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava i može trajati do prestanka izvršavanja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12-odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08)  optuženici je naloženo plaćanje troškova kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 7. ZKP/08 u iznosu 41.318,00 kuna, paušalni iznos 1.000,00 kuna te trošak branitelja po službenoj dužnost koji će biti određen posebnim pisanim rješenjem.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženici izrekne kazna zatvora u duljem trajanju.

 

Optuženica je podnijela žalbu putem branitelja mr. sci. I. F., odvjetnika iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni. Predlaže da se pobijana presuda preinači izricanjem oslobađajuće presude, a zatražena je i obavijest o sjednici vijeća.

 

Optuženica je putem branitelja odgovorila na žalbu državnog odvjetnika.

 

Na temelju čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Postupajući prema čl. 475. st. 2. ZKP/08, sjednica drugostupanjskog vijeća održana je u odsutnosti uredno izviještenog državnog odvjetnika, a u prisutnosti optuženice  i branitelja.

 

Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

U odnosu na povredu iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08 optuženica prigovara da je obrazloženje prvostupanjske presude nepotpuno, nejasno, nedovoljno obrazloženo i kontradiktorno. Uz parafraziranje zakonskog teksta ove povrede, sadržajem žalbenih navoda povreda se obrazlaže prigovorima na ocjenu dokaznog materijala i na zaključak suda o kaznenoj odgovornosti optuženice za terećeno djelo što su zamjerke činjenične naravi.

 

Nadalje, prvostupanjski sud je korektno prenio bitan sadržaj dokazne građe, uz jasno određenje o vrednovanju dokaza i njihovoj konfrontaciji s obranom optuženice tako da pobijana presuda glede utvrđenja kaznenopravne odgovornosti i izrečene  kazne  sadrži razumne, razumljive, određene i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, u kojima nema znatnog proturječja.

 

Slijedom navedenog nije osnovana žalba optuženice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ni ovaj sud pri ispitivanju pobijane presude nije našao da su počinjene povrede zakona na koje kao sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti prema čl. 476. st. 1. ZKP/08.

 

Žaleći se zbog pogrešno i nepotpuno (ustvari samo pogrešno) utvrđenog činjeničnog stanja optuženica smatra da je zbog napada oštećenika reagirala impulzivno i na mah, bez namjere na lišenje života oštećenika pa je njene radnje trebalo označiti postupanjem u  nužnoj obrani ili eventualnom prekoračenju nužne obrane i to „one koja je prekoračena zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom“, odnosno da se „radi eventualno o nanošenju tjelesnih ozljeda u nehaju ili na mah“.

 

Protivno žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza, te njihove savjesne analize ispravno utvrdio da je optuženica svojim radnjama ostvarila obilježja kaznenog djela pokušaja ubojstva.

 

Naime, nužna obrana pretpostavlja postojanje istodobnog ili izravno predstojećeg protupravnog napada pa za žalbenu tvrdnju da je optuženica postupala u nužnoj obrani ili „na mah“ naprosto nema uporišta u dokaznoj građi, poglavito ne proizlazi iz njene obrane. Iskazujući šturo o događaju  optuženica navodi kako tijekom zajedničkog druženja, a na prijedlog, sugestiju oštećenika da ima spolne odnose sa njim i svjedokom A. N. nije reagirala jer je to smatrala „kao zafrkanciju“. Prema njenoj obrani nije sporno da je sa oštećenikom prije ovog događaja u nekoliko navrata imala spolne odnose i da je tijekom druženja kritične večeri svjedok N. zaspao na podu. Nadalje, u slobodnom izlaganju najprije govori da se sjeća kako je od oštećenika dobila udarac u lijevu stranu glave, misli šakom, a potom odgovarajući na pitanja, da se radilo o dva udarca rukom, jednom iza uha s lijeve strane i jednom ispod oka, da ne zna zašto ju je oštećenik udario, da ne zna kako je reagirala, odnosno misli da nije nikako, da se „Samog časa ozljeđivanja“ ne sjeća te da je „tako moralo biti“. Prema tome iskaz optuženice, kao ni ostali dokazi, ne daje osnova za primjenu instituta nužne obrane, a time nema govora ni o njenom prekoračenju odnosno isključenju krivnje zbog ispričive jake prepasti prouzročene napadom.

 

Osim toga razumno je i prihvatljivo obrazloženje suda prvog stupnja kojim otklanja obranu optuženice da je u predmetnom događaju zadobila udarce u glavu od oštećenika s obzirom da u medicinskoj dokumentaciji o pregledu optuženice istoga dana i na fotografijama optuženice sačinjenim tijekom očevida nema vidljivih tragova ozljeđivanja, odnosno krvnog podljeva ispod oka koji bi, prema mišljenju sudsko medicinskog vještaka, već tada trebao biti zamjetan barem u nekoj manjoj mjeri. Da je sud prvog stupnja s pravom ocijenio obranu optuženice (o zadobivenom udarcu) usmjerenom na izbjegavanje kaznene odgovornosti upućuje i činjenica da je tek slijedećeg dana prilikom prijemnog pregleda u ambulanti Zatvora u Z. opisan hematom ispod desnog oka i eskoliacija desnog koljena uz napomenu da je nastala padom na beton pri izlasku iz transportnog vozila (dakle obje ozljede na desnoj strani tijela), dok optuženica u svojoj obrani govori o udarcima u lijevu stranu glave.

 

Nadalje, povezujući materijalne tragove, poglavito tragove krvi oštećenika pronađenih na nožu kojeg je u rukama imala optuženica (iskaz A. N.), sa nalazom i mišljenjem sudsko medicinskog vještaka o grupiranosti ozljeda, da je oštećenik zadobio tri ubodne rane zadane uzastopnim zamasima u brzom slijedu, sredstvom i na mjestu podobnom za nastanak ozljeda opasnih po život uz mogućnost smrtnog ishoda, do kojeg nije došlo uslijed teške alkoholiziranosti optuženice i njene nemogućnosti doziranja intenziteta uboda, opravdano sud prvog stupnja zaključuje o postupanju optuženice sa izravnom namjerom na lišenje života oštećenika.

 

Na ispravnost zaključka o učinu terećenog djela upućuje i psihijatrijsko vještačenje koje je sud prvog stupnja također koristio pri utvrđenju odlučnih činjenica i kaznenoj odgovornosti optuženice. Vještačenjem je utvrđena naročita osjetljivost optuženice na  narcističke povrede tj. situacije u kojima je stvarno ili umišljeno omalovažena, ponižena ili prisiljavana od drugih kada je vjerojatnost hetero agresivnih ispada velika, uključujući mogućnost fizičke agresije, time da akutna intoksiciranost psihoaktivnim tvarima (posebice alkoholom) dodatno reducira i onako njenu slabu toleranciju na stres i mogućnost kontrole agresivnih impulsa, a u vrijeme događaja je bila bitno smanjeno ubrojiva. Tako je prema vještaku njeno ponašanje „…tempore criminis proizašlo uslijed teško pijanog stanja, višegodišnje ovisnosti o alkoholu i više vrsta psihoaktivnih tvari te osnovnih karakteristika ličnosti …“ (list 267 spisa) pa je neutemeljeno i smjeranje žalbe na privilegirani oblik djela postupanjem na mah.

 

Iz navedenih je razloga žalba optuženice zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i u svezi s tim zbog povrede kaznenog zakona neosnovana. Naime, postojanje povreda kaznenog zakona ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud i koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje po mišljenju optuženice proizlaze iz provedenih dokaza.

 

Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, smatra da je sud prvog stupnja precijenio značaj bitno smanjene ubrojivosti optuženice, a pogrešno cijenio olakotnim roditeljski status obzirom na njenu osobnost i da je briga o djetetu prepuštena njenoj majci, te da višekratna prekršajna kažnjavanost ukazuje na kontinuitet protupravnog ponašanja pa predmetno kazneno djelo „nije izolirani eksces u njezinom životu“.

 

Optuženica je naznačila da pobija prvostupanjsku presudu i zbog „odluke o visini kazne“ ustrajući na žalbenoj postavci da predmetno djelo nije počinila te da je stoga kazna „prevelika i nepravedna…te se prilikom izricanja kazne sud nije vodio načelom individualizacije kazne i svrhom kažnjavanja…“

 

Razmotrivši žalbene prigovore stranaka ovaj sud nalazi da su u pobijanoj presudi pravilno vrednovane okolnosti o kojima ovisi vrsta i mjera kazne. Osnovano je prvostupanjski sud olakotnim cijenio osobne prilike i roditeljski status optuženice te okolnost da nije osuđivana zbog kaznenih djela, što uz znatno smanjeni stupanj krivnje (bitno smanjenu ubrojivost), posljedice djela koje nisu značajno narušile zdravlje oštećenika i činjenicu da je djelo ostalo u pokušaju opravdava izricanje kazne ispod zakonskog minimuma primjenom odredbi o ublažavanju kazne. Stoga nije u pravu državni odvjetnik kada predlaže strože kažnjavanje, a kako je optuženici odmjerena najmanja mjera kazne za predmetno kazneno djelo nije osnovana ni njena žalba zbog odluke o kazni.

 

Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju utvrđenog činjeničnog stanja opt. T. Č. izrekao sigurnosnu mjeru iz čl. 69. KZ/11, koja je ispitana sukladno čl. 478. ZKP/08.

 

Slijedom izloženog, kako nisu osnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika, a ispitivanjem pobijane presude nisu utvrđene povrede zakona iz čl. 476. st. 1. ZKP/08 na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 18. svibnja 2017.