Broj: Kž 646/14

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa kao predsjednika vijeća te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. F. U. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 337. st. 4. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. F. U., opt. A. M. i opt. Ž. L. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 27. lipnja 2014. broj K-16/01, u sjednici održanoj 23. svibnja 2017., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice opt. F. U., branitelja opt. F. U., odvjetnika Z. L., opt. A. M., opt. Ž. L. i branitelja opt. Ž. L., odvj. B. Č.,

 

p r e s u d i o   j e

i

r i j e š i o   j e

 

I.              Prihvaćaju se žalbe opt. F. U., opt. A. M. i opt. Ž. L., preinačuje se prvostupanjska presuda u odnosu na opt. F. U. i kaznena djela opisana u točkama 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7., a u odnosu na opt. A. M. i opt. Ž. L. i kaznena djela opisana u točkama 1., 2. i 7. izreke osuđujućeg dijela te se izriče:

 

Na temelju čl. 452. t. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08),

 

protiv opt. F. U. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi),

 

protiv opt. A. M. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi) i

 

protiv opt. Ž. L. (s osobnim podacima kao u prvostupanjskoj presudi)

 

ODBIJA SE OPTUŽBA

 

da bi:

opt. F. U., opt. A. M. i opt. Ž. L., zajedno

 

1.) u razdoblju od listopada 1993. do prve polovine 1994. godine u S. za vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj (ili trajanja Domovinskog rata) tijekom procesa privatizacije i realizacije programa privatizacije L.₁ d.d. okrivljenik F. U. kao direktor poduzeća L.₁ d.d. S., A. M. kao direktor Financijsko-komercijalnog sektora istog poduzeća, a Ž. L. kao suvlasnik i osoba jedino ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima D. š. S. kao pravnog slijednika Š. A. S., zajednički i dogovorno s ciljem da se ne pripadajuće okoriste, prilikom zaključenja ugovora o poslovno tehničkoj suradnji koje je poduzeće L.₁ d.d. u sklopu programa privatizacije i rješavanja tehnološkog viška djelatnika sklapalo sa svojim djelatnicima, omogućavajući pri tome i da u ugovorni odnos zajedno sa djelatnicima L.₁ odnosno umjesto njih uđu i osobe koje nikad nisu bili djelatnici L.₁ d.d., od sedam ugovaratelja preuzeli u gotovini ukupno 126.300 DEM na ime ugovorene obvezne naknade za pristup objektima tzv. "ulaznice" i to od A. J. M. s kojim je zaključen ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji za objekt E. iznos od 34.300 DEM, od I. K. s kojim je zaključen ugovor za poslovni objekt M. M. iznos od 10.000 DEM, od J. K. s čijom suprugom B. K. je zaključen ugovor za objekt B. iznos od 10.000 DEM, od M. P. s kojim je zaključen ugovor za objekt T. iznos od 20.000 DEM, od G. B. s kojom je zaključen ugovor za objekt N.₁ iznos od 10.000 DEM, od I. B. s kojim je zaključen ugovor za poslovni objekt A. iznos od 10.000 DEM i od I. Š.₁ s kojim je zaključen ugovor za objekt S. iznos od 32.000 DEM, predajući im pri tome uplatnice koje je sačinio okrivljenik Ž. L. ovjerivši ih pečatom Š. A. koja je bila pravni prednik D. š. i kao takva više nije postojala, koji novac međutim nisu položili niti na žiro račun L.₁ d.d. niti u D. š. već su ga za sebe zadržali, a u svrhu prikrivanja prisvajanja novca sačinili naknadno ugovore o cesiji, prema kojim ugovorima su neistinito prikazali da poduzeće L.₁ d.d. svoja potraživanja od ugovaratelja ustupa D. š. u svrhu navodnog izmirenja ranijih kreditnih obveza, a D. š. s tim u vezi smanjuje kreditne obveze L.₁ d.d. kakvim obvezama je inače L.₁ d.d. imao prema D. š. ali koje kreditne obveze su međutim, također nezakonitim postupanjem okrivljenika A. M. i Ž. L. opisanim pod toč. 11. optužnice, odnosno pod toč.7. izreke presude neosnovano uvećavali i to prikrili uvođenjem jedinstvene kartice za više različitih kreditora, odnosno više dobivenih kredita od različitih pravnih subjekata, što je onemogućilo praćenje i utvrđenje na koju bi se konkretnu kreditnu obvezu odnosio pojedini ugovor o cesiji, što im je ujedno omogućilo prikrivanje i prisvajanje iznosa od 126.300 DEM, koji su za sebe zadržali i time pribavili nepripadajuću imovinsku korist,

 

- dakle, kao odgovorne osobe s ciljem da sebi pribave imovinsku korist iskoristili svoj položaj i ovlasti, djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelji su postupali s ciljem pribavljanja takve koristi, a djelo je počinjeno za vrijeme Domovinskog rata u procesu pretvorbe i privatizacije,

 

2.) u vremenu od kolovoza 1993. do sredine 1996. godine za vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj (ili trajanja Domovinskog rata) tijekom procesa privatizacije L.₁ d.d. u sklopu kojeg je izvršena dokapitalizacija i prodaja udjela u više osnovanih društava u istom mjestu, namjeri i svojstvima kao pod 1. od P. P. primili u dva navrata iznos od ukupno 150.000 DEM u gotovini i to u kolovozu 1993. godine iznos od 100.000 DEM, a u listopadu 1993. iznos od 50.000 DEM tražeći od istog na ime navodne beskamatne kratkoročne pozajmice poduzeću L.₁ koji novac im je P. P. predao u kancelariji okrivljenika F. U. uz obećanje okrivljenika F. U. i A. M. ovome da će mu omogućiti dobivanje prednosti pri zaključenju ugovora u predstojećoj dokapitalizaciji poduzeća, pri čemu je okrivljenik Ž. L. P. P. predao dvije uplatnice na navedene iznose ovjerivši ih fiktivno pečatom Š. A. koja je prestala postojati, koja sredstva nisu položili na žiro-račun poduzeća L.₁ d.d. niti u D. š., već su ih za sebe zadržali, a niti je D. š. doznačila ta sredstva poduzeću L.₁ d.d. kao beskamatni kredit budući je kroz to vrijeme poduzeću L.₁ sa svog žiro-računa doznačila samo iznos od 276.500,00 Kn redovnog kreditnog plasmana uz uvjete po kojima je inače poduzeću L.₁ odobravala kredite, nakon čega su okrivljenici F. U. i A. M. u svibnju i lipnju 1994. godine pri razmatranju najpovoljnijih ponuda za dokapitalizaciju L. A. d.o.o. Upravnom odboru L.₁ d.d. neistinito prikazali da je P. P. dao beskamatnu pozajmicu poduzeću L.₁ u iznosu od 150.000 DEM kada im je novac bio neophodno potreban, čime su doveli članove Upravnog odbora u zabludu i naveli ih da P. P. s kojim je inače F. U. još dodatno u studenom 1993. godine bez znanja Upravnog odbora zaključio Ugovor o poslovno-tehničkoj suradnji za objekte koji su ušli u sastav L. A. d.o.o. bez ikakvog objavljenog natječaja i mada P. P. nije bio djelatnik poduzeća niti imao pravo na to, izaberu kao najboljeg ponuđača-dokapitalizanta, a zatim nakon sto je s P. P. 23. lipnja 1994. zaključen ugovor o dokapitalizaciji L. A. d.o.o. temeljem kojeg Ugovora je P. P. bio u obvezi uplatiti 150.000 DEM na žiro-račun L. A. d.o.o. a zatim ga prebaciti na žiro-račun L.₁ d.d. radi pokrića gubitaka - "dubioza" L.₁ d.d. koje su proizašle iz ranijeg poslovanja objekata koji su ušli u sastav L. A. d.o.o. sa svrhom prikrivanja prisvajanja novca kojeg im je P. P. predao još u kolovozu i listopadu 1993. godine a koji nisu unijeli u L.₁ d.d., okrivljenik A. M. dao nalog knjigovodstvenoj službi L.₁ d.d. da knjigovodstveno proknjiži cesiju prema kojoj D. š. ustupa P. P. odnosno L. A. d.o.o. svoje navodno potraživanje od L.₁ d.d. u iznosu od 557.820,00 Kn u protuvrijednosti 150.000 DEM s osnova kredita kojeg L.₁ nije nikada dobio, temeljem čega su u dokumentaciji L.₁ d.d. prikazali da su smanjene kreditne obveze L.₁ d.d. za taj iznos prema D. š., što je bilo samo fiktivno jer su sve kreditne obveze koje je L. imao s osnova sredstava plasiranih od više različitih kreditora, prikazali sve kao kreditne obveze prema D. š. još u studenom 1993. godine nalogom A. M. knjigovodstvenoj službi da ih vode "na jedinstvenoj kartici D. š.", čime se izgubio trag o svakoj pojedinoj kreditnoj obvezi, iako ugovor o cesiji uopće nije bio zaključen ni dostavljen knjigovodstvenoj službi L.₁ d.d., već su to učinili okrivljenici A. M. i Ž. L., znatno kasnije, te su sa računa L.₁ d.d. prebacili na žiro-račun L. A. navedeni iznos od 150.000 DEM temeljem čega je P. P. priznato ispunjenje obveze prve uplate dokapitalizacije koja je prema ugovoru trebala služiti za pokriće gubitaka L.₁ d.d., a zatim istog dana 23. lipnja 1994. okrivljenik A. M. u dogovoru sa okrivljenikom F. U. dao nalog da se sa računa L. A. d.o.o. prebace sredstva na žiro-račun L.₁ d.d. radi pokrića gubitaka istog, ali samo u iznosu od 50.000 DEM, umjesto cjelokupnog iznosa od 150.000 DEM koliko je trebao uplatiti P. P., odnosno L. A. d.o.o. na račun L.₁ d.d., čime su pribavili sebi u konačnom na štetu L.₁ d.d. nepripadajuću imovinsku korist od 150.000 DEM, a L. A. d.o.o., odnosno P. P. imovinsku korist u iznosu od 100.000 DEM,

 

- dakle, kao odgovorne osobe s ciljem da sebi i drugome pribave imovinsku korist iskoristili svoj položaj i ovlasti, djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelji su postupali s ciljem pribavljanja takve koristi, a djelo je počinjeno za vrijeme Domovinskog rata u procesu pretvorbe i privatizacije,

 

opt. F. U.,

 

3.)               tijekom srpnja 1992. godine u mjestu kao pod 1., okrivljenik F. U. u svojstvu direktora, a uz sudjelovanje M. S. kao predsjednika Radničkog savjeta H. L. a nakon sto je prethodno Radnički savjet H. L. donosio više različitih odluka u svezi s rješavanjem njegovog stambenog pitanja, a među kojima i odluku donesenu na sjednici od 31. siječnja i 6. veljače 1991. temeljem koje je s njim bio zaključen i ugovor 22. veljače 1991. kojim se Radnički savjet obvezuje dodijeliti mu stan površine 69,85 m2 kojeg da je isti dužan otkupiti i za što da se H. L. obvezuje okrivljeniku F. U. odobriti kredit za kupnju tog stana sa rokom od 20 godina i godišnjom kamatom od 7%, koji stan je međutim odbio prihvatiti i u njega useliti, kao i odluku od 9. svibnja 1992. po kojoj se odobrava da Radnički savjet H. L. zaključi ugovor s Fondom u stambenom gospodarstvu Općine S. o kupnji stana za njega koja odluka međutim također nije realizirana, s ciljem da se okrivljenik F. U. nepripadajuće okoristi bez ičijeg znanja i odobrenja postupili na način da je okrivljenik M. S. na traženje i nagovor okrivljenika F. U. naložio N. S., koja je inače kao tajnica Organa upravljanja vodila zapisnike sjednica Radničkog savjeta da u zapisnik sa posljednje održane sjednice Radničkog savjeta od 18. lipnja 1992. ne istinito dopiše kako je na toj sjednici Radnički savjet donio Odluku o odobravanju kredita F. U. za kupnju stana na 20 godina a bez navođenja iznosa kredita i visine kamatne stope na isti, iako o tome na toj sjednici nije uopće raspravljano, što je N. S. na njegovo traženje i učinila a zatim sačinili i potpisali fiktivni aneks ... Ugovora o pravima, obvezama, odgovornosti i međusobnim odnosima u obavljanju poslova direktora H. L. S., s datumom 18. lipnja, 1992. u kojem su naveli da Radnički savjet poduzeća L.₁ odobrava okrivljeniku F. U. kredit za kupnju stana na rok od 20 godina uz godišnju kamatu od 1 % a bez navođenja iznosa, te 9. srpnja 1992. također bez čijeg znanja i odobrenja okrivljenik M. S. u ime Radničkog savjeta H. L. kao zajmodavac, okrivljenik F. U. kao zajmoprimac zaključili i potpisali ugovor o zajmu na iznos od 203.133 DEM s rokom otplate na 20 godina uz kamatu od 1% godišnje, a da okrivljenik F. U., kako je unaprijed odlučio, nije vratio poduzeću L.₁ nijedan mjesečni obrok kredita, niti je okrivljenik poduzeo radnje radi uknjižbe hipoteke poduzeća L.₁ na predmetni stan, već je okrivljenik F. U. predmetni stan što više u međuvremenu prodao 18. lipnja 1998., a novac za sebe zadržao, oštetivši time H. L. odnosno L.₁ d.d. kao pravnog sljednika za iznos od ukupno 269.944,89 DEM,

 

- dakle, opt. F. U. kao odgovorna osoba, s ciljem da sebi pribavi, imovinsku korist iskoristio svoj položaj i prekoračio ovlaštenje, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,

 

opt. F. U., sam

 

4.)              u prvoj polovini 1994. godine za vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj (ili trajanja Domovinskog rata) tijekom procesa privatizacije i realizacije programa L.₁ d.d. u mjestu kao pod 1., kao direktor L.₁ d.d. s ciljem da A. T. i N. Š. omogući da se nepripadajuće okoriste u sklopu programa rješavanja tehnološkog viška djelatnika L.₁ d.d. davanjem pojedinih objekata u poslovno tehničku suradnju, protivno odluci Upravnog odbora da se ni jedan objekt ne smije dati u poslovno tehničku suradnju bez ugovaranja "ulaznice i plaćanja iste", 13. siječnja 1994. zaključio ugovor o poslovno tehničkoj suradnji s N. Š. vlasnikom obrtničke radnje N.₂ kojim mu je omogućio korištenje dva objekta - praonice zajedno s postojećom opremom poduzeća u procijenjenoj vrijednosti od 25.000 DEM bez da je ugovorio obvezu plaćanja bilo kakve naknade za pristup i korištenje odnosno "ulaznice" te nadalje ugovorio s istim da će obrtnička radnja N.₂ za poduzeće L.₁ d.d. i njegova društva s ograničenom odgovornošću obavljati usluge pranja i peglanja rublja po tržišnim cijenama, odnosno troškovniku njegove radnje premda se N. Š. u svojoj ponudi obvezao navedene usluge pružati po cijeni od 20 do 30% nižim od redovnih a Upravni odbor zbog toga i prihvatio njegovu ponudu, zbog čega su L.₁ d.d. i njegova društva s ograničenom odgovornošću u vremenu od zaključenja ugovora do 1996. godine praonici N.₂ po ispostavljenim im fakturama isplatili najmanje za 273.164,52 kune više od iznosa kojeg su trebali platiti po umanjenim cijenama, a 16. lipnja 1994. zaključio ugovor o poslovno tehničkoj suradnji za poslovni prostor pekare V. s A. T. omogućivši mu korištenje istog objekta s cjelokupnom opremom, a da, protivno odluci Upravnog odbora nije ugovorio plaćanje "ulaznice" u iznosu od 50.000 DEM kolika je bila određena za navedeni prostor i plaćanje koje je bio uvjet ulaska u isti i njegovo korištenje, čime je na štetu poduzeća L.₁ pribavio N. Š. ne pripadajuću imovinsku korist u iznosu od najmanje 373.164,52 kune, a A. T. u iznosu od oko 200.000,00 kuna kao protuvrijednost 50.000 DEM,

 

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da drugome pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i prekoračio granice svojih ovlasti, djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,  a djelo je počinjeno za vrijeme Domovinskog rata u procesu pretvorbe i privatizacije,

 

5.)              tijekom svibnja 1994. godine za vrijeme ratnih zbivanja u Republici Hrvatskoj (ili trajanja Domovinskog rata) tijekom provođenja programa  privatizacije u vidu prodaje ugostiteljskih objekata u vlasništvu društva L.₁ d.d. u mjestu kao pod 1., kao direktor L.₁ d.d. prilikom odlučivanja o prodaji poslovnog prostora H. u S., u vlasništvu L.₁ d.d., a kojeg je M. V. držao u zakupu temeljem ugovora zaključenog 31. ožujka 1989. s H. L. i koji se javio na raspisani natječaj L.₁ d.d. za prodaju ovog objekta pri čemu je ponudio kao kupoprodajnu cijenu 283.500 D. s tim da će isplatiti L.₁ d.d. iznos od 185.000 DEM, a da mu se kao preostali dio cijene od 98.500 DEM prizna ulaganje koje da je izvršio u prostor po preuzimanju istog temeljem ugovora o zakupu, koje međutim nije ničim dokumentirao, s ciljem da omogući M. V. da se nepripadajuće okoristi, prešutio Upravnom odboru poznatu mu činjenicu da je H. L. 2. prosinca 1991., zaključio s M. V. aneks br. ... Ugovora o zakupu navedenog prostora kojim ugovorom je M. V. smanjena mjesečna zakupnina na ime čega se čl. 4. navedenog aneksa M. V. kao zakupoprimac odrekao prava kompenzacije za dovođenje prostora u stanje upotrebljivosti, pa je Upravni odbor ne znajući za to prihvatio ponudu M. V. i odlučio da se s njim zaključi ugovor o prodaji prema ponudi M. V. s tim da ovaj isplati L.₁ d.d. iznos od 185.000 DEM uz daljnji uvjet da se sudskim vještačenjem utvrdi iznos ulaganja M. V. utrošenih u uređenje prostora i ako je isto manje od iznosa navedenog u ponudi M. V. daje isti dužan razliku uplatiti L.₁ d.d., nakon čega je F. U. 25. svibnja 1994. zaključio takav ugovor s M. V. iako je znao da ovaj uopće nema pravo na priznavanje naknade izvršenih ulaganja u prostor, te što više nije niti poduzeo odgovarajuće radnje da se vještačenjem utvrdi da li je i koliko M. V. uložio sredstava za dovođenje prostora u stanju upotrebljivosti, čime je M. V. omogućio da se nepripadajuće okoristi za iznos od 98.500 DEM koliko mu je neosnovano priznato ugovorom s osnova kupoprodajne cijene i za koji iznos je M. V. pribavio nepripadajuću imovinsku korist,

 

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da drugome pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlasti, djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi,  a djelo je počinjeno za vrijeme Domovinskog rata u procesu pretvorbe i privatizacije,

 

6.)               tijekom kolovoza 1994. godine u istom mjestu i svojstvu kao pod 1. s ciljem da V. R. vlasniku S. R. koji je temeljem ugovora od 12. travnja 1989. o zakupu poslovnog prostora na adresi ..., a zaključenog s H. L. koristio navedeni prostor koji ugovor o zakupu je istekao još 14. travnja 1994., omogući da se nepripadajuće okoristi nakon što je temeljem oglašenog natječaja L.₁ d.d. o prodaji navedenog prostora 5. svibnja 1994. zaključen ugovor o prodaji istog kupcu J. B. koji ugovor međutim iz neutvrđenog razloga nije realiziran, bez znanja i odobrenja Upravnog odbora L.₁ d.d. zaključio 12. kolovoza 1994. s V. R. Anex br. ... Osnovnog ugovora o zakupu navedenog poslovnog prostora navodeći u istom neistinito kako ga zaključuje kao direktor H. L. S. a kojim mu je neosnovano priznao naknadu na ime uređenja prostora  u ukupnom iznosu od 60.890 DEM, premda je vještačenjem koje je V. R. osobno naručio utvrđeno kako je u navedeni prostor na ime uređenja istog utrošio 30.440 DEM, dok se ostali iznos odnosio na povećanje prometne vrijednosti prostora i premda za bilo kakvo priznavanje naknade uloženih sredstava ovome nije bilo osnova budući je osnovnim ugovorom bilo predviđeno da će se kompenzacija zakupoprimcu priznati kroz daljnje produljenje Ugovora po isteku pet godina, odnosno za slučaj prestanka ugovora kompenzaciju je zakupoprimac morao zatražiti najkasnije 6 mjeseci prije isteka roka zakupa, a koji je istekao još 12. travnja 1994. slijedom čega V. R. više nije ni imao pravo da  traži naknadu uloženih sredstava, te istovremeno dogovorio s V. R. da vrati L.₁ d.d. avans kojeg je L.₁ d.d. tijekom travnja do listopada 1993. godine uplatio S. R. za nabavku robe u ukupnom iznosu od 77.000,00 Kn koja L.₁ od strane R. nije isporučena, ali samo u iznosu od 59.000,00 Kn i s kamatom od svega 6.300,00 Kn, umjesto da je na uplaćeni cjelokupni avans obračunao i zatražio isplatu kamate u iznosu od 35.920,00 Kn, na koji način je V. R. pribavio nepripadajuću imovinsku korist u vrijednosti neosnovano mu priznatih ulaganja i povećanja vrijednosti prostora u ukupnom iznosu od 60.890 DEM kao protuvrijednost od 224.842,41 Kn, kao i 47.620,00 Kn manje vraćenih od strane V. R. s osnova datog mu avansa, odnosno ukupno 272.462,41 Kn za koji iznos se V. R. okoristio,

 

- dakle, kao odgovorna osoba s ciljem da drugome pribavi imovinsku korist iskoristio svoj položaj i ovlaštenje, a kaznenim djelom je pribavljena je znatna imovinska korist i počinitelj je postupao s ciljem pribavljanja takve koristi.

 

opt. A. M., opt. F. U. i opt. Ž. L., zajedno

 

7.)               tijekom 1992. do sredine 1994. godine u mjestu kao pod 1., okrivljenik F. U., kao direktor H. L., odnosno L.₁ d.d., okrivljenik A. M. kao direktor komercijalnog sektora istog poduzeća, a okrivljenik Ž. L. kao suvlasnik i osoba ovlaštena za raspolaganje novčanim sredstvima D. š. S., te kao suvlasnik i direktor poduzeća L.₂ zajednički i prema prethodnom dogovoru s ciljem da se D. š. S. i poduzeće L.₂ nepripadajuće okoriste na štetu poduzeća L.₁ postupili na način da su u razdoblju od svibnja 1992. do početka 1994. godine i to okrivljenik A. M. u dogovoru s okrivljenikom F. U. u ime L.₁ kao zajmoprimca, a okrivljenik Ž. L. u ime D. š. kao zajmodavca zaključili više ugovora kojima D. š. daje kredite poduzeću L.₁ sa visokom mjesečnom kamatnom stopom od 8% i uz ugovorenu deviznu klauzulu, te novim istovrsnim ugovorima svjesno odgađali vraćanje dospjelih kreditnih obveza, iako je na računu poduzeća L.₁ u najvećem dijelu tog vremenskog perioda bilo sredstava potrebnih za to, a sve iz razloga kako bi se obračunala što veća kamata i stvorila obveza poduzeća L.₁ prema D. š. u što većem iznosu, tako da se od ukupnih potraživanja D. š. u tom razdoblju u iznosu od 4.738.188.641 tadašnjih HRD na kamatu odnosilo 2.677.426.742 tadašnjih HRD ili preko 56%, a koje je tako stvorene obveze poduzeće L.₁ po odluci okrivljenika F. U. i A. M. u cijelosti platilo D. š. pa čak temeljem obračuna kojeg je sačinio okrivljenik Ž. L. u ime D. š., a kojeg okrivljenici F. U. i A. M. nisu ni provjerili niti sačinili obračun po knjigovodstvenoj evidenciji L.₁ prije konačne isplate, iste i pretplatilo za iznos od 128.106 kuna povrat kojeg iznosa okrivljenici F. U. i A. M. od D. š. nisu nikada zatražili, dok prema većini ostalih svojih vjerovnika s osnova dobijenih kredita svoje obveze poduzeće L.₁ ni do danas nije podmirilo, kao i 15. lipnja 1992. okrivljenik A. M., također u dogovoru s okrivljenikom F. U. u ime L.₁ a okrivljenik Ž. L. u ime poduzeća L.₂ zaključili ugovor o navodnom posredovanju poduzeća L.₂ u pronalaženju kreditnih sredstava za poduzeće L.₁ uz proviziju od 2% na iznos plasiranih sredstava temeljem čega je poduzeće L.₂ neosnovano L.₁ na ime provizije, a nakon što su i plaćanje iste odgađali i temeljem sedam novih zaključenih ugovora pretvarali te obveze u novi kredit na koji su također obračunavali kamatu i proviziju, obračunalo i naplatilo zaključno sa 15. lipnja 1994. iznos od ukupno 144.959 DEM premda za to nije bilo nikakvog osnova jer je poduzeće L.₂ obračunalo proviziju na sredstva koja je L.₁ plasirala D. š. također u suvlasništvu okrivljenika Ž. L. kao i proviziju na sredstva poduzeća A. m. Š., koje poduzeće je inače ulagalo svoja sredstva u D. š. temeljem ugovora o zajedničkog ulaganja s D. š., a da nije nikada poslovalo posredstvom D. š. sa poduzećem L.₁ niti ovome plasiralo svoja sredstva kao kredit, a radi prikrivanja takvog postupanja okrivljenik A. M. u dogovoru s okrivljenikom F. U. 30. studenog 1993. kada su obveze L.₁ prema D. š. s osnova ovako obračunatih kreditnih obveza dosegle visoki iznos, naložio knjigovodstveno financijskoj službi da stanje obveza po kreditorima D. š., L.₂ i A. m. Š. prenese na jedinstvenu karticu D. š. radi onemogućavanja pojedinačnog praćenja stanja obveza čime se izgubio trag o pojedinačnim obvezama pojedinih kreditora, te također sa svrhom prikrivanja okrivljenici A. M. i Ž. L. a okrivljenik A. M. ovjerio pečatom poduzeća L.₁ mada poduzeće A. m. Š. nikada nije poslovalo s poduzećem L.₁ d.d. niti mu dalo kredit, na koji način su D. š. S. i poduzeće L.₂ S. pribavili nepripadajuću imovinsku korist na štetu poduzeća L.₁ d.d. u točno neutvrđenom iznosu, a najmanje u iznosu od preko 700.000,00 kuna,

 

- dakle, kao odgovorne osobe u pravnoj osobi i to opt. F. U. i opt. A. M. s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za druge pravne osobe, a opt. Ž. L. s ciljem pribavljanja protupravne imovinske koristi za svoje pravne osobe sastavljanjem isprava neistinitog sadržaja i lažnim prikazivanjem i prikrivanjem činjenica neistinito prikazivali stanje i kretanje sredstava i na drugi način grubo prekršili zakon i pravila poslovanja glede upotrebe i upravljanja imovinom, a kaznenim djelom je pribavljena znatna imovinska korist i počinitelji su postupali s ciljem pribavljanja imovinske koristi,

 

- pa da bi time počinili:

 

- opt. F. U., radnjama opisanim pod toč. 1.), 2.), 3.), 4.), 5.) i 6.) ukupno šest kaznenih djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - kaznena djela označena u čl. 337. st. 4. u svezi sa st. 3. i 1., a kažnjiva po čl. 337. st. 4. KZ/97, a radnjama opisanim pod 1.), 2.), 4.) i 5.) i sve u vezi s čl. 5. t. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 57/11), a kažnjivo po čl. 337. st. 4. KZ/97 te radnjom opisanom pod toč. 7.) jedno kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja - zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju - djelo označeno u čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. podstavak 2. i 6., a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ/97,

 

- opt. A. M., radnjama opisanim pod toč. 1.) i 2.), dva kaznena djela protiv službene dužnosti - zlouporabom položaja i ovlasti - djela označena u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1., a kažnjivo po čl. 337. st. 4. KZ/97, sve u vezi s čl. 5. t. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a kažnjivo po čl. 337. st. 4. KZ/97 te radnjama opisanim pod toč. 7.) jedno kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zloporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju  - djelo označeno u čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. podstavak 2. i 6., a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ/97,

 

- opt. Ž. L., radnjama opisanim pod toč. 1.) i 2.), dva kaznena djela protiv službene dužnosti – zlouporabom položaja i ovlasti – djela označena u čl. 337. st. 4. u vezi sa st. 3. i 1. a kažnjiva po čl. 337. st. 4. KZ/97 sve u vezi s čl. 5. t. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a kažnjivo po čl. 337. st. 4. KZ/97 i radnjom pod toč. 7.)  jedno kazneno djelo protiv sigurnosti platnog prometa i poslovanja – zlouporabom ovlasti u gospodarskom poslovanju – djelo označeno u čl. 292. st. 2. u vezi sa st. 1. podstavak 2. i 6., a kažnjivo po čl. 292. st. 2. KZ/97.

 

Uslijed gornje odluke, trgovačko društvo L.₁ d.d. u stečaju se s imovinskopravnim zahtjevom upućuje u parnicu.

 

Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 troškovi kaznenog postupka iz čl. 145. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/08 te nužni izdaci opt. F. U., opt. A. M. i opt. Ž. L. te nužni izdaci i nagrada njihovih branitelja u odnosu na ova kaznena djela padaju na teret proračunskih sredstava.

 

II.              Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

              III.              Žalba odvjetnika Ž. L. podnesena u ime opt. A. M. odbacuje se kao nedopuštena

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Splitu proglasio je krivim i to

 

-opt. F. U. da je radnjama opisanim pod toč. 1. 2. 3. 4. 5. i 6. izreke počinio kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, u vezi čl. 5. toč. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj  57/11) u odnosu na djela opisana pod toč. 1. 2. 4. i 5. izreke te presude, te radnjom opisanom pod toč. 7. izreke jedno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 2. i 6. KZ/97, za koja mu je temeljem istih zakonskih odredbi utvrdio pojedinačne kazne u trajanju od po jedne godine za svako djelo,

 

-opt. A. M. da je radnjama opisanim pod toč. 1. i 2. počinio dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, u vezi čl. 5. toč. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarjevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, te radnjama opisanim pod toč. 7. jedno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl.  292. st. 2. u vezi st.1. podstavak 2. i 6. KZ/97, za koja mu je temeljem istih zakonskih odredbi utvrdio pojedinačne kazne u trajanju od po jedne godine za svako djelo,

 

-opt. Ž. L. da je radnjama opisanim pod toč. 1. i 2. počinio dva kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, u vezi čl. 5. toč. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarjevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, te radnjama opisanim pod toč. 7. jedno kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl.  292. st. 2. u vezi st. 1. podstavak 2. i 6. KZ/97, za koja mu je temeljem istih zakonskih odredbi utvrdio pojedinačne kazne u trajanju od po jedne godine za svako djelo, te je na temelju navedenih zakonskih odredbi, primjenom čl. 60. st. 1. KZ/97, osudio opt. F. U. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i osam mjeseci, opt. A. M. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i opt. Ž. L. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od dvije godine.

 

Na temelju čl. 63. KZ/97 odlučeno je da će se opt. F. U. u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 22. listopada 1996. do 05. prosinca 1996.

 

Na temelju čl. 132. ZKP/97 optuženi F. U., A. M. i Ž. L. dužni su, u roku od 15 dana,solidarno isplatiti na ime naknade štete temeljem postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva, oštećeniku TD L.₁ d.d. u stečaju iznos od 141.269,94 EUR-a u protuvrijednosti u kunama, po prodajnom tečaju HNB na dan isplate te isplatiti iznos od 700.000 Kn, te je opt. F. U. pored toga dužan i u roku od 15 dana isplatiti na ime naknade štete ošt. TD L.₁ d.d. u stečaju iznos od 188.382,88 EUR-a u protuvrijednosti u kunama, prema srednjem tečaju na dan isplate, te isplatiti iznos od 845.628,93 Kn.

 

Na temelju čl. 122. st. 1. i 2. ZKP/97, optuženici su obvezani na plaćanje troškova kaznenog postupka, prema specifikaciji označenoj u izreci pobijane presude.

 

Istom presudom sud je na temelju čl. 353. toč. 6. ZKP/97, odbio optužbu prema opt. M. S. (ostali podaci kao u prvostupanjskoj presudi) da bi počinio kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97 na način opisan pod toč. 3. izreke, te prema opt. Ž. L., da bi počinio kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju, iz čl. 292. st. 2. u vezi st. 1. podstavka 2. i 6. KZ/97, na način opisan pod toč. 8. izreke te presude.

 

Na temelju čl. 123. st. 1. ZKP/97, troškovi kaznenog postupka u tom dijelu, iz čl. 119. st. 2. toč. 1. do 5. ZKP/97, te nužni izdaci optuženika i nužni izdaci i nagrade branitelja,  padaju na teret proračunskih sredstava suda.

 

Na temelju čl. 132. st. 3. ZKP/97, oštećeni Republika Hrvatska i TD L.₁ d.d. u stečaju, upućuju se da imovinsko pravni zahtjev ostvaruju u parnici.

 

Protiv te presude žali se državni odvjetnik zbog odluke o kaznenoj sankciji, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni na način da se optuženicima izrekne kazna zatvora u duljem vremenskom trajanju.

 

Opt. F. U. žali se putem branitelja H. A., odvjetnika iz S. i branitelja Z. L., odvjetnika iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optužba odbije odnosno da se oslobodi optužbe, te podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Opt. A. M. žali se osobno i putem braniteljice I. Š.₂, odvjetnice iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, odluke o oduzimanju  imovinske koristi i troškovima postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi optužbe ili ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Za opt. A. M. žalbu je podnio i odvjetnik Ž. L. iz S., koji je suokrivljenik optuženika u ovom kaznenom predmetu.

 

Opt. Ž. L. žali se putem branitelja A. A., B. Č., J. M. i T. B., svi odvjetnici iz S., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kaznenoj sankciji, imovinsko pravnom zahtjevu i troškovima kaznenog postupka, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači odbijanjem optužbe ili da se optuženika oslobodi optužbe ili da se presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

              Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, nakon razgledanja je vratio spise sudu na daljnji postupak.

 

Sjednica vijeća održana je u prisutnosti optuženika F. U., A. M. i Ž. L., branitelja opt. F. U., Z. L., odvjetnika iz S., te branitelja opt. Ž. L., B. Č., odvjetnika iz S., a u odsutnosti državnog odvjetnika te branitelja opt. F. U., H. A., odvjetnika iz S. i braniteljice opt. A. M., I. Š.₂, odvjetnice iz S., i branitelja opt. Ž. L., J. M. i T. B., odvjetnika iz S., budući da nisu pristupili iako su uredno izvješteni o sjednici vijeća.

 

Žalbe optuženika su osnovane.

 

U pravu su žalitelji da u odnosu na kaznena djela zlouporabe položaja i ovlasti, iz čl. 337. st. 4. KZ/97, opisana pod toč. 1. 2. 4. i 5. izreke, nije bilo mjesta da se ista povezuju sa čl. 5. toč. 13. i čl. 1. Zakona o nezastarijevanju kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije („Narodne novine“ broj 57/11, nastavno: Zakona o nezastarijevanju), te da je za sva kaznena djela za koja su optuženici proglašeni krivima, nastupila zastara kaznenog progona, s obzirom na vrijeme kada su pojedine inkriminirane radnje počinjene.

 

Sud je neosnovano i nekritički prihvatio izmjene činjeničnog i pravnog opisa kaznenih djela iz toč. 1. 2. 4. i 5. optužnice, te pravnu kvalifikaciju, od 21. veljače 2014. (list 1970 spisa), kojima je tužitelj navedenim djelima neosnovano dao značaj djela počinjenih u vezi Zakona o nezastarijevanju, polazeći pri tome od svojevrsnog automatizma odnosno od proste činjenice da su inkriminacije za koje se terete optuženici zaista počinjene za vrijeme Domovinskog rata u vrijeme kada se odvijao proces pretvorbe i privatizacije, pri čemu u činjeničnom opisu tih djela nisu opisane i naznačene okolnosti koje bi ukazivale da su poduzete kriminalne radnje karakterizirane aktivnošću kojom se zloupotrebljava činjenica da je u tijeku Domovinski rat, tako da se prema postavljenom činjeničnom opisu terećenih kaznenih djela radi tek o uobičajenim („klasičnim“)  kriminalnim aktivnostima optuženika kojima isti zloupotrebljavaju svoj položaj i ovlasti, pri čemu u činjeničnom opisu djela nije niti naznačeno da bi kaznena djela optuženici počinili zbog pretvorbe, niti ista imaju posljedice za pretvorbu i privatizaciju, što je daljnji uvjet primjene Zakona o nezastarijevanju, već se poduzete kriminalne radnje optuženika automatski povezuju sa pretvorbom, bez navođenja konkretnih razloga osim da bi se time omogućio nastavak kaznenog progona i nakon isteka rokova za zastaru kaznenog progona.

 

Pri tome, tužitelj se poziva na odredbe čl. 5. toč. 13. u vezi čl. 1. Zakona o nezastarijevanju, ali ne i na odredbu čl. 7. istog zakona, kojom se određuje da kaznenim djelima ratnog profiterstva uključujući i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, (jer se Zakon o nezastarijevanju prema odredbi čl. 1. odnosi jednako na kaznena djela ratnog profiterstva i kaznena djela iz procesa pretvorbe i privatizacije), postaju i kaznena djela navedena u čl. 5. ako je njima ostvarena nesrazmjerna imovinska korist iskorištavanjem ratnog stanja i neposredne ugroženosti i neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti države, što ovdje zasigurno nije slučaj jer pričinjena imovinska korist od 126.300 DEM za toč. 1., 150.000 DEM za toč. 2., te 573.164,52 Kn za toč. 4. i 98.000 DEM za toč. 5. očito nema značaj nesrazmjerne imovinske koristi kakvu je imao u vidu navedeni Zakon o nezastarijevanju, tako da navedenim kaznenim djelima koja se optuženicima stavljaju na teret izmijenjenom optužnicom državnog odvjetništva od 21. veljače 2014., zapravo nedostaje jedan od konstitutivnih elemenata kaznenih djela ratnog profiterstva i kaznenih djela iz procesa pretvorbe i privatizacije, a to je nesrazmjernost imovinske koristi u smislu čl. 7. st. 1. Zakona o nezastarijevanju.

 

Nakon što se iz navedenih razloga za navedena kaznena djela izostavi njihova korelacija s odredbama Zakona o nezastarijevanju, imajući u vidu vremena počinjenja svih kaznenih djela za koja su optuženici proglašeni krivima, ispravnom primjenom zakona razvidno je da je u odnosu na sve optuženike i sva kaznena djela nastupila zastara kaznenog progona.

 

Tako je za kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, opisano pod toč. 1. izreke, zastara kaznenog progona nastupila protekom prve polovine 2016. godine. Naime, kazneno djelo počinjeno je od listopada 1993. do prve polovine 1994, što znači do kraja lipnja te godine, pa bi apsolutna zastara od 20 godina(sukladno odredbi čl. 20. st. 6. KZ/97) nastupila protekom prve polovine 2014., tako da je prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2014. donesena prije nastupa zastare, te se na zastaru primjenjuju odredbe KZ/11, koji je stupio na snagu 01. siječnja 2013., pa se u smislu čl. 81. st. 3. KZ/11 zastara produljuje za dvije godine, te je nastupila protekom prve polovine 2016. godine.

 

Prema činjeničnom opisu kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 opisano pod toč. 2. izreke je počinjeno tijekom kolovoza i listopada 1993. do 23. lipnja  1994., pa je zastara od 20 godina nastupila 23. lipnja 2014., dakle prije nego je donesena prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2014.

 

Isto se odnosi i na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97 opisano pod toč. 3. izreke, koje je počinjeno tijekom srpnja 1992., te je zastara od 20 godina nastupila tijekom srpnja 2012., dakle prije nego je donesena prvostupanjska presuda, 27. lipnja 2014.

 

U odnosu na kazneno djelo iz čl. 337. st. 4 KZ/97, opisano pod toč. 4. izreke, zastara kaznenog progona nastupila je u prvoj polovini 2016. godine. Naime, ovo kazneno djelo prema činjeničnom opisu počinjeno je u prvoj polovini 1994., dakle do kraja lipnja te godine, pa bi apsolutna zastara od 20 godina nastupila protekom prve polovine 2014. što znači da je prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2014., donesena prije nastupa zastare, te se na zastaru primjenjuju odredbe KZ/11 (temeljem odredbe čl. 86 KZ/11), pa se u smislu odredbe čl. 81. st. 3. KZ/11, zastara produljuje za dvije godine, te je u ovom slučaju nastupila u prvoj polovini 2016. godine.

 

Kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, opisano pod toč. 5. izreke, prema činjeničnom opisu počinjeno je tijekom svibnja 1994. te je apsolutna zastara kaznenog progona od 20 godina nastupila tijekom svibnja 2014., pa je prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2014. donesena kada je zastara za to djelo već nastupila.

 

Kazneno djelo iz čl. 337. st. 4. KZ/97, opisano pod toč. 6. izreke, prema danom činjeničnom opisu počinjeno je tijekom kolovoza 1994. pa bi apsolutna zastara kaznenog progona od 20 godina, nastupila u kolovozu 2014., što znači da je prvostupanjska presuda donesena prije nastupa zastare (27. lipnja 2014.), pa se zastarni rokovi u smislu odredbe čl. 86. KZ/11, koji je u međuvremenu stupio na snagu (01.01.2013.) računaju po tom novom zakonu, te se zastara u smislu čl. 81. st. 3. KZ/11, produljuje za dvije godine i nastupila je tijekom kolovoza 2016.

 

Ista je situacija i u odnosu na kazneno djelo iz čl. 292. st. 2. KZ/97, opisano pod toč. 7. izreke, koje je prema činjeničnom opisu počinjeno tijekom 1992. pa do sredine 1994. pa bi apsolutna zastara od 20 godina nastupila protekom lipnja 2014. tako da je prvostupanjska presuda od 27. lipnja 2014. donesena prije nastupa zastare, pa se zastarni rokovi u smislu odredbe čl. 86. KZ/11, koji je u međuvremenu stupio na snagu  (01.01.2013.) računaju po tom novom zakonu, te se zastara u smislu čl. 81. st. 3. KZ/11, produljuje za dvije godine i nastupila je protekom lipnja 2016.

 

Kako po odredbi čl. 70. st. 3. ZKP/08 branitelj ne može biti osoba koja je u istom predmetu suokrivljena, to je žalbu odvjetnika Ž. L. podnesenu za opt. A. M., valjalo odbaciti kao nedopuštenu budući da su Ž. L. i A. M. u ovom kaznenom predmetu suokrivljenici.

 

S obzirom da je optužba odbijena u odnosu na sve optuženike i sva kaznena djela to je žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni postala bespredmetna.

 

Prema svemu što je izloženo trebalo je na temelju čl. 486. st. 1. čl. 481. st. 2. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.