Broj: Kž 117/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. S. zbog kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. i dr. Kaznenog zakona ("Narodne novine", broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. siječnja 2017. broj K-89/16, u sjednici održanoj dana 23. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijski sud u Zagrebu proglasio je krivim opt. D. S. zbog 20 (dvadeset) kaznenih djela protiv imovine, razbojništva, i to sedam kaznenih djela iz čl. 230. st. 2. u vezi sa st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanih u toč. 4., 5., 6., 8., 14., 16. i 17. izreke presude, dvanaest kaznenih djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11, činjenično i pravno opisanih u toč. 1., 2., 3., 7., 10., 11., 12.,13., 15., 18., 19. i 20. izreke te jednog iz čl. 230. st. 1. u vezi s čl. 34. KZ/11, opisanog u toč. 9. izreke presude. Prvostupanjski sud je opt. D. S. za ta djela utvrdio pojedinačne kazne zatvora, i to za kaznena djela opisana u toč. 1., 2. i 9. na temelju čl. 230. st. 1. uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ u trajanju od po šest mjeseci, za djela opisana u toč. 3. i 12. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od po osam mjeseci, za djelo opisano u toč. 4. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od jedne godine i tri mjeseca, za djela opisana u toč. 7. i 13. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od po jedne godine i tri mjeseca, za djelo opisano u toč. 5. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od jedne godine i sedam mjeseci, za djelo opisano u toč. 6. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, za djelo opisano u toč. 8. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od dvije godine i šest mjeseci, za djela opisana u toč. 10. i 11. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od po jedne godine, za djelo opisano u toč. 14. na temelju čl. 230. st. 2. KZ/11 u trajanju od tri godine, za djela opisana u toč. 15. i 20. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od po devet mjeseci, za djelo opisano u toč. 16. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od dvije godine, za djelo opisano u toč. 17. na temelju čl. 230. st. 2. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od dvije godine i osam mjeseci, za djelo opisano u toč. 18. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od jedanaest mjeseci i za djelo opisano u toč. 19. na temelju čl. 230. st. 1. i uz primjenu čl. 48. st. 2. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11 u trajanju od sedam mjeseci, pa ga je potom na temelju čl. 51. st. 1. KZ/11 osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci.

 

Na temelju čl. 69. KZ/11 opt. D. S. je izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu i opojnim drogama koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju čl. 54. KZ/11 u izrečenu kaznu je optuženiku uračunato vrijeme uhićenja i istražnog zatvora od 18. svibnja 2016. nadalje.

 

Na temelju čl. 79. st. 2. KZ/11 od optuženika je oduzet jedan plinski pištolj marke Zoraki M914 cal. 9 mm, tv. broja … s pripadajućim spremnikom i dva komada plinskog streljiva cal. 9 mm s pripadajućom plastičnom kutijom od plinskog pištolja koji se po pravomoćnosti presude ima uništiti.

 

Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine", broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. D. S. je naloženo da na ime imovinskopravnog zahtjeva na temelju čl. 156. st. 2. ZKP/08 C. o. d.d., OIB: … isplati sveukupan iznos od 162.037,85 kn, dok je s preostalim dijelom imovinskopravnog zahtjeva ošt. C. o. d.d. upućena na parnicu.

 

              Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. ZKP/08 naloženo je opt. D. S. na ime imovinskopravnog zahtjeva isplatiti sljedećim oštećenicima: I.-i d.d., OIB: … sveukupan iznos od 6.700,07 kn, TD S. M. d.o.o., OIB: … sveukupan iznos od 7.605,00 kn, TD A. Z., OIB: … sveukupan iznos od 3.092,70 kn.

 

              Na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11 od opt. D. S. oduzeta je imovinska korist ostvarena kaznenim djelima u sveukupnom iznosu od 1.199.559,88 kn.

 

Na temelju čl. 148. st. 1. u vezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. ZKP/08 opt. D. S. obvezan je na platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kn i troškove psihijatrijskog vještačenja u iznosu od 3.900,00 kn.

 

              Protiv te presude podnio je žalbu državni odvjetnik, i to zbog odluke o kazni, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i optuženik osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

              Optuženi D. S. je po braniteljici K. G., odvjetnici iz Z., podnio odgovor na žalbu, predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana i pobijana presuda potvrdi.

 

              Spis je, u skladu s čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Žaleći se zbog odluke o kazni državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora za počinjena djela nedovoljno cijenio način počinjenja djela, njihovu brojnost, relativno dugo vremensko razdoblje kriminalne aktivnosti optuženika, iskazanu upornost i intenzitet izvršenja kvalificiranih oblika kaznenih djela razbojništva. Također smatra da je trebalo uzeti u obzir što je počinjenjem kaznenih djela oštećen veći broj zaposlenika oštećenih banaka, H. P. i djelatnika I.-e, kao i zaštitara, jer su svi oni pretrpjeli stres i šok, pa su nastale dugoročne posljedice po njihovu radnu sposobnost i kvalitetu njihovog života i članove njihove obitelji. Državni odvjetnik naglasio je da je optuženik, čineći pojedina djela stražare razoružavao i oduzimao im službene pištolje, a tek potom od djelatnika financijskih institucija oduzimao novac, a opisani način izvršenja zasigurno je rezultat njegovog vlastitog ranijeg radnog iskustva kao zaštitara.

 

              Ovaj drugostupanjski sud je, razmotrivši sve po prvostupanjskom sudu utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, kao i navode žalbe državnog odvjetnika, zaključio da je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci adekvatna težini počinjenih djela, okolnostima počinjenja djela, kao i ličnosti optuženika.

 

              Naime, opt. D. S. je u izvanbračnoj vezi sa K. K., u kojoj imaju jedno zajedničko žensko dijete, a optuženik je kao svoju prihvatio i stariju kćer iz ranije veze svoje izvanbračne supruge, pa s oboje djece, kako to konstatira prvostupanjski sud na osnovu uvida u korespondenciju optuženika s djecom za vrijeme njegovog boravka u istražnom zatvoru, gaji istovjetan, emotivno topli odnos. Uz to su olakotnima cijenjene optuženikova smanjena ubrojivost tempore criminis, koja proizlazi iz njegove strukture ličnosti, ovisnosti o alkoholu i kokainu, ali i patološkom kockanju, zbog čega mu je i izrečena sigurnosna mjera iz čl. 69. KZ/11, te ranija neosuđivanost, koju je prvostupanjski sud opravdano razmatrao u korelaciji s optuženikovom životnom dobi. Osim toga, optuženik je iskreno priznao sva djela, što je dovelo do bržeg okončanja kaznenog postupka, a u tom kontekstu se i optuženikovo kajanje ukazuje iskrenim. Konačno, opravdano je prvostupanjski sud naglasio da je sedam kaznenih djela razbojništva kvalificirano kao teži oblik tog djela (čl. 230. st. 2. KZ/11) zbog visine pribavljene imovinske koristi, koja kvalifikatorna okolnost nesumnjivo ukazuje na manju pogibeljnost načina izvršenja kaznenog djela nego što je to uporaba pravog oružja. Zbog toga po prvostupanjskom sudu utvrđene, a žalbom državnog odvjetnika ponovljene otegotne okolnosti (brojnost počinjenih djela i vremensko razdoblje njegove kriminalne aktivnosti, te podatak da je u pet djela od zaštitara tražio predaju pištolja) nisu takve prirode i značenja da bi opravdavale odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju. Pri vrednovanju žalbom istaknutih otegotnih okolnosti, potrebno je napomenuti da optuženik nije, kada je u pet navrata razoružao zaštitare, oduzete pištolje uporabio niti se njima služio prilikom izvršenja tih djela, a to je podatak koji i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda relativizira težinu te okolnosti, pa i činjenicu da je optuženik ranije radio kao zaštitar. Stres i šok zaposlenika poduzeća prisutnih na licu mjesta u trenutku počinjenja kaznenog djela razbojništva predstavljaju redovitu pojavu i posljedicu, zbog čega nema mjesta njihovom posebnom naglašavanju kao otegotnih okolnosti, posebno ima li se na umu način počinjenja definiran u činjeničnim opisima djela za koja je optuženik proglašen krivim.

 

              Iz iznesenih razloga Vrhovni sud Republike Hrvatske nalazi da je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i šest mjeseci potpuno odgovarajuća svim pojedinačnim kaznama i da će se njome i izrečenom sigurnosnom mjerom iz čl. 69. KZ/11 postići cilj specijalne prevencije, a da je ista također adekvatna za postizanje cilja generalne prevencije.

 

              Slijedom iznesenog, a kako ispitivanjem pobijane presude nisu nađene bitne postupovne povrede niti povrede kaznenog zakona iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.