Broj: Kr 29/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog D. Ž. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 229. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o zahtjevu osuđenog D. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. studenoga 2016., broj K-1520/16. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2017., broj Kž-31/17., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Utvrđuje se da je zahtjev osuđenog D. Ž. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan, a u povodu njegovog zahtjeva po službenoj dužnosti i u odnosu na osuđenog I. Š., ukida se drugostupanjska presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2017., broj Kž-31/17., te se predmet vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 16. studenoga 2016., broj K-1520/16. i presuda Županijskog suda u Zagrebu od 24. siječnja 2017., broj Kž-31/17. proglašeni su krivima osuđeni D. Ž. i osuđeni I. Š. da su počinili kaznena djela iz članka 229. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.; dalje u tekstu: KZ/11.). Osuđeni D. Ž. osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora jedna godina i tri mjeseca, a osuđeni I. Š. na jedinstvenu kaznu zatvora deset mjeseci.

 

Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. u vezi sa člankom 4. stavkom 1. Zakona o postupku oduzimanja imovinske koristi ostvarene kaznenim djelom i prekršajem („Narodne novine“, broj 145/10.; dalje u tekstu: ZOPOIK) utvrđeno je da 57.279,42 kune predstavljaju imovinsku korist koju su osuđenici zajedno ostvarili kaznenim djelom iz članka 229. stavka 1. KZ/11., da taj iznos predstavlja imovinu Republike Hrvatske te je obojici osuđenika naloženo da navedeni iznos isplate u korist državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi sa člankom 145. stavkom 2. točkom 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.) osuđenici su dužni platiti troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu 300,00 kuna svaki.

 

Osuđeni D. Ž. je putem braniteljice, odvjetnice V. R., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude „zbog povrede kaznenog zakona na štetu osuđenika“ s prijedlogom da se „preinači pravomoćna presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi“.

 

Državni odvjetnik je sukladno članku 518. stavku 4. ZKP/08. podnio odgovor na zahtjev u kojem je naveo da je osuđenikov zahtjev neosnovan. Odgovor je na znanje dostavljen osuđeniku.

 

Zahtjev je osnovan.

 

U pravu je osuđenik iz čijeg zahtjeva proizlazi da je od osuđenika u postupku dva puta oduzeta imovinska korist; jednom privremeno kada je osuđeniku uz potvrde o privremenom oduzimanju predmeta oduzeta otuđena roba i cjelokupni iznos otuđenog novca i drugi puta kada je pravomoćnom odlukom suda odlučeno o oduzimanju iste imovinske koristi koja je već privremeno oduzeta. Potonja odluka sadrži izvršni naslov da se od osuđenika oduzme imovinska korist koja je stvarno već privremeno oduzeta pa bi izvršenje te odluke suda dovelo do dvostrukog oduzimanja jedne te iste imovinske koristi. To, dakako, nije pravilno, a niti pravično.

 

Istovjetan prigovor koji je osuđenik iznio ovdje bio je stavljen i u žalbenom postupku. Drugostupanjski sud je žalbu odbio navodeći da je „…bilo nužno o tom [privremenom] oduzimanju i konačno odlučiti…“, a da „…modalitet na koji način će se ta uplata u konkretnom slučaju obaviti, tj. hoće li se na temelju ove odluke Republika Hrvatska namiriti iz pologa na kome se nalaze privremeno oduzete stvari i novac, samo je stvar konkretnog izvršenja ove odluke, a kojom se konačno odlučuje o oduzimanju imovinske koristi“.

 

Točno je da je o privremenom oduzimanju trebalo odlučiti, ali je drugi dio obrazloženja drugostupanjskog suda pogrešan i nije riječ samo o „modalitetu na koji će se ta uplata u konkretnom slučaju obaviti“ jer iz stanja spisa proizlazi da je osuđenik pozvan da uplati 28.639,71 kuna (taj iznos je očito pola od 57.279,42 kuna) nego i o suštini oduzimanja imovinske koristi. Ovdje treba napomenuti i da je modalitet pogrešan jer prema pravomoćnoj presudi obojici je osuđenika naloženo isplatiti 57.279,42 kuna pa je očito riječ o solidarnoj obvezi kod koje svaki dužnik odgovara za cijelu obvezu pa je pozivanje jednog dužnika (ovdje osuđenika) na plaćanje pola obveze pogrešno s aspekta građanskog prava.

 

Suštinski gledano, prema članku 5. KZ/11. „nitko ne može zadržati imovinsku korist ostvarenu protupravnom radnjom“. Privremenim oduzimanjem imovinske koristi osuđenik više nije kod sebe imao protupravnu imovinsku korist jer mu je ona (privremeno) oduzeta. Zato je, za sada, upitno je li trebalo opet od njega oduzimati imovinsku korist koje stvarno nije više kod njega jer mu je privremeno oduzeta i može li se imovinska korist utvrđena kaznenim djelo namiriti iz privremeno oduzetih stvari i novaca imajući na umu da je imovinska korist utvrđena dijelom kao protuvrijednost privremeno oduzetih stvari, a dijelom kao privremeno oduzeti novac.

 

Taj problem trebao je riješiti drugostupanjski sud u povodu žalbe osuđenika, ali to nije učinio jer je potvrdio prvostupanjsku odluku i u tom dijelu te time počinio povredu zakona iz članka 469. točke 5. ZKP/08. Naime, odlukom drugostupanjskog suda o oduzimanju imovinske koristi prekoračena je ovlast koju sud ima po zakonu jer se osuđeniku ne smije dva puta oduzeti jedna te ista imovinska korist.

 

Zato je zahtjev osuđenog D. Ž. osnovan pa je drugostupanjsku odluku trebalo ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Ovu odluku trebalo je donijeti i u odnosu na osuđenog I. Š. koji nije podnio zahtjev jer razlozi iz kojih je donesena ova odluka u korist osuđenog D. Ž. postoje i za suosuđenog I. Š. te je po službenoj dužnosti postupljeno kao da postoji takav zahtjev suosuđenog I. Š. (članak 519. u vezi s člankom 511. stavkom 2. ZKP/08.).

 

Kod ponovnog odlučivanja drugostupanjski sud će voditi računa o ovdje navedenom. Pri odlučivanju u žalbenim navodima, drugostupanjski sud će voditi računa da u pravomoćnoj odluci treba odlučiti o privremeno oduzetim predmetima (oduzimaju li se trajno ili se vraćaju, a ako se vraćaju, kome se vraćaju jer je dio imovinske koristi u predmetima koji nisu više kod osuđenika). Ako se privremeno oduzeti predmeti i novac oduzimaju trajno, treba razmotriti potrebu oduzimanja imovinske koristi imajući na umu da imovinska korist ne smije biti oduzeta dva puta vodeći pritom računa da kod solidarne obveze, ako je takvo određenje uopće potrebno, svaki dužnik odgovara za cijelu obvezu.

 

Slijedom iznesenog je na temelju članka 519. u svezi s člankom 513. stavkom 1. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.