Broj: Kž-Us-66/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog R. J. i drugih, zbog kaznenoga djela iz članka 295. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, okrivljenog Z. A. i okrivljenog J. N. podnesenim protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 7. ožujka 2017. broj 1 KOV-US-53/16., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

 

r i j e š i o   j e

 

1.                  Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačava se pobijano rješenje te se iz spisa predmeta neće izdvojiti zapisnici o ispitivanju svjedoka: K. P. sa zapisnika od 6. ožujka 2015., V. A. V. sa zapisnika od 5. ožujka 2015., D. M. sa zapisnika od 14. travnja 2015., N. M. sa zapisnika od 5. ožujka 2015., M. B. sa zapisnika od 15. travnja 2015., M. M. sa zapisnika od 6. veljače i 30. travnja 2015., B. T. sa zapisnika od 6. veljače 2015., J. J. sa zapisnika od 1. i 28. travnja 2015., G. H. sa zapisnika od 30. siječnja 2015., A. D. sa zapisnika od 29. siječnja 2015., T. D. sa zapisnika od 5. ožujka 2015., H. G. sa zapisnika od 30. siječnja i 29. travnja 2015., A. T. sa zapisnika od 18. veljače 2015. i D. T. sa zapisnika od 18. i 24. veljače 2015.

 

2.               Odbijaju se žalbe okrivljenog Z. A. i okrivljenog J. N. kao neosnovane.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskim rješenjem optužno vijeće Županijskog suda u Zagrebu je pod točkom I. izreke odbilo prijedlog optuženog Z. A. da se iz spisa predmeta kao nezakoniti dokazi izdvoje: potvrda o privremenom oduzimanju predmeta, serijski broj ... od 19. veljače 2015. (list 1306 spisa) i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta od 19. veljače 2015. (list 1307 spisa). Pod točkom II. pobijanog rješenja usvojen je prijedlog okrivljenog Z. A. te su iz spisa predmeta izdvojeni zapisnici o ispitivanju 14-oro svjedoka poimenično navedenih u izreci pobijanog rješenja.

 

Protiv tog rješenja u dijelu koji se odnosi za izdvajanje zapisnika o ispitivanju svjedoka (točka II. izreke pobijanog rješenja) žalbu je podnio državni odvjetnik s prijedlogom da se pobijano rješenje u tom dijelu „preinači na način da se odbije prijedlog braniteljica IV okrivljenika Z. A. za izdvajanje zapisnika o ispitivanju svjedoka kao nezakonitih dokaza“.

 

Okrivljeni Z. A. je, po braniteljicama, odvjetnici dr. sc. L. V. i odvjetnici A.-M. G., podnio žalbu protiv dijela rješenja kojim je odbijen njihov prijedlog za izdvajanje iz spisa predmeta kao nezakonitih dokaza (točka I. izreke pobijanog rješenja), zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja s prijedlogom da se „pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu, odnosno da pobijano rješenje preinači na način da temeljem članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP-a iz spisa predmeta izdvoji“ dva dokaza čije je izdvajanje predloženo.

 

Gotovo pa istovjetnu žalbu s jednakim prijedlog u odnosu na iste dokaze podnio je okrivljeni J. N. po branitelju, odvjetniku M. V.

 

Sukladno članku 495. i članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.), spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba državnog odvjetnika je osnovana, a žalbe oba okrivljenika nisu osnovane.

 

U odnosu na točku I. izreke

 

U opširnom rješenju prvostupanjski sud raščlanjuje članak 6. Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine – međunarodni ugovori“ broj 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.; dalje u tekstu EKLJP), članak 14. Međunarodnog pakta o građanskim i političkim pravima („Narodne novine“ – Međunarodni ugovori, broj 12/93., 7/95. i 11/95.; dalje u tekstu: MPGP), članak 29. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10., i 5/14.; dalje u tekstu: Ustav) te pojedine odredbe ZKP/08. (ponajviše članke 5., 64., 67. i 234.). Potom prvostupanjski sud izvodi nekoliko postavki;

-          „da Međunarodno pravo, Ustav RH i Zakon o kaznenom postupku nesumnjivo jamče okrivljeniku pravo da bude nazočan zajedno sa svojim braniteljem ispitivanju svjedoka u kaznenom postupku koji se vodi protiv njega i u onoj fazi koja prethodi podizanju optužnice, odnosno u fazi istrage pred državnim odvjetništvom“,

-          da se „pravo na pravično suđenje neke osobe mora protezati kroz cijeli postupak“,

-          da pojam sud treba „tumačiti na način da on obuhvaća ne samo sud već svako nadležno tijelo koje postupa prema osobi protiv koje je pokrenut kazneni postupak … pa je stoga nedvojbeno da i državno odvjetništvo, a ne samo sud u formalnom smislu, kada provodi istragu, predstavlja nadležnu instituciju koja je u Konvenciji i Paktu opisana kao zakonom ustanovljeni, neovisni, nadležni i nepristrani sud“,

-          da se „prava osoba protiv kojih postupaju nadležna tijela u kaznenom postupku odnose i na postupanje nadležnih tijela u slučaju sumnje ili optužbe, dakle, i tijekom istrage i tijekom rasprave”,

-          da po Ustavu okrivljenik „ima pravo braniti se sam ili uz branitelja po vlastitom izboru te da ispituje ili dade ispitati svjedoka optužbe tijekom cijelog postupka, od njegove najranije faze pa do okončanja“,

-          da „kada okrivljenik sam ili putem svog branitelja zatraži od državnog odvjetnika da ga obavijesti o mjestu i vremenu provođenja dokazne radnje i da mu omogući sudjelovanje u provođenju te dokazne radnje, konkretno, ispitivanja svjedoka, nadležni državni odvjetnik je to dužan učiniti“,

-          da „odbijanjem da drugoj stranci u postupku da obavijest o tome kada i gdje te koju dokaznu radnju provodi … dolazi do povrede ovih prava obrane koja su zajamčena Međunarodnim pravom, Ustavom i Zakonom o kaznenom postupku“,

-          da „ispitivanje svjedoka na raspravi ne može isključiti pravo okrivljenika i njegovog branitelja da budu nazočni dokaznoj radnji ispitivanja svjedoka tijekom istrage i da sudjeluju u toj dokaznoj radnji kada su oni to od državnog odvjetnika zahtijevali“.

 

Na temelju tih postavki prvostupanjski sud zaključuje „da se u spisu nalaze dokazi koji se … trebaju izdvojiti iz spisa … jer su iskazi svjedoka … nezakoniti a nezakoniti su zbog toga jer su pribavljeni povredom Zakonom, Ustavom i Međunarodnim pravom zajamčenih prava obrane“. Usput treba napomenuti da prije tog zaključka prvostupanjski sud navodi i da „iskaz svjedoka dan pred nadležnim tijelom, odnosno pred državnim odvjetništvom tijekom istrage, je svakako dokaz, na njemu se može temeljiti optužnica a može se kao takav upotrebljavati tijekom rasprave pred sudom“. Time je prvostupanjski sud upao u proturječje jer ako se na iskazu svjedoka kao dokazu može temeljiti optužnica i ako se može koristiti na raspravi, onda svakako nije nezakonit dokaz, a prvostupanjski sud upravo utvrđuje da su zapisnici o iskazima svjedoka nezakoniti dokazi. No, to proturječje nije takvo da se prvostupanjska odluka ne može ispitati pa nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

 

Državni odvjetnik s pravom pobija postavke i zaključak prvostupanjskog suda. Upire na uvodni sadržaj članka 64. stavka 1. ZKP/08. prema kojoj okrivljenik ima prava „u skladu s ovim Zakonom“, zatim na praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske prema kojoj „okolnost da okrivljenicima i braniteljima nije omogućeno da budu prisutni provođenju dokaznih radnji ispitivanja svjedoka tijekom istrage ne predstavlja povredu prava okrivljenika“, da „nije propisana obveza državnog odvjetnika da obavještava okrivljenike i njihove branitelja o provođenju dokaznih radnji ispitivanja svjedoka [i] da se tzv. konfrontacijska klauzula [iz Ustava i EKLJP] odnosi na kazneni postupak kao cjelinu u cilju ostvarenja načela prava na pravično suđenje, a da se ono u cijelosti ostvaruje u stadiju rasprave“, koji stavovi su izraženi u nizu odluka ovoga suda.

 

Državni odvjetnik je u pravu, a postavke i zaključak prvostupanjskog suda suprotne su postojanoj i jasnoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao najvišeg suda u državi, praksi Ustavnog suda Republike Hrvatske i praksi Europskog suda za ljudska prava u Strasbourgu (dalje u tekstu: ESLJP).

 

Najprije treba navesti da državni odvjetnik s pravom upire u čitav niz odluka ovoga suda koje se odnose na ostvarenje konfrontacijskog prava i zakonitosti ispitivanja svjedoka od strane državnog odvjetnika u istrazi bez pozivanja na to ispitivanje okrivljenika i branitelja. Zbog brojnosti tih odluka one ovdje neće biti navedene ali se prvostupanjski sud na njih upućuje, radi pravilnog postupanja ubuduće. Ipak, treba upozoriti na postavke ZKP/08. iz kojih slijedi da državni odvjetnik nije dužan obavijestiti obranu o tome kada i gdje će tijekom istrage ispitati svjedoke. Zakon mu ne zabranjuje pozivanje, ali hoće li ili neće državni odvjetnik pozvati obranu na ispitivanje svjedoka u istrazi ovisi o procjeni državnog odvjetnika. Ta procjena ovisi o okolnostima konkretne situacije i ona može nositi neke prednosti, ali nosi i rizik za državnog odvjetnika jer nekonfrontirani iskaz ne smije biti korišten isključivo ili u odlučujućoj mjeri kao temelj za osudu (članak 431. stavak 2. ZKP/08.).

 

S druge strane, prvostupanjski sud pravilno uočava da u istrazi ne postoji prava jednakost oružja i da je državni odvjetnik u prednosti pred okrivljenikom. Doduše, obrana ima određena prava tijekom istrage, postoji i mogućnost dokaznog ročišta, ali ta prava ne utječu na postojanje suštinske procesne nejednakosti između državnog odvjetnika i okrivljenika tijekom istrage. Ta nejednakost dovodi do toga da kazneni postupak gledano u cjelini mora uspostaviti normalnu funkcionalnu ravnotežu između dvije stranke u postupku. Upravo zato ostvarenje stožernog načela kaznenog postupka iz članka 6. stavka 1. EKLJP i članka 29. Ustava treba promatrati u odnosu na cjelokupni kazneni postupak, a ne na jednu izdvojenu cjelinu kako to čini prvostupanjski sud. Tome u prilog govori navedena praksa ovoga suda, ali i praksa ESLJP iz koje jasno slijedi da se pravičnost postupka procjenjuje u cjelini (Taxquet v. Belgium i mnoge druge). Ako je obrana u nekoj fazi postupka stavljena u nejednaki položaj prema tužitelju, onda moraju postojati činitelji protuteže koji će nadoknaditi otežani položaj u kojem je bila obrana ako u ranijoj fazi postupka nije mogla ispitati svjedoka optužbe (Khawaya and Tahery v. United Kingdom, Salikhov v. Russia, a osobito Schatschaschwili v. Germany, Paić v. Croatia i Seton v. United Kingdom).

 

Pritom treba upozoriti da prema praksi ESLJP konfrontacijsko pravo idealno treba biti ostvareno na raspravi, osobito ako u ranijoj fazi postupka okrivljenik nije imao mogućnost ispitati svjedoka optužbe (A.G. v. Sweden, Trampevski v. the former Yugoslav Republic of Macedonia i dr.). Ranija praksa ESLJP razvila je standard prema kojem okrivljenik tijekom postupka mora imati barem jednu stvarnu mogućnosti ispitati svjedoka optužbe (Isgro v. Italy, Luca v. Italy i dr.).

 

No, odluka u predmetu Schatschaschwili v. Germany taj je standard dijelom, ali značajno promijenila. Prema toj novijoj praksi ESLJP, moguće je da postupak bude pravičan čak i ako je na raspravi izveden nekonfrontirani iskaz svjedoka pa se osuda može i temeljiti na nekonfrontiranom dokazu ako su postojali dovoljni činitelji protuteže i postupovna jamstva obrane koja nadoknađuju prikratu obrane izvođenje nekonfrontiranog dokaza (pritom ESLJP ocjenjuje pristup raspravnog suda nekonfrontiranom dokazu, dostupnog i snaga drugih inkriminirajućih dokaza i postupovna jamstva obrane; mogućnost iznošenja obrane, osporavanja vjerodostojnosti dokaza optužbe, predlaganja i prihvaćanja bitnih dokaznih prijedloga, davanja primjedbi na izvedene dokaze itd.).

 

Taj novi standard ESLJP niži je od konfrontacijskog standarda prema ZKP/08., zbog odredbe članka 431. stavka 2. ZKP/08. Iz te odredbe jasno slijedi da se kod nas osuda nikada ne smije temeljiti na nekonfrontiranom dokazu, a to slijedi i iz jasne i postojane prakse ovoga suda. Prema tome, viši konfrontacijski standard i postupovna jamstva obrani na raspravi, dosljedno primijenjeni, dovoljno nadoknađuju nejednakost oružja koja postoji u istrazi. Zato je pogrešna postavka prema kojoj nepozivanje obrane na ispitivanje svjedoka koje provodi državni odvjetnik tijekom istrage predstavlja povredu „prava obrane koja su zajamčena Međunarodnim pravom, Ustavom i Zakonom o kaznenom postupku“. Jednako je pogrešna i postavka prvostupanjskog suda da „ispitivanje svjedoka na raspravi ne može isključiti pravo okrivljenika i njegovog branitelja da budu nazočni dokaznoj radnji ispitivanja svjedoka tijekom istrage i da sudjeluju u toj dokaznoj radnji kada su oni to od državnog odvjetnika zahtijevali“. Te, a i ostale postavke prvostupanjske odluke, ne slijede iz prakse ovoga suda, prakse ESLJP, a ne postoji niti odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske koje bi makar i dijelom naznačile pravilnost postavki prvostupanjskog suda.

 

Slijedom toga, zapisnici o ispitivanju svjedoka koje je ovdje proveo državni odvjetnik tijekom istrage bez pozivanja obrane nisu nezakoniti dokazi prema ZKP/08., a niti to ispitivanje krši pravo na pravični postupak kako je ono postavljeno u članku 6. EKLJP, članku 29. Ustava, a očito nije suprotno ni članku 14. MPGP-a. U mogućem kasnijem stadiju kaznenog postupka (rasprava) funkcionalna nejednakost optužbe i obrane iz istrage može biti nadoknađena postupovnim jamstvima obrane, a osobito dosljednom primjenom konfrontacijskog standarda iz članka 431. stavka 2. ZKP/08.

 

Zato je pobijano rješenje trebalo preinačiti i odlučiti kao pod točkom I. izreke ove odluke.

 

U odnosu na točku II. izreke ove odluke

 

Prvostupanjski sud je pravilno odbio prijedlog za izdvajanje potvrde i zapisnika o privremenom oduzimanju predmeta (snimača) koji je već izdvojen iz spisa kao nezakoniti dokaz. Okrivljeni Z. A. i okrivljeni J. N. smatraju da „snimač razgovora koji je već izdvojen iz spisa predmeta predstavlja izvorni nezakoniti dokaz, dok potvrda i zapisnik o njegovom oduzimanju predstavljaju derivativne dokaze koji moraju slijediti pravnu sudbinu izvornog dokaza“ te da „svi dokazi koji proizlaze iz ovog čina [nezakonitog snimanja] ili su uz njega neodvojivo vezani – također su nezakoniti“. Drugim riječima, žalitelji smatraju da u odnosu na potvrdu i zapisnik treba primijeniti tzv. doktrinu plodova otrovne voćke iz članka 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08.

 

No, žalitelji nisu u pravu.

 

Plodovi otrovne voćke su dokazi „za koje se saznalo iz nezakonitih dokaza“ (članak 10. stavka 2. točke 4. ZKP/08.). Za potvrdu i zapisnik se nije saznalo iz snimača koji je kao nezakoniti dokaz izdvojen iz spisa jer sadrži rezultat nezakonitog snimanja. Oba dokumenta posljedica su zakonitog postupanja policije koja je privremeno oduzela snimač. Osim toga, potvrda i zapisnik nemaju nezakoniti sadržaj koji ima snimač koji je izdvojen. Prema tome, potvrda i zapisnik nisu plod nezakonitog dokaza, a osobito nisu neodvojivo vezani uz sadržaj nezakonitog dokaza.

 

Žalitelji smatraju „da predmetni dokazi služe jedino tome da USKOK … posrednim putem skrene pažnju raspravnom vijeću na okolnost da je u spisu postojao snimač razgovora koji je potencijalno svojim sadržajem inkriminirao okrivljenika i da se tako raspravno vijeće kontaminira saznanjem o nezakonitom dokazu koji je izdvojen iz spisa“ i da se obrana ne može „braniti od takve insinuacije kada ne može dokazivati da iz izdvojenog nezakonitog dokaza uopće ne proizlazi nikakav kaznenopravna odgovornost“ te da je „inzistiranje optužbe da se kao dokazi prihvate i ostanu u spisu potvrda u zapisnik … pokušaj da se na mala vrata vrati izdvojeni nezakoniti dokaz“.

 

Niti ovi žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost pobijane odluke u tom dijelu. Nejasno je kako i zašto žalitelji smatraju da bi potvrda i zapisnik „na mala vrata“ vratili izdvojeni dokaz kada se ima na umu da je snimač koji sadrži nezakonitu snimku pravomoćno izdvojen iz spisa i kada nema pravne mogućnosti da bi sadržaj nezakonitog dokaza na ikakav način bio izveden kao zakoniti dokaz. Saznanje da je u spisu postojao dokaz koji je kao nezakoniti izdvojen ne predstavlja nikakvu „insinuaciju“ zbog koje bi obrana trebala dokazivati da sadržaj nezakonitog dokaza nema inkriminirajući sadržaj i to iz najmanje dva razloga. Prvo, tužitelj treba dokazati inkriminaciju, a okrivljeni ne treba dokazivati nevinost. To jasno slijedi iz pretpostavke nedužnosti (članak 3. stavak 1. ZKP/08.). Drugo, sadržaj nezakonitog dokaza je nepoznat i kao takav treba ostati do kraja postupka pa ne postoji nikakva pravna mogućnost da se (ne)dokazuje sadržaj nezakonitog dokaza. Druga je stvar što o snimljenom razgovoru bi možda mogli iskazivati sudionici tog razgovora, ali to je drugo pravno pitanje koje nije predmet pobijane odluke niti žalbe pa zato niti ove odluke.

 

Konačno, nejasno je kako bi na raspravno vijeće mogla utjecati spoznaja da je postojao dokaz koji je kao nezakoniti izdvojen iz spisa kada taj dokaz neće biti izvođen u stadijima postupka koji možebitno slijede. Sud sudi na temelju dokaza izvedenih na raspravi, neovisno i nepristrano, a izdvojeni dokaz ne smije biti izveden na raspravi. Stoga nema naznaka da bi saznanje da je postojao nezakoniti dokaz, ako do takvog saznanja uopće dođe, onečistilo nepristrano postupanje suda koji pravilnu odluku o krivnji može donijeti samo na temelju zakonito provedenog postupka uz poštivanje prava obrane.

 

Imajući na umu navedeno, na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. i 3. ZKP/08., odlučeno je kao u izreci ovoga rješenja.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.