Broj: Kž 213/17-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optužene I. R., zbog kaznenoga djela iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženice i bračnog druga optuženice podnesene protiv presude Županijskog suda u Osijeku od 20. veljače 2017. broj K-3/17., u sjednici održanoj 23. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, optužene I. R. i bračnog druga optuženice kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Osijeku optužena I. R. proglašena je krivom da je počinila kazneno djelo iz članka 110. u vezi s člankom 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) te je na temelju tih odredbi uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. osuđena na kaznu zatvora tri godine i šest mjeseci u koju joj je, na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 24. rujna 2016. i dalje.

 

Na temelju članka 79. stavka 1. KZ/11. od optuženice je oduzet nož dužine oštrice 15 centimetara te je određeno da će isti po pravomoćnosti presude biti uništen.

 

Na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje: ZKP/08.) oštećeni S. R. je s imovinskopravnim zahtjevom upućen u parnicu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točke 1. do 5. ZKP/08. optuženica je obvezena na plaćanje troškova kaznenog postupka o čijoj visini će biti doneseno posebno rješenje.

 

Protiv navedene presude, žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni s prijedlogom da se optuženici „izrekne kazna zatvora u duljem trajanju“.

 

Žalbu je podnijela i optuženica po braniteljici, odvjetnici S. D. K., zbog odluke o kazni, a iz sadržaja žalbe proizlazi prijedlog da optuženica bude osuđena na kaznu zatvora dvije godine uz primjenu djelomične uvjetne osude s izvršenjem kazne jedna godina, a „ostatak kazne u trajanju od jedne godine odgodi kroz period provjeravanja u trajanju tri godine“.

 

Optuženica je podnijela i odgovor na žalbu državnog odvjetnika u kojem predlaže da žalba državnog odvjetnika bude odbijena kao neosnovana.

 

Bračni drug optuženice, S. R. je podnio „zamolbu zbog odluke o kazni“ koja očito predstavlja žalbu u korist optuženice (članak 464. stavak 2. ZKP/08.) u kojoj za optuženicu moli „izricanje minimalne zatvorske kazne, u trajanju dvije godine“.

 

Sukladno članku 495. i članku 474. stavku 1. ZKP/08., spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

Pri izboru vrste i mjere kazne prvostupanjski je sud kao olakotno cijenio neosuđivanost optuženice, primjereno držanje na sudu, priznanje i kajanje, okolnost da je majka malodobnog djeteta i da je djelo počinila u stanju kroničnog stresa, a otegotno da je prekršajno kažnjavana zbog prometnog prekršaja.

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud precijenio olakotne okolnosti, a da nije vodio računa o utvrđenim „okolnostima načina izvršenja kaznenog djela i ponašanje optuženice nakon počinjenog djela“. Upire da „kriminalnom činu nije prethodio nikakav konflikt, prepirka ili fizički obračun“, da je optuženica oštećeniku prišla „s leđa dok je ležao potrbuške na krevetu i nije se imao mogućnost braniti“ te „da nije pružila pomoć oštećeniku niti je zvala hitnu pomoć već je hladnokrvno izvela psa pred ulazna vrata stambene zgrade“. Smatra da takvo ponašanje „graniči s podmuklošću te ukazuju na krajnju bezobzirnost i hladnokrvnost“ optuženice. Također smatra da je počinjenjem djela optuženica „posredno viktimizirala i traumatizirala svoje dijete“, da je „kajanje zbog učinjenog deklaratorne naravi."

 

Optuženica u žalbi smatra da je osuđivanost zbog prometnog prekršaja pogrešno uzeta u obzir kao otegotna, a da je neosuđivanost, priznanje i kajanje cijenjeno nedovoljno kao i da „sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio njen subjektivni učin djela (kumulirani gnjev zbog poremećenih bračnih odnosa)“.

 

Bračni drug optuženice naveo je da su on i optuženica u „razgovorima rješili sve nesuglasice koje su dovele do tragičnog čina“, da „vjeruje u njeno pokajanje“, a njihovo dijete „treba i oca i majku“ pa moli „sud za izricanje minimalne zatvorske kazne, u trajanju dvije godine“.

 

Žalitelji navedene okolnosti promatraju djelomično, bez cjelokupnog sagledavanja odlučnih okolnosti počinjenja djela i ličnosti optuženice. Razložnim vaganjem težine svih navedenih okolnosti dolazi se do pravilno odmjerene kazne upravo onako kako je to odmjerio prvostupanjski sud. Prekršajna kažnjavanost upućuje na neprihvaćanja normi ponašanja, ali ono nije takvo da bi predstavljalo odlučnu okolnost za izricanje strože kazne. Način počinjenja djela (dva uboda i jedna rezna rana) treba dovesti u vezi s upotrjebljenom silom koja je slaba. Poremećenost odnosa pretežito uvjetovana oštećenikovim zanemarivanjem optuženice i njegovim društveno i socijalno neprihvatljivim ponašanjem izvan braka treba promatrati u svjetlu strukture ličnosti optuženice (osjećaj iznevjerenosti i prevarenosti) i njene kronične izloženosti stanju stresa, a što je sve dovelo do smanjene ubrojivosti, ali ne bitno. Takva dugotrajna situacija kulminirala je počinjenjem djela čiji način ima naznake prijetvornosti (oštećenik leži okrenut leđima optuženici koja prilazi), ali i to treba dovesti u vezu s cjelokupnom situacijom te stanjem u kojem je bila optuženica. Konačno, priznanje i kajanje djeluje iskreno bez obzira na ponašanje optuženica nakon počinjenja djela i slanje pisama kojima je pokušala dodatno ocrniti oštećenika. Osim toga, treba voditi računa i da je riječ o pokušaju počinjenja djela.

 

Imajući na umu sve utvrđeno i navedeno, upravo izrečena kazna zatvora u trajanju tri godine i šest mjeseci može ostvariti svrhu kažnjavanja. Zato žalbe ne utječu na izbor vrste i mjere kazne. Svaka suprotna ocjena bi prenaglasila retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje koji ovdje nije maksimalan upravo zbog smanjene ubrojivosti i ne bi ispunila svrhu kažnjavanja. Jednako tako, blaža kazna ne bi odgovarala navedenim okolnosti počinjenja djela, ali i ličnosti optuženice koja mora biti svjesna da način rješavanja stresnih situacija i nezadovoljstvo konkretnom bračnom situacijom ne smije biti rješavano nasilnim putem. Stoga upravo kazna koju je izrekao prvostupanjski sud sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženica počinjenjem kaznenog djela nanijela vlastitoj obitelji i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

 

Budući da ni ispitivanjem pobijane presude, sukladno odredbi članka 476. stavka 1. ZKP/08., nije utvrđeno da bi bile ostvarene povrede na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 482. ZKP/08., odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 23. svibnja 2017.