Broj: Kž 282/2017

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog K. P. zbog kaznenog djela iz članka 90. u vezi s člankom 33. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 129/00., 51/01., 111/03., 190/03., 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 77/11. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske – i 143/12.; dalje: KZ/97.), odlučujući o žalbi oštećenog K. K. kao tužitelja podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 3. travnja 2017. broj Kov-111/16, u sjednici održanoj 24. svibnja 2017.,

r i j e š i o   j e

I. U povodu žalbe oštećenog K. K. kao tužitelja, a po službenoj dužnosti, ukida se pobijano rješenje i predmet se upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. Uslijed odluke pod točkom I. žalba oštećenog K. K. kao tužitelja je bespredmetna.

Obrazloženje

Rješenjem prvostupanjskog suda obustavljen je, na temelju članka 355. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.), kazneni postupak protiv okrivljenog K. P. zbog pokušaja kaznenog djela ubojstva iz članka 90. u vezi s člankom 33. KZ/97.

Protiv tog rješenja žalbu je podnio oštećeni K. K. kao tužitelj po punomoćniku, odvjetniku A. B., s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „ukinuti pobijano Rješenje i predmet vratiti na ponovno odlučivanje“.

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, ispitujući pobijano rješenje po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08., našao da postoji povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. zbog koje je to rješenje trebalo ukinuti, uslijed čega je žalba oštećenika kao tužitelja bespredmetna.

Naime, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja ukratko reproducira obrazloženje predmetne optužnice i odgovora okrivljenika na optužnicu te tijek sjednice optužnog vijeća, nakon čega navodi da je, „imajući na umu provedene dokazne radnje, u prethodnom postupku, (…) mišljenja da nije utvrđen dostatan stupanj osnovane sumnje za potvrđivanje ove optužnice“. U nastavku obrazlaže zbog čega smatra da „ne radi o istom činjeničnom opisu kao u činjeničnom opisu u presudi Prekršajnog suda u Zagrebu“, nakon čega navodi da „iz rezultata provedenog prethodnog postupka, a napose iskaza svjedoka G. V., te okrivljenog, nije utvrđen dostatan stupanj osnovane sumnje kako niti za potvrđivanje optužnice, tako nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, odnosno da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće“, pa da je „stoga (…) valjalo odlučiti kao u izreci rješenja“.

Tvrdnje prvostupanjskog suda da „nije utvrđen dostatan stupanj osnovane sumnje (…) za potvrđivanje optužnice“, da „nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe“, odnosno „da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće“ proturječne su i nejasne, a razlozi o tim odlučnim činjenicama uopće nisu navedeni, zbog čega se pobijano rješenje ne može ispitati.

Naime, nejasan je i proturječan sam sebi dio obrazloženja prvostupanjskog suda prema kojem „nije utvrđen dostatan stupanj osnovane sumnje (…) za potvrđivanje optužnice“. Vjerojatnost da je okrivljenik počinio kazneno djelo moguće je, naravno, stupnjevati, pri čemu ZKP/08. poznaje nekoliko potrebnih razina te vjerojatnosti koju, ovisno o stadijima postupka, određuje kao „sumnju“ (primjerice, u članku 339.a stavcima 1. i 2.), „osnove sumnje“ (primjerice, u članku 112. stavku 1., u članku 207. stavku 1., u članku 332. stavku 1.), „osnovanu sumnju“ (primjerice, u članku 123. stavku 1., u članku 213. stavku 1., u članku 217. stavku 1.) te „nedvojbeno utvrđenje da je optuženik počinio kazneno djelo za koje je optužen“ (članak 455. stavak 1.). Međutim, osnovana sumnja da je okrivljenik počinio kazneno djelo stavljeno mu na teret, a koja predstavlja viši stupanj takve vjerojatnosti i pretpostavka je pokretanja istrage ili istraživanja odnosno podizanja optužnice bez istrage te njenog potvrđivanja, postoji ili ne postoji. Iz citiranog dijela obrazloženja pobijanog rješenja moglo bi se zaključiti da sud smatra da postoji „određeni stupanj osnovane sumnje“ – čime bi bila ispunjena ova pretpostavka za potvrđivanje optužnice, ali da smatra i da on „nije dostatan“ pa je takva formulacija, s obzirom na izneseno, nejasna i proturječna sama sebi.

Osim toga, odredbom članka 355. stavka 1. točke 4. ZKP/08. na koju se poziva prvostupanjski sud propisano je da će optužno vijeće rješenjem obustaviti kazneni postupak ako ustanovi da „nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, odnosno da je proturječje između prikupljenih dokaza očito takvo da bi na raspravi izricanje osuđujuće presude bilo nemoguće“. Ta odredba, iako je sadržana u jednoj rečenici, propisuje dvije različite osnove za obustavu kaznenog postupka prilikom odlučivanja o potvrđivanju optužnice, pri čemu se te osnove međusobno isključuju: nepostojanje dovoljno dokaza za osnovanu sumnju nikako se ne može izjednačiti s drugom opisanom situacijom u kojoj dokazi koji takvu sumnju potvrđuju postoje, ali postoje i njima proturječni dokazi zbog kojih bi, usprkos takvoj osnovanoj sumnji, izricanje osuđujuće presude očigledno bilo nemoguće.

Iz citiranog obrazloženja pobijanog rješenja nije jasno smatra li prvostupanjski sud da nema dovoljno dokaza da je okrivljenik osnovano sumnjiv za djelo koje je predmet optužbe, ili pak smatra da takvi dokazi, a time i osnovana sumnja u okrivljenikovo počinjenje predmetnog kaznenog djela, postoje, ali da postoje i takvi njima proturječni dokazi koji isključuju mogućnost donošenja osuđujuće presude, a istovremeno pozivanje na oba razloga za obustavu kaznenog postupka iz iznesenih je razloga proturječno.

Konačno, prvostupanjski sud u obrazloženju pobijanog rješenja uopće nije iznio analizu i ocjenu vjerodostojnosti dokaza prikupljenih u prethodnom postupku (tijekom kojega su, uz pribavljanje određene dokumentacije, ispitani okrivljeni K. P., oštećeni K. K. kao tužitelj u svojstvu svjedoka te svjedok G. V.), a takva njegova obveza ne proizlazi samo iz odredbe članka 168. stavka 4. ZKP/08., prema kojoj će se u obrazloženju rješenja iznijeti utvrđene činjenice i razlozi za primjenu zakonskih odredaba, nego i iz naravi rješenja o obustavi kaznenog postupka iz neke od osnova navedenih u članku 355. stavku 1. točki 4. ZKP/08. čije obrazloženje, u suštini, treba odgovarati obrazloženju oslobađajuće presude (donesene iz osnove navedene u članku 453. točki 3. ZKP/08.), naravno u onoj mjeri u kojoj je ocjena vjerodostojnosti proturječnih dokaza u ovome stadiju postupka moguća.

Zbog svega navedenog, pobijano rješenje ne može se ispitati jer u njemu nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, a oni koji su navedeni potpuno su nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, čime je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi s člankom 495. ZKP/08. na koju drugostupanjski sud, prema odredbi članka 494. stavka 4. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom iznesenog trebalo je, na temelju članka 494. stavka 3. točke 3. ZKP/08., ukinuti pobijano rješenje i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, kako je i odlučeno pod točkom I. izreke ovog rješenja, zbog čega je žalba oštećenika K. K. kao tužitelja bespredmetna (točka II. izreke).

U ponovljenom će postupku prvostupanjski sud donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku koju će, imajući na umu nedostatke pobijanog rješenja na koje je ranije ukazano, i valjano obrazložiti.

Zagreb, 24. svibnja 2017.