Broj: Kž 99/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

R J E Š E N J E

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Damira Kosa i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog Z. N., zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenim protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 17. studenoga 2015. godine, broj K-23/13-32, u sjednici održanoj 19. srpnja 2017. godine,

 

r i j e š i o   j e

 

I. Prihvaća se žalba optuženog Z. N., ukida se pobijana presuda i predmet upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

II. Uslijed odluke pod I., žalba državnog odvjetnika je bespredmetna.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom prvostupanjskom presudom proglašen je krivim optuženi Z. N. što je počinio kazneno djelo iz čl. 246. st. 2. KZ/11te je na temelju istog zakonskog članka osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08) naloženo je optuženom Z. N. da isplati T. „N. Z.“ d.o.o. u stečaju na ime postavljenog imovinskopravnog zahtjeva iznos od 193.502,91 kunu. U odnosu na troškove kaznenog postupka na temelju čl. 148. st. 1. u svezi s čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. ZKP/08 okrivljenik je obavezan na dužnost snašanja troškova kaznenog postupka, o čijoj visini će biti donijeto posebno rješenje naknadno.

 

Žalbu protiv ove presude podnio je državni odvjetnik zbog odluke o kazni i optuženi Z. N. po branitelju R. U., odvjetniku iz Č. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja odluke o kaznenoj sankciji i odluke o imovinskopravnom zahtjevu. Državni odvjetnik predlaže da se pobijana presuda preinači i optuženika osudi strožom kaznom zatvora, a optuženik predlaže da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

 

Odgovor na žalbe nije podnesen.

 

Sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, spis predmeta dostavljen je Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalba okrivljenika je osnovana, uslijed čega je žalba državnog odvjetnika bespredmetna.

 

Optuženik žalbene osnove bitne povrede odredaba kaznenog postupka i povrede kaznenog zakona obrazlaže postojanjem povrede pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kojem dijelu je žalba optuženog N. osnovana.

 

Naime, ispravno ukazuje optuženik u svojoj žalbi da je proglašen krivim za zadržavanje i prisvajanje upravo određenog novčanog iznosa koji je preuzeo od komitenta T. „N. Z.“ d.o.o., Z. F., na ime građevinskih radova koje je njegovo trgovačko društvo ugovorilo za radove na njenom apartmanu u R. S. i to u iznosu od 182.002,91 kunu i vrijednosti osobnog automobila od 13.500,00 kuna.

 

Prvostupanjski sud, kako to ispravno ukazuje optuženik u svojoj žalbi, utvrđuje da su radovi na ovom apartmanu dosita obavljani, s time da optuženik tvrdi da su radovi obavljeni u cijelosti, a naručitelj radova da nisu obavljeni svi radovi te da su loše kvalitete. Prvostupanjski sud nastavno utvrđuje da je optuženik doista od Z. F. preuzeo novac koji je naveden u izreci pobijane presude, što ne osporava niti sam optuženik te nastavno utvrđuje da on taj novac nije položio na račun svoga trgovačkog društva, što također ne osporava niti sam optuženik.

 

Međutim, prvostupanjski sud ne prihvaća obranu optuženika da su radovi i oprema za apartman Z. F. u najvećem dijelu bili stvarno plaćani izravno od strane optuženika gotovim novcem koji je on preuzeo od nje, zaključujući da obzirom da on novac nije položio na račun trgovačkog društva u kojem je bio direktor i koje je radove obavljalo, da je on taj novac zadržao za sebe.

 

Međutim, kako to ispravno ukazuje optuženik u svojoj žalbi, ovakav zaključak prvostupanjskog suda za sada je pogrešan i preuranjen.

 

Naime, nije sporno da su radovi na apartmanima Z. F. stvarno obavljani, a ti radovi zasigurno imaju svoju cijenu. Novac koji je Z. F. platila za radove na svome apartmanu po navodu obrane stvarno je za te radove i utrošen, koji radovi su stvarno i obavljani. Pogrešan je za sada zaključak prvostupanjskog suda da iz okolnosti što ovaj novac nije položen na račun trgovačkog društva bi nedvojbeno proizlazio zaključak da ga je optuženik zadržao za sebe, osobito u situaciji kada su radovi stvarno i obavljeni. Takvo postupanje optuženika može predstavljati financijski prekršaj ali samo za sebe ne potvrđuje zaključak prvostupanjskog suda da bi on taj novac koji je osobno preuzeo od naručitelja radova i zadržao za sebe.

 

Stoga je žalbu optuženog Z. N. valjalo prihvatiti i pobijanu presudu ukinuti, pa se žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni ukazuje bespredmetnom.

 

U ponovljenom postupku sud će provesti sve do sada izvedene dokaze, a zatim posebno utvrdi u koje opsegu su radovi na apartmanima Z. F. obavljeni te jesu li obavljeni radovi plaćani iz drugih sredstava trgovačkog društva, da bi se tek potom moglo zaključivati je li optuženik, ako je ugrađena oprema i obavljeni radovi na ovim apartmanima plaćani iz drugih izvora oštećenog trgovačkog društva, novac koji je preuzeo od Z. F. zadržao za sebe ili je njime, kako tvrdi u svojoj obrani u gotovini, bez angažiranja drugih sredstava trgovačkog društva u koje je bio direktor plaćao dio opreme i radove koji su stvarno obavljeni. Nakon tako provedenog postupka sud će pažljivo i savjesno analizirati kako svaki dokaz posebno tako i obranu optuženika, te zatim sve dokaze u njihovoj ukupnosti povezujući ih s obranom optuženika, nakon čega će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će valjano i potpuno obrazložiti. Pri tome sud mora voditi računa da obrana optuženika može biti obeskrijepljena tek ako se činjenica prisvajanja novca i to u određenom iznosu dokaže sa potpunom izvjesnošću.

 

Iz svega izloženog, na temelju čl. 483. st. 1. ZKP/08 odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 19. srpnja 2017. godine