Broj: Kž 287/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Lidije Grubić Radaković, kao predsjednice vijeća te Melite Božičević-Grbić i Miroslava Šovanja kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Melanije Grgić kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženika K. T. i optuženika M. G., zbog kaznenih djela iz članka 230. stavaka 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 - u daljnjem tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika M. G. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Splitu od 25. ožujka 2015., broj K-35/12, u sjednici vijeća održanoj 25. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

I. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se

 

- optuženiku K. T. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11 opisano pod točkom 1. u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11 opisano pod točkom 2. u trajanju 1 (jedne) godine, pa se optuženik K. T. uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11 uračunava vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. siječnja 2012. do 26. siječnja 2012. te od 6. siječnja 2015. do 25. ožujka 2015.

 

- optuženiku M. G. prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kazneno djelo iz članka 230. stavka 2. KZ/11 opisano pod točkom 1. u trajanju 1 (jedne) godine, a za kazneno djelo iz članka 230. stavka 1. KZ/11 opisano pod točkom 2. u trajanju 6 (šest) mjeseci, pa se optuženik M. G. uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11 osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, u koju kaznu mu se, na temelju članka 54. KZ/11, uračunava vrijeme od uhićenja i provedeno u istražnom zatvoru od 13. siječnja 2012. do 21. ožujka 2012.

 

II. Prihvaća se djelomično žalba državnog odvjetnika, preinačava se prvostupanjska presuda u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da se optuženiku K. T. nalaže da je dužan podmiriti troškove kaznenog postupka na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), o čijoj će visini posebno rješenje donijeti predsjednik prvostupanjskog vijeća, sukladno članku 148. stavku 4. ZKP/08.

 

III. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu i u cijelosti žalba optuženika M. G. odbijaju se kao neosnovane, te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Presudom Županijskog suda u Splitu od 25. ožujka 2015., broj K-35/12, optuženici K. T. i M. G. proglašeni su krivima zbog dva kaznena djela protiv imovine, razbojništva iz članka 230. stavka 2. KZ/11 opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude i iz članka 230. stavka 1. KZ/11 opisano pod točkom 2. izreke. Optuženiku K. T. je za kazneno djelo iz točke 1., na temelju članka 230. stavka 2. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, a za kazneno djelo iz točke 2. na temelju članka 230. stavka 1. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine, pa je uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci. Optuženiku M. G. je za kazneno djelo iz točke 1. na temelju članka 230. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11 utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine a za kazneno djelo iz točke 2. na temelju članka 230. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11 kazna zatvora u trajanju 6 (šest) mjeseci pa je uz primjenu članka 51. stavka 2. KZ/11 osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci time da mu je na temelju članka 56. KZ/11 izrečena uvjetna osuda kojom je određeno da kazna zatvora neće biti izvršena ako u roku od 4 (četiri) godine ne počini novo kazneno djelo.

 

Na temelju članka 54. KZ/11 optuženiku K. T. je u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. siječnja 2012. do 26. siječnja 2012. te od 6. siječnja 2015. do 25. ožujka 2015., a optuženiku M. G. uračunato je vrijeme od uhićenja i trajanja istražnog zatvora od 13. siječnja 2012. do 21. ožujka 2012.

 

Optuženici su na temelju članka 158. stavka 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11 Odluka Ustavnog suda RH i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) obvezani na ime imovinsko pravnog zahtjeva solidarno naknaditi iznos od 10.000,00 kuna oštećenici M. M. te oštećeniku I. S. svaki od optuženika iznos od po 13.000,00 kuna te iznos od po 6.000,00 Eura u protuvrijednosti u kunama na dan presuđenja, a s ostatkom imovinsko pravnog zahtjeva oštećenici su upućeni u parnicu.

 

Na temelju članka 145. stavaka 1. i 2. točke 1. - 6. ZKP/08 optuženik K. T. je oslobođen obveze plaćanja troškova postupka a optuženik M. G. obvezan je naknaditi trošak kaznenog postupka u paušalnom u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

Protiv te presude pravodobno su žalbe podnijeli državni odvjetnik i optuženik M. G. po branitelju V. G., odvjetniku iz S. Državni odvjetnik je žalbu podnio zbog povrede kaznenog zakona iz članka 467. točka 2. u vezi članka 469. točka 5. ZKP/08 te zbog odluke o kazni, predloživši preinačenje prvostupanjske presude izricanjem većih pojedinačnih kazni te jedinstvene kazne zatvora u duljem trajanju. Također je predloženo i dosuđenje imovinsko pravnog zahtjeva oštećeniku I. S. u cijelosti i obvezivanje optuženika na plaćanje pravilno izračunatih troškova postupka.

 

Optuženik M. G. prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog odluke o kazni i o imovinsko pravnom zahtjevu, predlažući ukidanje prvostupanjske presude i vraćanje predmeta na ponovno odlučivanje.

 

U odgovoru na žalbu državnog odvjetnika optuženik K. T. je po braniteljici D. K., odvjetnici iz S., naveo je da je prvostupanjski sud na adekvatni i zakonit način, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je adekvatno cijenio utvrđene olakotne i otegotne okolnosti na strani optuženika, zbog čega kaznu po vrsti i visini smatra primjerenom.

 

Spis je u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08, bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na razmatranje. Sjednica vijeća je bila javna i održana je u odsutnosti zamjenika Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske te optuženika M. G. i njegovog branitelja koji su o sjednici bili uredno obaviješteni.

 

Žalba državnog odvjetnika je djelomično osnovana a žalba optuženika M. G. je neosnovana.

 

U odnosu na žalbu državnog odvjetnika

 

Državni odvjetnik osnovano u žalbi upire na povredu kaznenog zakona u odnosu na obojicu optuženika prilikom odmjeravanje jedinstvene kazne zatvora jer je prvostupanjski sud tu kaznu odmjerio protivno odredbi članka 51. KZ/11. Stavkom 2. članka 51. KZ/11 određeno je da se jedinstvena kazna sastoji u povišenju najviše pojedinačne utvrđene kazne, ali ne smije doseći zbir pojedinačnih kazni, niti premašiti najveću mjeru kazne dugotrajnog zatvora, odnosno novčane kazne. Optuženiku K. T. je kao viša od dvije kazne, za kazneno djelo iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, utvrđena kazna zatvora u trajanju 3 (tri) godine, pa je tu kaznu, u skladu sa citiranom zakonskom odredbom trebalo povisiti. Međutim, pobijanom presudom je optuženik K. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci, dakle protivno članku 51. stavku 2. KZ/11, na kaznu manju od pojedinačno utvrđene (za djelo iz točke 1.), što predstavlja povredu kaznenog zakona u korist optuženika iz članka 469. točke 5. ZKP/08. Istu povredu kaznenog zakona u korist optuženika prvostupanjski sud je počinio i u odnosu na optuženika M. G. Naime, ovom optuženiku je za kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude utvrđena kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine što predstavlja višu kaznu od one utvrđene za djelo iz točke 2. izreke koja je odmjerena u trajanju 6 (šest) mjeseci. Prema tome, u skladu s odredbom članka 51. stavka 2. KZ/11 jedinstvenu kaznu za optuženika M. G. trebalo je utvrditi povišenjem kazne od jedne godine. Međutim, pobijanom presudom ovaj optuženik osuđen je na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 11 (jedanaest) mjeseci što je u suprotnosti sa citiranom zakonskom odredbom, kako je to osnovano istaknuto u žalbi državnog odvjetnika.

 

Uslijed navedenog drugostupanjski sud je na temelju članka 483. stavka 1. ZKP/08 prihvatio žalbu državnog odvjetnika u ovom dijelu te je, prihvativši pojedinačno utvrđene kazne, preinačio pobijanu presudu na način naveden u točki I. izreke ove presude.

 

U pogledu navoda iz žalbe kako nije bilo osnova za ublažavanje kazne optuženiku M. G. te da pobijana presuda ne sadrži razloge za primjenu instituta ublažavanja kazne, državni odvjetnik nije u pravu. Protivno tim navodima, prvostupanjski sud je obrazložio koje je okolnosti uzeo u obzir prilikom odmjeravanja kazne. Tako je navedeno da nisu utvrđene otegotne okolnosti na strani optuženika M. G. dok je od olakotnih okolnosti cijenio njegovu dosadašnju neosuđivanost, iskreno priznanje oba kaznena djela, ponašanje pred sudom, iskrenu ispriku oboma oštećenicima, obećanje da nešto slično neće ponoviti, da je mlađe životne dobi, otac jednog maloljetnog djeteta. Naročito olakotnim je cijenjeno obećanje da će oštećenicima platiti svoj dio štete što je potkrijepio prilaganjem police osiguranja iz koje će po njenom dospijeću platiti štetu.

 

U odnosu na žalbu optuženika M. G.

 

Osporavajući utvrđeno činjenično stanje optuženik M. G. ukazuje na, prema njegovom mišljenju, pogrešne zaključke prvostupanjskog suda, iznoseći svoju analizu i tumačenje provedenih dokaza te na tome zasnovane svoje zaključke o spornim događajima. Međutim, svojim tvrdnjama i zaključcima žalitelj nije uspio obezvrijediti iskaz optuženika K. T. koji je dan tijekom istražnog dijela postupka a kojim ga ovaj optuženik tereti niti dovesti u sumnju utvrđenja prvostupanjskog suda i na njima utemeljene zaključke. Naime, na raspravi je optuženik M. G. priznao počinjenje oba kaznena djela koja su mu bila stavljena na teret, za njih je iskazao žaljenje i spremnost da naknadi oštećenicima dio štete koji je on počinio a ujedno se oštećenicima ispričao. U kontekstu ovakve obrane osnovano je prvostupanjski sud prihvatio obranu optuženika K. T. koju je iznio tijekom istrage te je na tome temeljio zaključak o sudioništvu i odgovornosti optuženika M. G. za oba kaznena djela. Naime, optuženik K. T. je iskazao kako je sa svojim poznanicima, sada pokojnim D. V. i optuženikom M. G. došao do kuće veterinara L. M. u I., jer je V. imao informaciju da se tamo nalazi sef s dosta novca. Prema dogovoru optuženik K. T. i D. V. su izašli iz vozila a optuženik M. G. je ostao u vozilu i njime kružio ispred kuće te pazio da ne dođe suprug oštećenice. U odnosu na kazneno djelo iz točke 2. izreke pobijane presude optuženik K. T. je iskazao da su njih trojica razgovarali kako vlasnik mjenjačnice u I., S., ima dosta novca i svako jutro novac da nosi sa sobom na posao. Nakon dogovora su se negdje oko pola noći zajedno, vozilom M. G. uputili iz Z. prema I. Optuženik M. G. ostao je u svojem vozilu, čekajući D. V. i optuženika K. T. na dogovorenom mjestu pa kad su njih dvojica došli, zajedno su se odvezli do S. i tamo su podijelili novac koji je otuđen od oštećenika I. S.

 

Visinu štete koju se pretrpjeli oštećenici optuženik M. G. tijekom postupka nije osporio niti ju je problematizirao. Prvostupanjski sud je visinu štete pričinjene kaznenim djelom iz točke 1. izreke pobijane presude utvrdio na temelju iskaza oštećenice M. M. kojeg je pravilno ocijenio vrlo detaljnim i iscrpnim, kao i logičnim te životno uvjerljivim, ističući činjenicu kako oštećenica nije imala bilo kakvog razloga neosnovano teretiti optuženike te je prihvatila njihovu ispriku. Iznos koji je isplaćen u poslovnici A. u S. ne dovodi u pitanje iskaz oštećenice s obzirom na to da se on odnosi samo na vrijednost loma zlata i ne odražava pravu vrijednost otuđene obiteljske zlatnine (tri prstena, pet pari naušnica, jedne ogrlice i nekoliko privjesaka). U odnosu na visinu štete pričinjene kaznenim djelom iz točke 2. izreke pobijane presude prvostupanjski sud je prihvatio iskaz oštećenika I. S., ocjenjujući da je oštećenik vrlo detaljno, precizno i životno uvjerljivo opisao događaj te je na raspravi uvjerljivo objasnio zbog čega je pred državnim odvjetništvom zaboravio navesti zbog čega je nosio novac. Osim toga, na okolnost iznosa otuđenog novca oštećenik tijekom postupka nije mijenjao svoj iskaz a niti je taj iznos bio sporan ni osporavan, s obzirom na to su obojica optuženika priznali počinjenje djela, ne prigovarajući iznosu štete.

 

S obzirom na sve navedeno, činjenično stanje je pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sva bitna obilježja inkriminiranih djela zbog čega je žalba optuženika M. G. u tom dijelu neosnovana a nije počinjena ni povreda kaznenog zakona koja bi bila posljedica pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

 

U odnosu na kaznu

 

Protivno navodima žalbe državnog odvjetnika prvostupanjski sud je pravilno vrednovao sve okolnosti koje utječu na vrstu i visinu kazne, cijeneći osobne odlike optuženika kao i jačinu povrede zaštićenog dobra, pobude iz kojih su djela počinjena, način počinjenja i skrivljene učinke kaznenih djela i prijašnji život optuženika. Tako je optuženiku K. T. otegotnim cijenio njegovu raniju osuđivanost, a olakotnim iskreno priznanje oba kaznena djela, ponašanje pred sudom, iskrenu ispriku oboma oštećenicima te obećanje da će platiti svu štetu koju su pretrpjeli oštećenici i da nikada nešto slično neće napraviti. U odnosu na optuženika M. G. nisu utvrđene otegotne okolnosti a olakotnim je cijenjena dosadašnja neosuđivanost, njegova mlađa životna dob, da je otac jednog maloljetnog djeteta, iskreno priznanje oba kaznena djela, ponašanje pred sudom, iskrena isprika oboma oštećenicima uz preuzimanje obveze naknade štete, kao i obećanje da nikada nešto slično neće ponoviti.

 

Činjenica da su u izvršenju kaznenih djela sudjelovale tri osobe nužno uvjetuje međusobnu podjelu uloga što međutim ne iziskuje visoki stupanj organiziranosti, kako to pogrešno smatra državni odvjetnik. Izbor žrtava za koje su počinitelji pretpostavili da raspolažu vrijednim stvarima odnosno novcem ne predstavlja otegotnu okolnost, kako to ističe državni odvjetnik jer je cilj inkriminiranih djela razbojništava protupravno prisvajanje tuđe pokretne stvari čija vrijednost predstavlja dovoljnu motivaciju za počinjenje kaznenog djela. Što se tiče vezivanja oštećenice M. M. nakon počinjenja kaznenog djela na njezinu štetu, ono je poduzeto u svrhu dovršenja djela odnosno kako bi se počinitelji mogli nesmetano udaljiti s mjesta događaja pa ta činjenica ne predstavlja otegotnu okolnost a neosnovana je tvrdnja državnog odvjetnika kako je oštećenica bila zatočena u vlastitom domu s obzirom da je iskazala kako se sama ubrzo oslobodila. Nadalje, optuženici su proglašeni krivima da su kazneno djelo iz točke 1. izreke pobijane presude izvršili ulaskom u kuću oštećenice, dakle to je dio inkriminacija pa ulazak u tuđi obiteljski dom ne može predstavljati i otegotnu okolnost. Što se tiče posljedica koje osjeća oštećenik I. S. uslijed kaznenog djela počinjenog na njegovu štetu te uzročno posljedične veze između tog djela i smrti oštećenikove supruge one nisu dokumentirane niti utvrđivane tijekom postupka pa ne mogu utjecati na kazne. Konačno ni nepravomoćne osude nisu od utjecaja na kazne.

 

Slijedom navedenog prvostupanjski sud je, cijeneći sve navedene okolnosti utvrdio primjerene pojedinačne kazne za svako kazneno djelo, pravilno primijenivši odredbe o ublažavanju kazne u odnosu na optuženika M. G. Međutim, pogriješio je prilikom odmjeravanja jedinstvenih kazni jer je postupio protivno odredbi članka 51. stavka 2. KZ/11, kako je već naprijed navedeno. Stoga je drugostupanjski sud preinačio pobijanu presudu te je na temelju utvrđenih pojedinačnih kazni optuženik K. T. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 3 (tri) godine i 6 (šest) mjeseci a optuženik M. G. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 3 (tri) mjeseca, u koje je optuženicima na temelju članka 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru. Budući da su već time optuženici osuđeni na veće jedinstvene kazne zatvora, utvrđivanje većih pojedinačnih kazni i još većih jedinstvenih kazni, tim prije se ukazuje suvišnim, dok se žalba optuženika G. zbog odluke o kazni, iz istih razloga, ukazuje neosnovana.

 

U odnosu na troškove kaznenog postupka i imovinsko pravni zahtjev

 

U pravu je državni odvjetnik kada osporava odluku o oslobođenju optuženika K. T. od plaćanja troškova kaznenog postupka jer je odredbom članka 148. stavka 1. ZKP/08 propisano da će sud presudom kojom je optuženika proglasio krivim, naložiti mu da podmiri troškove kaznenog postupka. Oslobođenje dužnosti naknade troškova kaznenog postupka propisano je stavkom 6. članka 148. ZKP/08 i to u vrijeme izvršenja odluke o troškovima, a uz ostvarenje uvjeta određenih navedenim stavkom. Stoga je prvostupanjska presuda preinačena u odluci o troškovima kaznenog postupka na način da je optuženiku K. T. naloženo podmirenje troškova kaznenog postupka o čijoj visini će prvostupanjski sud na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08 donijeti posebno rješenje.

 

Istovremeno, odluka o troškovima kaznenog postupka u odnosu na optuženika M. G., ukazuje se ispravnom.

 

Žalba državnog odvjetnika neosnovana je u pogledu dosuđenog imovinsko pravnog zahtjeva oštećeniku I. S. jer je prvostupanjski sud nespornim utvrdio dio njegovog imovinsko pravnog zahtjeva u skladu s iskazom optuženika. Naime, optuženik K. T. je iskazao da su otuđeni novac podijelili tako da su on i optuženik M. G. svaki uzeli po 6.000,00 Eura i po 13.000,00 kuna a ostatak je zadržao D. V. Sam oštećenik je iskazao da zna da je pokojnog D. V., koji je pobjegao u H., uhvatila policija i oduzela mu 17.000,00 kuna i 4.500,00 Eura što potječe od počinjenja kaznenog djela na njegovu štetu. Stoga nije bilo osnove da optuženici budu obvezani na naknadu cijelog iznosa postavljenog imovinskog pravnog zahtjeva jer privremeno oduzeti novac koji je bio pribavljen kaznenim djelom treba vratiti vlasniku. Prema tome, ostaje sporno da li i eventualno u kojem iznosu bi postojala odgovornost obojice optuženika za naknadu štete oštećeniku I. S., izuzev dosuđenog iznosa, zbog čega je pravilno oštećenik s ostatkom imovinsko pravnog zahtjeva upućen u parnicu.

 

Ispitujući prvostupanjsku presudu u skladu s odredbom članka 476. stavka 1. ZKP/08, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti da je povrijeđen kazneni zakon na štetu optuženika, na što je dužan paziti po službenoj dužnosti.

 

Slijedom navedenog je na temelju članka 486. stavka 1. i članka 482. ZKP/08 odlučeno kao u izreci.

 

U Zagrebu 25. svibnja 2017.