Broj: Kž 639/15

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc.dr.sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Sanje Katušić-Jergović, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. N. Z. zbog kaznenog djela iz čl. 246. st. 1. i 2. u vezi s čl. 38.  Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15; dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 22. rujna 2015. broj K-25/15, u sjednici održanoj dana 30. svibnja 2017., u prisutnosti javnom dijelu sjednice zamjenika braniteljice optuženika, odvjetnika I. B.,

p r e s u d i o   j e

              Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika i potvrđuje se prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

Prvostupanjskom presudom Županijski sud u Splitu je na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14; dalje u tekstu: ZKP/08) opt. N. Z. oslobodio od optužbe da bi počinio kazneno djelo protiv gospodarstva, pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz čl. 246. st. 2. u vezi sa st. 1. i u vezi s čl. 38. KZ/11, činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude.

              Na temelju čl. 149. st. 1. ZKP/08 određeno je da troškovi kaznenog postupka padaju na teret proračunskih sredstava suda.

              Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Odgovor na žalbu podnio je opt. N. Z. po braniteljici J. M. iz Odvjetničkog društva „L. i Č.“ j.t.d. iz S., s prijedlogom da se žalba državnog odvjetnika odbije, a pobijana presuda potvrdi. U odgovoru je zatražena obavijest o sjednici vijeća, čemu je udovoljeno pa je sjednici nazočio zamjenik braniteljice optuženika odvjetnik I. B., dok uredno obaviješteni optuženik i zamjenik državnog odvjetnika nisu pristupili, pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

              Spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike.

              Žalba nije osnovana.

              Državni odvjetnik nastoji osporiti ispravnost zaključka prvostupanjskog suda o tome da nema dovoljno dokaza da bi optuženik počinio terećeno djelo. Smatra da je sud prvog stupnja ignorirao određene podatke u spisu, pa tako i činjenicu da je opt. N. Z. s osuđ. B. B. sklopio dvojni ugovor, točnije istodobno – istog dana glavni ugovor i aneks, pri čemu je tek u aneksu ugovoreno plaćanje dijela kupoprodajne cijene B. B. na ruke, što po žaliteljevom mišljenju jasno odražava namjeru opt. N. Z. da B. B. omogući nezakonito prisvajanje novca koji pripada društvu A. T. d.o.o. Nesporno je da je predmet prodaje poslovni prostor koji je bio u vlasništvu trgovačkog društva, a ne B. B., pa je neprihvatljiva obrana optuženika da nije znao tko je vlasnik prostora, tim više što je to izrijekom konstatirano u ugovornim odredbama pa i odredbama aneksa ugovora. Ističe, nadalje, da je protivno logici da se isplata kupoprodajne cijene isti dan ugovara na dva potpuno različita načina, iako je notorno da trgovačka društva posluju preko svojih računa.

              Međutim, prvostupanjski sud je, provevši sve dokaze, iste savjesno analizirao i kritički ocijenio, i to svakog pojedinačno i u međusobnoj vezi, pa se zaključci do kojih je na takav, logički neupitan način došao, ukazuju ispravnima i po mišljenju ovog drugostupanjskog suda.

              Za napomenuti je da se osuđujuća presuda donosi kada je s izvjesnošću utvrđeno da su ostvarena sva bitna objektivna i subjektivna obilježja inkriminiranog djela. Prigovorima državnog odvjetnika istaknutima u žalbi navode se podaci koji su bili poznati već prilikom podnošenja optužnice protiv opt. N. Z. Činjenice da su ugovor o prodaji poslovnog prostora i aneks tog ugovora sa sadržajem koji citira državni odvjetnik u žalbi sklopljeni isti dan, da je iznos od 30.000,00 DEM doznačen na račun trgovačkog društva, a da je iznos od 40.000,00 DEM plaćen direktno na ruke osuđ. B. B., doista potkrjepljuju osnovanu sumnju da je opt. N. Z. pomogao B. B. da sebi, koristeći svoj položaj direktora trgovačkog društva na štetu trgovačkog društva A. T. d.o.o. pribavi imovinsku korist u iznosu od 40.000,00 DEM. No, da bi protiv neke osobe bila donesena osuđujuća presuda standard sigurnosti s kojim treba utvrditi da se događaj odigrao onako kako ga prezentira optužba je izvjesnost, a to u ovom slučaju nije tako. Dakle, kao što to točno naglašava prvostupanjski sud, premda žalbeni navodi državnog odvjetnika upućuju na zaključak da je opt. N. Z. u stanovitom smislu mogao pretpostavljati kako osuđ. B. B. neće dosljedno i propisno postupiti s iznosom od 40.000,00 DEM, koji mu je optuženik isplatio na ruke, to istodobno ne podrazumijeva da je imao sigurna saznanja kako će B. taj novac otuđiti, odnosno da ga neće položiti na račun društva A. T. d.o.o. nego zadržati za sebe. Iz izloženih razloga prvostupanjski je sud opravdano primijenio načelo „in dubio pro reo“ i oslobodio optuženika optužbe.

              Ispitivanjem pobijane presude na temelju čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da je počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

Slijedom svega iznesenog, trebalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 presuditi kao u izreci.

U Zagrebu 30. svibnja 2017.