Broj: Kž-eu 2/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog T. V., zbog kaznenog djela iz članka 263. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke, odlučujući o žalbi osuđenika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 24. veljače 2017. broj Kv-eun-10/16., u prisutnosti zamjenika branitelja osuđenika, odvjetnika F. O., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba osuđenog T. V. kao neosnovana i potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Splitu od 24. veljače 2017. broj Kv-eun-10/16. utvrđeno je da je osuđeni T. V., rođen ... u M., s prebivalištem u ..., državljanin Republike Hrvatske, pravomoćnom i izvršnom presudom Općinskog suda u Stuttgartu br. 12 Ds 32 45247/06 od 27. rujna 2009., osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca zbog 16 (šesnaest) kaznenih djela prijevare, pronevjere i krivotvorenja dokumenata iz članka 263. stavka 1., 2. i 3., članka 246. stavka 1. i 2. i članka stavka 1., 22., 23., 52. i 53. Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke.

 

Također je utvrđeno da navedena kaznena djela sadrže bitna obilježja kaznenog djela prijevare iz članka 236. stavka 2. u vezi stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), a za koje djelo je propisana kazna zatvora u trajanju od jedne do osam godina, kaznenog djela pronevjere iz članka 233. stavka 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora od šest mjeseci do pet godina te kaznenog djela krivotvorenja isprave iz članka 278. stavka 1. KZ/11. za koje je propisana kazna zatvora u trajanju do tri godine.

 

Na temelju članka 91. Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije („Narodne novine“, broj 91/10., 81/13., 124/13. i 26/15. - dalje u tekstu: ZPSKS-EU) priznata je presuda Općinskog suda u Stuttgartu br. 12 Ds 32 45247/06 od 27. rujna 2009. te je određeno izvršenje izrečene jedinstvene kazne zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 4 (četiri) mjeseca zbog kaznenih djela iz članka 263. stavka 1., 2. i 3., članka 246. stavka 1. i 2. i članka stavka 1., 22., 23., 52. i 53. Kaznenog zakona Savezne Republike Njemačke.

 

Na temelju članka 98. stavka 2. ZPSKS-EU, osuđenom T. V. u izrečenu kaznu zatvora uračunato je vrijeme provedeno u istražnom zatvoru u trajanju 215 (dvjestopetnaest) dana te vrijeme provedeno na izdržavanju kazne od 25. ožujka 2010. do 22. travnja 2010.

 

Protiv te presude žalbu je pravodobno podnio osuđeni T. V. po branitelju, odvjetniku V. Lj., „zbog svih osnova naznačenih u odredbi čl. 467 ZKP-a“, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske „osporenu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovni postupak, odnosno u odluci o kazni presudu preinačiti i baš na način da se okrivljenom izreče kazna u znatno manjem trajanju“.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Spis je u skladu s člankom 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 474. stavkom 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) dostavljen na dužno razgledanje Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica je održana u prisutnosti zamjenika branitelja osuđenika, odvjetnika F. O. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani osuđenik i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).

 

Žalba nije osnovana.

 

Osuđenik smatra da je „povrijeđeno njegovo pravo na obranu [jer] uopće nije izvješten o sjednici vijeća na kojoj se raspravljalo i na kojoj je donjeta … presuda, a niti mu je data mogućnost da pred vijećem iznese svoj stav“. Žalitelj nije u pravu. Na konkretnu sjednicu izvanraspravnog vijeća se ne pozivaju stranke jer nije riječ o donošenju odluke nakon kontradiktornog raspravljanja nego o ocjeni ispunjenja uvjeta za priznanje i izvršenje strane sudske odluke prema odredbama ZPSKS-EU. Osim toga, osuđenik je u postupku koji je prethodio ovoj odluci iznio svoj stav 2. srpnja 2016. i 11. srpnja 2016. te u brojnim podnescima koje je uputio sudu. Prema tome, osuđeniku nije povrijeđeno njegovo pravo na obranu i imao je tijekom postupka mogućnost iznijeti svoj stav.

 

Nadalje, osuđenik u žalbi navodi „da su kaznena djela počinjena još 2005. – 2006. godine dakle, u vrijeme kada je vrijedio Kazneni zakon iz 1997. godine, pa se postavlja pitanje pravno kontinuiteta“, a o tome se u odluci „ništa ne navodi [pa to] čini bitnu povredu iz odredbe čl. 468 st. 1. točka 11 ZKP-a, te st. 3. istog članka“. Osuđenik prigovara i da kazneno djelo krivotvorenja „praktički predstavlja radnju prijevare i pronevjere“ pa ga „nije moguće izdvojiti kao samostalno djelo“

 

Točno je da pobijana odluka nema razloga koji se odnose na pitanje pravne neprekinutosti predmetnih kaznenih djela, ali time nisu počinjene bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje se neosnovano poziva žalitelj. Jednako tako, nije odlučna niti primjena stjecaja u stranoj sudskoj odluci. Naime, u postupku priznanja i izvršenja strane presude se uopće ne procjenjuje primjena blažeg zakona niti primjena pravnog instituta stjecaja ili prividnog stjecaja nego se ocjenjuje (ne)postojanja uvjeta za priznanje i izvršenje strane presude prema ZPSKS-EU. Osim toga, nije sporno da su kaznena djela iz strane presude ujedno kaznena djela prema Kaznenom zakonu iz 1997. i prema KZ/11. Stoga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koje neosnovano upire žalitelj.

 

Osuđenik se žali i zbog odluke o kazni te smatra da se u ovom postupku „može izreći i blaža kazna, odnosno kazna u kraćem trajanju“. No, zadaća domaćih sudova nije ispitati pravilnost kazne zatvora na koju je osuđenik osuđen presudom stranog suda nego utvrditi je li tako izrečena kazna sukladna domaćem zakonodavstvu. Prvostupanjski sud je i to pravilno utvrdio pa žalbeni navodi niti u tom dijelu nisu osnovani.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih osuđenik pobija prvostupanjsku presudu, a pri ispitivanju pobijane presude u povodu žalbe osuđenika nisu nađene niti povrede zakona na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je, na temelju članka 132. ZPSKS-EU u vezi s člankom 482. ZKP/08., žalba osuđenog T. V. odbijena kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Zagreb, 30. svibnja 2017.