Broj: Kž 527/2016

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog F. S., zbog kaznenog djela iz članka 154. stavka 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 28. lipnja 2016. broj K-97/15., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice braniteljice optuženika, odvjetnice T. Š., u sjednici održanoj 30. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog F. S. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu proglašen je krivim optuženi F. S. da je počinio kazneno djelo protiv spolne slobode - teško kazneno djelo protiv spolne slobode iz članka 154. stavka 2. u vezi članka 154. stavka 1. točke 2. i u vezi članka 153. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.). Za navedeno kazneno djelo optuženi F. S. je na temelju članka 154. stavka 2. uz primjenu članka 26. i članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 3. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju 2 (dvije) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

Optuženom F. S. je na temelju članka 54. KZ/11. u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru, kao i svako oduzimanje slobode u vezi s kaznenim djelom od 11. svibnja 2015. do 13. svibnja 2015. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi F. S. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu 24.856,00 kuna, troškove paušala 3.000,00 kuna kao i troškove branitelja po službenoj dužnosti i troškove savjetnice za žrtve.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači u pogledu odluke o kazni te okrivljeniku F. S. izrekne bezuvjetnu kaznu zatvora u duljem trajanju“.

 

Žalbu protiv presude podnosi i optuženi F. S. po braniteljici, odvjetnici T. Š., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenoj sankciji te troškovima kaznenog postupka. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „žalbu okr. S. F. prihvati i predmet vrati na ponovno suđenje“.

 

U svom odgovoru na žalbu državnog odvjetnika, braniteljica optuženog F. S. predlaže „Županijskom sudu u Zagrebu da žalbu ODO Zagreb odbije kao neosnovanu“.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Sjednica je održana u prisutnosti braniteljice optuženika, odvjetnice T. Š. Na sjednicu nisu pristupili uredno pozvani optuženi F. S. i državni odvjetnik pa je sjednica održana u njihovoj odsutnosti (članak 475. stavak 5. ZKP/08.).

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer „u obrazloženju presude niti navodi prijašnje iskaze oštećenice a niti ne navodi zbog čega iste ne smatra relevantne i dostatno vjerodostojne“ te „nejasno je što sud smatra pod zaključkom da je jedan iskaz vjerodostojniji u odnosu na dva prethodna [jer] ne navodi u odnosu na koje okolnosti uspoređuje vjerodostojnost tih iskaza“.

 

Točno je da obrazloženje ne sadrži detaljne navode iskaza oštećenice koje je ona dala tijekom postupka. No, obrazloženje prvostupanjske presude niti ne mora sadržavati cjelokupni sadržaj izvedenih dokaza jer bi to bilo puko prepisivanje spisa predmeta. Takvo postupanje ne bi bilo niti sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08., a osim toga je i nepotrebno jer odvlači pažnju ne nebitne i nesporne činjenice (v. primjerice odluku ovog suda broj I Kž 323/15.). Ipak, u obrazloženju prvostupanjske presude treba navesti barem dijelove dokaza koji se odnose na odlučne činjenice i činjenice koje prvostupanjski sud smatra važnim, zbog utvrđivanja odlučnih okolnosti i ocjene vjerodostojnosti izvedenih dokaza. Ovo zato što prvostupanjski sud mora obrazložiti koje odlučne činjenice navedene u činjeničnom opisu osude je utvrdio, a koje nije i na temelju kojih dokaza, opet sukladno članku 459. stavku 5. ZKP/08. (v. odluku ovog suda broj I Kž 414/16.).

 

Stoga prvostupanjska presuda ima nedostatak jer potpuna ocjena vjerodostojnosti treba sadržavati ne samo dijelove sadržaja dokaza koje sud prihvaća nego i one dijelove koje sud ne prihvaća, a oboje s razlozima za takvu ocjenu. Ovdje prvostupanjski sud nije dao jasne razloge zašto ne prihvaća dijelove dva ranija iskaza oštećenice, a dao je razloge zašto prihvaća iskaz oštećenice od 2. lipnja 2016. Taj iskaz oštećenice sadrži odlučne dijelove koje je oštećenica navodila i u ranijim iskazima (uporaba sile i prodiranje optuženikova prsta u njenu vaginu). Te su odlučne okolnosti i navedene u činjeničnom opisu djela, a dijelovi ranijih iskaza oštećenice nisu u činjeničnom opisu navedeni kao način počinjenja silovanja (prodiranje penisa u vaginu). Upravo zato, unatoč navedenom nedostatku, prvostupanjsku presudu je bilo moguće ispitati jer su u njoj dostatno navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koje su u činjeničnom opisu djela navedene kao sastavnice počinjenja kaznenog djela za koje je optuženik proglašen krivim. Stoga nije riječ o nedostatku zbog kojeg se prvostupanjsku presudu nije moglo ispitati pa nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju neosnovano upire optuženik.

 

U najvećem dijelu žalbe optuženik osporava dokazanost sastavnica kaznenog djela za koje je proglašen krivim. Smatra „da nema nedvojbenih dokaza o primjeni sile … nema niti pouzdanih dokaza o penetraciji … nema nedvojbenih dokaza niti je ičim potkrijepljeno da je okrivljenik znao da je oštećena osoba s posebnim potrebama“. Pritom optuženik uspoređuje iskaze oštećenice, dovodi ih u vezu s dijelovima drugih izvedenih dokaza te smatra da nisu dokazane navedene sastavnice. No, optuženik nije u pravu jer žalbena raščlamba ne dovodi u pitanje pravilnost i potpunost odlučnih činjeničnih utvrđenja. Osim toga, dijelovi žalbene analize izvedenih dokaza ne koriste sve važne dijelove dokaza nego samo one koji odgovaraju žalbenim postavkama.

 

Prvostupanjski je sud dao dostatnu i valjanu raščlambu na temelju kojih dokaza smatra da je tužitelj dokazao sve sporne odlučne činjenice navedene u činjeničnom opisu. Pritom pravilno uočava da je riječ o tri sporne odlučne okolnosti; sila, prodiranje i okolnost da je optuženik znao da je oštećenica osoba posebno ranjiva zbog duševne smetnje (stranica 5 prvostupanjske presude, treći odlomak odozgo).

 

Najprije treba navesti da prvostupanjski sud uporabu sile i prodiranje prsta u vaginu smatra dokazanim na temelju iskaza oštećenice, a da dijelove njena iskaza potkrjepljuju drugi izvedeni dokazi. Raščlamba i ocjena izvedenih dokaza koja se odnosi na uporabu sile i prodiranje je sustavna i logična te detaljna pa se optuženik upućuje na te dijelove prvostupanjske presude, radi izbjegavanja nepotrebna ponavljanja (od stranice 7 prvostupanjske presude, posljednji odlomak do stranice 12). Ipak, treba navesti sljedeće.

 

Najprije treba napomenuti da je prvostupanjski sud u odnosu na oštećenicu odredio sjedinjeno psihijatrijsko i psihologijsko „vještačenje vjerodostojnosti iskaza oštećenice“ (list 307 spisa). To je pogrešno jer u kaznenom postupku vjerodostojnost dokaza, a posebno iskaza ispitanih osoba, ocjenjuje i utvrđuje samo sud na temelju slobodne ocjene dokaza, a na temelju pravila logike, iskustva, pravila određene struke i tsl. U tom smislu, drugi dokazi, uključujući i vještačenja, mogu biti od pomoći sudu, ali vještaci ne vještače vjerodostojnost dokaza niti utvrđuju je li ili nije neka osoba u postupku iskazivala istinito ili ne. To je zadaća isključivo suda. No, ta pogrešna formulacija prvostupanjskog suda ne utječe na ocjenu vjerodostojnosti koju je sud dao i detaljno je i razložno obrazložio. Osim toga, i u samom vještačenju je navedeno da vještakinje nisu utvrđivale istinitost iskaza oštećenice jer je to zadaća suda.

 

Okolnost primjene sile i prodiranje prstom oštećenica opisuje u bitnome istovjetno tijekom postupka i ona u svim iskazima navodi način primjene sile i prodiranje koji su opisani u činjeničnom opisu izreke pobijane presude. Žaliteljica upire u ranije iskaze oštećenice u kojima ona navodi i prodiranje penisom te neke druge nevažne detalje, ali prvostupanjski sud daje uvjerljive razloge zašto smatra da je vjerodostojan iskaz oštećenice u kojem ona ponavlja činjenicu prodiranja prsta, a ne i penisa. Naime, u trenutku iskazivanja 2. lipnja 2016. oštećenica je bila u boljem psihološkom stanju nego kod ranijih iskaza, njezin misaoni tijek je bio ustaljeniji i bila ja u stanju iskazivati sukladno svojim kognitivnim sposobnostima, a to je prvostupanjski sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještakinja psihološke i psihijatrijske struke.

 

Osim toga, bitne dijelove iskaza oštećenice u odnosu na uporabu sile i guranje prsta u spolovilo oštećenice potkrjepljuju i drugi dokazi. Prvostupanjski sud razložno objašnjava koliko i u kojim dijelovima iskaz oštećenice potkrjepljuju vještak ginekološke struke, vještakinja biološke struke, svjedokinje S. D. i Đ. F. Žalbeni navodi koji ističu dijelove nalaza i mišljenja ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja u odnosu na uporabu sile i guranje prsta jer su ti navodi djelomični. Nasuprot tome, prvostupanjski sud uzima u obzir nalaze i mišljenja cjelovito, dakle i one dijelove koje optuženik ne navodi u žalbi. Pritom prvostupanjski sud i ovdje daje uvjerljivo i logičnu raščlambu utvrđenja navedenih odlučnih okolnosti.

 

Zato je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik uporabom sile (uhvatio oštećenicu za ruku, bacio je na kauč, skinuo s nje odjeću, uhvatio je za zapešća obje ruke podignuvši joj ruke iznad glave), bez pristanka oštećenice (odbila se skinuti, pokušala je pobjeći, cijelo vrijeme se opirala i tražila da je optuženik pusti), izvršio sa spolnim odnošajem izjednačenu spolnu radnju (gurnuo prst u spolovilo oštećenice).

 

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno nalazi dokazanim i razložno raščlanjuje okolnost da je optuženik znao da je oštećenica posebno ranjiva zbog teške duševne smetnje. Optuženik smatra da nije dokazano da je on „znao da je oštećena osoba s posebnim potrebama“. Drugim riječima, on se poziva na zabludu o biću djela, odnosno da nije bio svjestan zakonskog obilježja djela, a to je ovdje ranjivost oštećenice zbog njene duševne smetnje. Riječ je o činjeničnoj zabludi jer optuženik tvrdi da nije znao za činjenicu koja tvori biće kvalificiranog oblika silovanja za koje je optuženik proglašen krivim.

 

Nije sporno da ranjivost oštećenice zbog duševne smetnje postoji, a to proizlazi iz njena psihijatrijsko-psihologijskog vještačenja (ona je odrasla osoba s razinom psihičkog statusa na nivou osmogodišnjeg djeteta). Prvostupanjski je sud pravilno otklonio obranu optuženika koja se poziva na navedenu činjeničnu vrstu zablude. Pritom se poziva na iskaz svjedoka B. F. koji je u jednom od razgovora koji je vodio s optuženikom njemu rekao da je oštećenica psihički bolesna. Iz iskaza tog svjedoka proizlazi i da obitelji oštećenice i optuženika žive jedni blizu drugima, da su susjedi i da je psihičko stanje oštećenice poznato i optuženikovim roditeljima, područnoj školi i cijelom susjedstvu, a to nije osporeno.

 

Nadalje, prvostupanjski sud uzima u obzir i već navedeno sjedinjeno psihijatrijsko-psihologijsko vještačenje, a i psihijatrijsko vještačenje optuženika koji je bio bitno smanjeno ubrojiv jer boluje od paranoidne psihoze iz shizofrenog kruga. Optuženik je na liječenju bio u psihijatrijskoj bolnici, a prema navedenim nalazima on je u stanju prepoznati osobe s psihičkim smetnjama, a i razliku između oštećenice i njene sestrične s kojom je također bio u šetnji. Osim toga, optuženik je osoba prosječnih intelektualnih sposobnosti i sposoban je uočiti promjene kod oštećenice. Psihijatrijski vještak je naveo i da je praktički nemoguće da nije znao za stanje i poteškoće koje oštećenica ima jer je poznavao oštećenicu od ranije (igrali su se u djetinjstvu zajedno), žive u susjedstvu i družio se s njenim ocem.

 

Prema tome, nema objektivnog pokazatelja koji bi imalo dovodio u sumnju utvrđenje da je otac oštećenice rekao optuženiku za duševno stanje oštećenice, a optuženikova duševna bolest nije prepreka njegovoj mogućnost da uoči stanje oštećenice. Optuženik više godina poznaje oštećenicu, s njom se i družio pa nema nikakve sumnje da je znao da je oštećenica posebno ranjiva zbog teške duševne smetnje, a to stanje oštećenice je i opće poznato u susjedstvu u kojem žive optuženik i oštećenica.

 

Prema tome, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio sve tri sporne odlučne okolnosti i valjano ih obrazložio. Žalba optuženika ta utvrđenja nije dovela u sumnju.

 

U odnosu na žalbe optuženika i državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne, a precijenio olakotne okolnosti. Optuženik smatra obratno. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne koje je obrazložio šturo ali dostatno. Kao otegotno je uzeto počinjenje s izravnom namjerom, a prvostupanjski sud je vodio i računa o pogibeljnosti kvalificiranog oblika kaznenog djela za koje je optuženika proglasio krivim. Olakotnim je cijenio optuženikovu neosuđivanost, a razlog za ublažavanje kazne je okolnost bitno smanjene ubrojivosti optuženika (članak 26. KZ/11.). i mlađa životna dob.

 

Žalbe obje stranke ne utječu na izbor vrste i mjere kazne. Svaka suprotna ocjena bi prenaglasila retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje koji ovdje nije maksimalan upravo zbog bitno smanjene ubrojivosti optuženika i ne bi ispunila svrhu kažnjavanja. Osim toga, stroža kazna ne bi odgovarala niti mlađoj dobi optuženika (rođen 1988.). Blaža kazna ne bi odgovarala pogibeljnosti i okolnostima djela iz kojih slijedi optuženikovo iskorištavanje poznanstva s oštećenicom.

 

Stoga upravo kazna zatvora dvije godine i šest mjeseci koju je izrekao prvostupanjski sud sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenog djela nanio oštećenici i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

 

Nije osnovana žalba optuženika niti zbog odluke o troškovima kaznenog postupka. Naime, kada sud optuženika proglasi krivim, tada mu mora naložiti da podmiri troškove kaznenog postupka (članak 148. stavak 1. ZKP/08.). Okolnosti koje optuženik navodi u žalbi (nezaposlen, bez primanja, uzdržavaju ga roditelji, nema imovine, bolestan, često boravi na liječenju) mogu biti odlučne u vrijeme izvršenja odluke o troškovima kaznenog postupka (članak 148. stavak 6. ZKP/08.).

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu, a niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, u smislu članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 30. svibnja 2017.