Broj: Kž 2/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u trećestupanjskom vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnoga suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala, Žarka Dundovića, Lidije Grubić Radaković i dr. sc. Zdenka Konjića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv optuženog M. V. zbog kaznenih djela iz članka 111. točke 3. i članka 331. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi optuženika podnesenoj protiv drugostupanjske presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. veljače 2017. broj I Kž-27/17-4, u sjednici održanoj 31. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba optuženog M. V. kao neosnovana i potvrđuje se drugostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Karlovcu od 28. listopada 2016. broj K-11/15-135 optuženi M. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 3. KZ/11. za koje mu je, na temelju te odredbe, utvrđena kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 24 godine te zbog počinjenja kaznenog djela nedozvoljenog posjedovanja, izrade i nabavljanja oružja i eksplozivnih tvari iz članka 331. stavka 1. KZ/11. za koje mu je, na temelju tog propisa, utvrđena kazna zatvora u trajanju dvije godine pa je, uz primjenu odredaba članka 51. stavaka 1. i 2. u vezi s čl. člankom 46. KZ/11., osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju 25 godina, u koju kaznu mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme lišenja slobode od 6. kolovoza 2014. pa dalje.

 

Na temelju članka 69. KZ/11., optuženom M. V. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu te je određeno da ona može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

Na temelju članka 331. stavka 6. KZ/11., od optuženog M. V. oduzeti su predmeti: puška marke I. kalibra 12, oznake … puška marke Y. A., tvorničkog broja …, puška marke C. kalibra 7,62x39 mm, tvorničkog broja … 4 komada streljiva istog kalibra, 4 komada streljiva kalibra 7,9 mm, 2 komada streljiva kalibra 12 mm, ručna bomba … i ručna bomba ….

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi s člankom 145. stavkom 2. točkama 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), optuženom M. V. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu 9.123,44 kune, dok je određeno da će o troškovima iz članka 145. stavka 2. točke 7. ZKP/08. biti naknadno odlučeno.

 

Drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 7. veljače 2017. broj I Kž-27/17-4 žalba optuženog M. V. podnesena protiv citirane prvostupanjske presude odbijena je kao neosnovana te je potvrđena prvostupanjska presuda.

 

Protiv ove drugostupanjske presude žalbu je podnio optuženi M. V., osobno i po branitelju, odvjetniku H. M..

 

Optuženi M. V. osobno se žali zbog „1) (pravilne) primjene kaznenog zakona i pravne ocjene djela; 2) odluke o kazni; 3) pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“ bez određenog žalbenog prijedloga, ali iz sadržaja žalbe proizlazi da smatra da treba ukinuti prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet uputiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu u odluci o kazni na način da mu se izrekne blaža kazna.

 

Optuženi M. V. žali se po branitelju, odvjetniku H. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, a predlaže Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „ukine drugostupanjsku presudu (…) i vrati predmet na ponovno odlučivanje ili da ukine drugostupanjsku i prvostupanjsku presudu i vrati prvostupanjskom sudu na raspravljanje i odlučivanje ili podredno da pobijane presude preinači na način da optuženom izrekne blažu kaznenopravnu sankciju“.

 

Obje žalbe optuženika razmatrane su kao jedna njegova žalba.

 

Županijsko državno odvjetništvo u Karlovcu podnijelo je odgovor na žalbu optuženog M. V. u kojem je predložilo njezino odbijanje.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 474. stavka 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba optuženog M. V. nije osnovana.

 

Pobijajući drugostupanjsku presudu zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi M. V. u žalbi tvrdi da „u svojoj presudi drugostupanjski sud ne obrazlaže na potpun i valjan način iz kojeg razloga smatra da prvostupanjska presuda nije proturječna“, čime on ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koja bi bila počinjena u drugostupanjskom postupku. Pritom optuženik, ponavljajući navode iz žalbe koju je bio podnio protiv prvostupanjske presude, ističe i da je „zapisnikom o očevidu (…) utvrđeno da su na zidu hodnika koji dijeli kupaonicu od hodnika, desno od vrata kupaonice u dijelu oko prekidača za svjetlo – grijalicu i bojler utvrđene brisotine crvene boje nalik na krv“ i zaključuje da je „iz ovoga vidljivo da se oštećena kretala iz ljetne kuhinje (…) te popela na kat (…) te potom otišla u spavaću sobu gdje je sljedeći dan pronađena u krevetu“. Žalitelj smatra da je „ovo u suglasju s obranom optuženika koji je naveo da je oštećenicu ostavio u ljetnoj kuhinji, a potom ju je čuo u kupaoni kako pušta vodu“, a da „nije utvrđeno“ „da li je pritom oštećena negdje pala i zadobila fatalne ozljede“, pri čemu ukazuje na nalaz i mišljenje vještaka dr. Ž. K. koji je „naveo da se ne može isključiti mogućnost da su neke od ozljeda pronađene na oštećenici nastale pri padu, te da nije moguće sa sigurnošću utvrditi da li je pri padu doista i nastala koja od ozljeda glave i da li je pritom nastala koja od fatalnih ozljeda (nagnječenje i krvarenje mozga)“. Optuženi M. V. napominje i da kod njega „nisu pronađene bilo kakve ozljede na rukama ili nogama ili tragovi krvi na odjeći“, a da bi, da je on „doista zadao toliko ozljeda rukama i nogama, (…) zasigurno i on zadobio ozljede u vidu oguljotina, hematoma ili slično, posebice prilikom udaranja u glavu oštećene“.

 

Iz citiranih žalbenih navoda proizlazi da optuženi M. V. u ovome dijelu žalbe, zapravo, obrazlaže žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, polemizirajući s razlozima drugostupanjske presude kojima suprotstavlja svoje viđenje provedenih dokaza i nudi činjenice koje je, prema njegovom mišljenju, trebalo utvrditi na temelju tih dokaza (pa je na te njegove tvrdnje odgovoreno u dijelu ove trećestupanjske odluke koji se odnosi na žalbenu osnovu iz članka 470. ZKP/08.), a ne ukazuje na nedostatke u obrazloženju pobijane drugostupanjske presude zbog kojih tu presudu ne bi bilo moguće ispitati.

 

Stoga ovdje treba odgovoriti da je drugostupanjski sud postupio u skladu s odredbom članka 487. stavka 1. ZKP/08. jer je ocijenio sve žalbene razloge kojima je optuženi M. V. pozivom na odredbu članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. pobijao prvostupanjsku presudu, a obrazloženje pobijane drugostupanjske presude potpuno je razumljivo i sadrži jasnu i valjano argumentiranu ocjenu drugostupanjskog suda kvalitete obrazloženja razloga utvrđenja kaznenopravne odgovornosti optuženog V. sadržanih u prvostupanjskoj presudi, a ta kvaliteta ni ovom žalbom optuženika nije uspješno osporena.

 

Naime, drugostupanjski je sud u pobijanoj presudi otklonio postojanje proturječja između razloga o odlučnim činjenicama sadržanima u prvostupanjskoj presudi ukazujući na dijelove nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. Ž. K. koji se odnose na broj ozljeda utvrđenih na tijelu žrtve Š. V. i njihovo povezivanje od strane prvostupanjskog suda s mjestom na kojem su pronađeni obilniji tragovi krvi u ljetnoj kuhinji te zaključivanje prvostupanjskog suda da je žrtva te ozljede zadobila upravo na tom mjestu, pri čemu je istaknuo i da na putu od ljetne kuhinje pa do kreveta u kojem je žrtva zatečena dan nakon predmetnog događaja nisu pronađeni tragovi krvi koji bi ukazivali na njen eventualni pad u kome bi ona zadobila opsežne fatalne povrede glave opisane u nalazu i mišljenju liječnika vještaka. Brisotine nalik na krv pronađene u dijelu oko prekidača za svjetlo pokraj vrata kupaonice na katu kuće, na koje optuženik sada ukazuje u žalbi, ni u kojem slučaju nisu, kako to optuženik sada sugerira, tragovi krvi koji bi ukazivali na pad Š. V. u kojem bi ona mogla zadobiti neku od teških ozljeda glave koje su uzrokovale njenu smrt, već je očigledno da su to tragovi njene krvi koje je tamo ostavio upravo optuženik prilikom ulaska u kupaonicu i paljenja u njoj svjetla prije odlaska na spavanje, a nakon što je u ljetnoj kuhinji svojoj supruzi zadao ozljede koje su kasnije dovele do njene smrti. Konačno, drugostupanjski je sud ispravno istaknuo da su navodi žalbe da je prvostupanjski sud prihvatio obranu optuženika prema kojoj je on, nakon što je oštećenicu ostavio da leži u ljetnoj kuhinji i otišao na kat kuće spavati, čuo da se ona popela te da se tušira, proizvoljni, jer se vjerodostojnošću tog dijela njegovog iskaza prvostupanjski sud uopće nije bavio, a ovdje treba dodati da je za ocjenu postojanja kaznenopravne odgovornosti optuženog M. V. uopće nije odlučna činjenica je li Š. V., nakon što joj je optuženik u ljetnoj kuhinji zadao ozljede među kojima su bile i one teške koje su kasnije uzrokovale njenu smrt, sama došla do sobe na katu u kojoj ju je dan kasnije zatekao njen sin D. V., ili ju je tamo, bilo neposredno nakon predmetnog događaja, ili jutro kasnije, prenio optuženi M. V..

 

Zbog svega iznesenog, ni prvostupanjski, a niti drugostupanjski sud nisu počinili bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. koju ističe optuženik, a niti koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka navedenu u članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08. na koju trećestupanjski sud, prema toj odredbi u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

Žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona optuženi M. V. obrazlaže tvrdnjom da „prvostupanjski i drugostupanjski sud (…) nisu utvrdili da li su postojale okolnosti koje isključuju krivnju, odnosno da li je optuženi tempore criminis bio neubrojiv“, jer da je, budući da su „vještaci (…) u svojim nalazima naveli da bi mogli dati sveobuhvatniji nalaz i mišljenje nakon što optuženi iznese svoju obranu (…) sud sasvim neosnovano odbio prijedlog da se provede dopuna ovih vještačenja“ pa da je „na ovaj način ostalo dvojbeno da li je optuženi tempore criminis bio bitno smanjeno ubrojiv ili eventualno neubrojiv, a što je razlog isključenja krivnje“.

 

Optuženi M. V. također navodi „da se u konkretnom slučaju ne radi o kaznenom djelu iz članka 111 točka 3 KZ-a već o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede s posljedicom smrti iz članka 120 KZ-a“, kod kojeg djela „počinitelj postupka s dolusom u odnosu na tešku tjelesnu ozljedu, a posljedicu smrti neće, niti na nju pristaje, te u odnosu na smrtnu posljedicu postupa iz nehaja“. Žalitelj ističe da „sudovi gube iz vida činjenicu da su optuženi i oštećena bili sami u kući te da je oštećenu tek sljedeći dan u krevetu pronašao njihov sin (…), dakle, da je optuženom doista bila namjera da liši života oštećenu, tada je isti imao više nego dovoljno vremena i načina da to učini“.

 

Žalitelj dalje ističe i da, „obzirom da oštećena nije preminula te noći, već tjedan dana kasnije, postoji otvorena mogućnost da se u konkretnom slučaju radilo o pokušaju kaznenog djela za koje je optuženi proglašen krivim, a ne o dovršenom kaznenom djelu“, a da „niti o ovom pitanju sudovi nisu zauzeli svoje stajalište, a niti su ga posebno obrazlagali“.

 

Iz iznesenog proizlazi da optuženi M. V., zapravo, ističe takozvanu „posrednu povredu kaznenog zakona“, dakle, da smatra da je sud na temelju onog činjeničnog stanje koje po stajalištu žalitelja proizlazi iz provedenih dokaza - a ne na temelju onih činjenica koje je sud utvrdio - trebao donijeti drugačiju odluku o njegovoj kaznenopravnoj odgovornosti. Međutim, postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 469. točaka 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni žalitelja, proizlaze iz provedenih dokaza. Dakle, i ovi žalbeni navodi u suštini se svode na pobijanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja, pa su u ovoj odluci i cijenjeni kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

Stoga ovdje treba odgovoriti da je prvostupanjski sud utvrdio, a drugostupanjski sud to utvrđenje prihvatio kao pravilno, da je optuženi M. V. u vrijeme počinjenja kaznenog djela teškog ubojstva iz članka 111. točke 3. KZ/11. bio bitno smanjeno ubrojiv, a ne da bi bio neubrojiv, pa nema te okolnosti koja bi isključila njegovu krivnju, kao i da je optuženik postupao s izravnom namjerom da ubije svoju suprugu Š. V., a utvrđeno je i da je smrt Š. V. izravna posljedica ozljeda koje joj je nanio optuženi M. V., zbog čega se, neovisno o tome što je ta posljedica njegovih radnji nastupila sedam dana nakon predmetnog događaja, ne radi o pokušaju teškog ubojstva nego o dovršenom kaznenom djelu iz članka 111. točke 3. KZ/11., pa glede kaznenog djela koje je predmet optužbe nije primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

 

Zbog iznesenog, sudovi prvog i drugog stupnja nisu počinili povrede kaznenog zakona iz članka 469. točaka 2. i 4. ZKP/08., a pobijanom presudom nije na štetu optuženika počinjena niti neka druga povreda kaznenog zakona na koju trećestupanjski sud, prema odredbi članka 476. stavka 1. točke 2. u vezi s člankom 490. stavkom 2. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti.

 

U odnosu na ranije citirane žaliteljeve tvrdnje kojima on pokušava osporiti pravilnost i potpunost činjeničnih utvrđenja (a koje pogrešno podvodi pod druge žalbene osnove) treba odgovoriti da iz provedenih dokaza, nakon njihove pomne analize i ocjene, nedvojbeno proizlazi da je optuženi M. V. počinio kaznena djela za koja je i proglašen krivim.

 

Žalbeni navodi kojima optuženik ukazuje na mogućnost da je žrtva Š. V. neku od teških ozljeda mozga zadobila padom nema uporište u provedenim dokazima. Naime, iako je sudskomedicinski vještak uistinu naveo da je neka od tih ozljeda mogla nastati padom, na takav mehanizam nastanka ne upućuju materijalni tragovi jer, kako je to već naveo i drugostupanjski sud, ne postoji niti jedan trag krvi na putu od ljetne kuhinje do kreveta u sobi na katu kuće koji bi upućivao na njen pad, a izvjesno je da bi takav trag, s obzirom na činjenicu da je Š. V. relativno obilno krvarila nakon što je u ljetnoj kuhinji zadobila ozljede, morao biti pronađen i na mjestu takvog pada da je do njega došlo. Brisotina pokraj prekidača svjetla kupaonice u hodniku kuće na njenom katu, ako se i radi o brisotini krvi, ni u kojem slučaju ne upućuje na takav pad jer bi bilo za očekivati da tragovi njenog pada ostanu na podu (hodnika ili kupaonice), odnosno na rubu stuba, a tamo ih nema.

 

Optuženi M. V. u žalbi tvrdi da „vještak dr. Ž. K. nije odgovorio na pitanja suda, a niti je utvrdio mehanizam i dinamiku zadobivanja ozljeda kod oštećene“ te da „nije utvrđeno na koji način je oštećena zadobila brojne ozljede, a posebno one koje su bile fatalne, te koji je redoslijed zadobivanja ozljeda obzirom na njihovu brojnost, pa je na ovaj način činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno“.

 

Međutim, vještak dr. Ž. K. se o svim ovim pitanjima očitovao u onoj mjeri u kojoj je to, s obzirom na raspoložive podatke, bilo moguće, pri čemu je izričito naveo da „brojnost ozljeda upućuje na mogućnost da je pokojna zadobila veliki broj udaraca šakama i nogama od strane druge osobe, a moguće i kakvim tupim tvrdim predmetom“, da su „neke od ozljeda mogle nastati i na podu, tvrdoj podlozi“ (list 135 spisa), da su ozljede na glavi „mogle nastati i na način udaranja glavom o pod“ (list 315 spisa), dok sam redoslijed zadobivanja svih ovih ozljeda ne predstavlja odlučnu činjenicu koja bi na bilo koji način utjecala na odluku o optuženikovoj kaznenopravnoj odgovornosti.

 

Konačno, žalitelj ispušta iz vida dio nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. K. prema kojem je, s obzirom na brojnost ozljeda i njihov raspored na tijelu Š. V., isključena mogućnost da su sve one nastale „pri jednom događaju, npr. padu, makar dio i sa stepenica“ (list 135 spisa). Dakle, čak i u slučaju da je neku od utvrđenih ozljeda žrtva zadobila i padom, nedvojbeno je da je većinu ozljeda, među kojima su izvjesno bile i one koje su dovele do smrtnog ishoda, njoj nanio upravo optuženi M. V., pa je i za ovaj trećestupanjski sud s izvjesnošću utvrđena uzročna veza između optuženikovih radnji – višekratnog udaranja žrtve rukama i nogama po njenoj glavi i tijelu, između ostalog i dok je Š. V., oborena njegovim udarcima, ležala na podu ljetne kuhinje – i njene smrti, a ovakav zaključak ne dovodi u sumnju niti okolnost da na optuženiku nisu utvrđene nikakve ozljede.

 

Niti žalbene tvrdnje da je optuženi M. V., da je htio smrt svoje supruge, mogao odmah dovršiti djelo ne dovode u pitanje zaključak o njegovoj izravnoj namjeri. Naime, kako je to i drugostupanjski sud istaknuo, optuženikovo postupanje nakon zadavanja žrtvi većeg broja udaraca – nepozivanje hitne pomoći, kao i pokušaj odvraćanja sina D. V. da ujutro dođe u kuću jer je bio svjestan da će ovaj zvati hitnu pomoć – jasno ukazuje na njegovu volju da ostvari obilježja kaznenog djela ubojstva, i to, s obzirom na postojanje kvalifikatornog elementa iz točke 3. članka 111. KZ/11., tog njegovog kvalificiranog oblika. Zbog toga, a s obzirom i na broj i snagu udaraca koje je optuženik zadao žrtvi u vitalne dijelove tijela te težinu ozljeda koje je ona zadobila, ne može biti govora o njegovom postupanju s nehajem u odnosu na posljedicu smrti.

 

U odnosu na žalbene navode prema kojima je, „nakon što je optuženi iznio svoju obranu, sud sasvim neosnovano odbio prijedlog da se provede dopuna ovih vještačenja [psihijatrijskog i psihologijskog] na okolnost ubrojivosti optuženika tempore criminis“ treba istaknuti da je prvostupanjski sud ispravno odbio prijedlog za dopunsko vještačenje, a da je i drugostupanjski sud pravilno zaključio da, s obzirom na sadržaj obrane optuženika iznesene na raspravi, u kojoj je on porekao fizički nasrtaj na svoju suprugu, nije bilo elemenata koji bi ukazali na potrebu ponovnog ispitivanja vještaka psihijatra, jer je očigledno da iz takve obrane ne proizlaze okolnosti koje bi mogle dovesti do izmjene zaključka tog vještaka o optuženikovoj ubrojivosti.

 

Slijedom svega iznesenog, navodima žalbe optuženog M. V. nije dovedena u sumnju pravilnost i pouzdanost činjenica koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koja utvrđenja je kao pravilna prihvatio i drugostupanjski sud. Osim toga, optuženikovom žalbom se ne ukazuje niti na neke činjenice koje bi mogle biti odlučne za ocjenu optuženikove kaznenopravne odgovornosti, a koje bi ti sudovi propustili utvrditi, zbog čega je žalba optuženog V. podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (članak 470. ZKP/08.) neosnovana.

 

Pobijajući odluku o kazni, optuženi M. V. istu ocjenjuje „drakonskom“ „iz razloga koje je naveo u žalbi protiv prvostupanjske presude“, odnosno da su otegotne okolnosti precijenjene, a onima olakotnima da nije dan odgovarajući značaj.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud optuženom M. V., prilikom odmjeravanja kazne za kazneno djelo iz članka 111. točke 3. KZ/11., kao olakotnu okolnost našao bitno smanjenu ubrojivost, a otegotnim mu je cijenio težinu počinjenog djela koja proizlazi iz činjenice da je optuženik svoju suprugu ubio u njenom domu, gdje se ona trebala osjećati sigurnom i zaštićenom, koristeći isključivo svoju fizičku snagu i nadmoć nad žrtvom koja mu je bila fizički znatno inferiorna, a pri tome i invalid, brojnost i težinu ozljeda koje joj je zadao koje ukazuju na njegovu bešćutnost i brutalnost, činjenicu ranijeg dugotrajnog i raznovrsnog zlostavljanja svoje supruge te odsustvo empatije prema žrtvi, kao i sve veću učestalost ovakvih kaznenih djela proizašlih iz obiteljskog nasilja, uglavnom prema ženama. U odnosu na kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11. olakotnim je optuženiku cijenio priznanje, dok je otegotnim cijenio veću količinu oružja, streljiva i eksplozivnih tvari koje je on posjedovao. Drugostupanjski je sud sve ove okolnosti prihvatio kao pravilno utvrđene i ispravno ocijenjene.

 

Optuženik žalbom ne ukazuje na neke nove olakotne okolnosti koje bi prvostupanjski i drugostupanjski sud propustili cijeniti, već samo sugerira preocjenu onih utvrđenih, predlažući blažu kaznu.

 

Međutim, i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske kao trećestupanjskog suda, kazna dugotrajnog zatvora u trajanju 24 godine utvrđena optuženiku za kazneno djelo iz članka 111. KZ/11., kao i kazna zatvora u trajanju dvije godine utvrđena mu za kazneno djelo iz članka 331. stavka 1. KZ/11., a i jedinstvena kazna dugotrajnog zatvora odmjerena optuženiku u trajanju 25 godina, ukazuju se primjerenima kako počinjenim djelima, tako i ličnosti počinitelja te stupnju njegove krivnje, pogodnima da ostvare i svrhu kažnjavanja iz članka 41. KZ/11 – izraziti društvenu osudu zbog počinjenog kaznenog djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti počinitelju ponovno uključivanje u društvo.

 

Zbog toga nije osnovana niti žalba optuženog M. V. podnesena zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08.).

 

Stoga je, budući da ne postoje razlozi zbog kojih optuženik pobija drugostupanjsku presudu, a niti povrede zakona na koje trećestupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, na temelju članka 482. ZKP/08. žalbu optuženog M. V. trebalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi drugostupanjsku presudu, kako je i odlučeno u izreci ove presude.

 

Zagreb, 31. svibnja 2017.