Broj: Kr 48/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv osuđenog B. V. zbog kaznenog djela iz članka 292. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98. – ispravak, 50/00., 129/00. i 51/01.; dalje u tekstu: KZ/97.), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12 i presuda Županijskog suda u Karlovcu od 7. veljače 2017. broj Kž-182/2016-5, u sjednici održanoj 31. svibnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Prihvaća se zahtjev osuđenog B. V. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude, ukida se presuda Županijskog suda u Karlovcu od 7. veljače 2017. broj Kž-182/2016-5 i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

 

Obrazloženje

 

              Presudom Općinskog suda u Karlovcu od 26. listopada 2012. broj K-134/09-12 optuženi B. V. proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. KZ/97. pa je, na temelju tog propisa, „uz primjenu čl. 57. st. 1 i 2 t.b KZ-a“, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te je prema njemu, na temelju članka 67. KZ/97., primijenjena uvjetna osuda kojom je određeno da se izrečena kazna neće izvršiti ako on u roku od četiri godine ne počini novo kazneno djelo. Na temelju članka 122. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 110/97., 27/98., 58/99., 112/99., 58/02., 143/02. i 115/06.; dalje u tekstu: ZKP/97.) optuženom B. V. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 24.340,00 kuna.

 

 

              Presudom Županijskog suda u Karlovcu od 7. veljače 2017. broj Kž-182/2016-5, donesenom nakon što je Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom od 1. rujna 2016. broj III Kr-148/14-9 bio ukinuo raniju presudu Županijskog suda u Karlovcu od 15. rujna 2014. broj Kž-13/13 i predmet vratio tom sudu na ponovno odlučivanje, prihvaćena je žalba Općinskog državnog odvjetništva kao osnovana, preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kaznenoj sankciji pa je optuženi B. V. za kazneno djelo iz članka 292. stavka 2. KZ/97. zbog kojeg je proglašen krivim, na temelju te odredbe, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine (točka I. izreke), a žalba optuženog B. V. odbijena je kao neosnovana te je u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđena prvostupanjska presuda (točka II. izreke).

 

              Osuđeni B. V. je po braniteljici, odvjetnici A.-M. Ž., podnio zahtjev za izvanredno preispitivanje ove pravomoćne presude zbog povrede odredaba kaznenog postupka u žalbenom postupku i povreda kaznenog zakona na štetu osuđenika, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da ukine presudu Županijskog suda u Karlovu i predmet vrati tom sudu na ponovno odlučivanje.

 

              Zahtjev sa spisom je, u skladu s odredbom članka 428. stavka 4. ZKP/97., koji Zakon se, u skladu s odredbom članka 574. stavka 2. sada važećeg Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - O. Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.) te odredbom članka 257. stavka 4. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 145/13.) primjenjuje kao zakon po kojem je donesena odluka koja se pobija predmetnim pravnim lijekom, dostavljen Državnom odvjetništvu Republiku Hrvatske koje je podnijelo odgovor na zahtjev u kojem je predložilo njegovo odbijanje.

 

              Zahtjev je osnovan.

 

              U pravu je osuđenik kada u zahtjevu tvrdi da su razlozi o odlučnim činjenicama koji su navedeni u obrazloženju presude Županijskog suda u Karlovcu potpuno nejasni i u znatnoj mjeri proturječni, čime je u žalbenom postupku počinjena povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97.

 

              Naime, drugostupanjski sud, obrazlažući razloge zbog kojih smatra da radnje osuđenog B. V. opisane u izreci prvostupanjske presude treba označiti kao kazneno djelo zlouporabe ovlasti u gospodarskom poslovanju iz članka 292. stavka 2. u vezi sa stavkom 1. tog članka KZ/97. (koji Zakon, inače, u uvodu drugostupanjske presude, označava kao Kazneni zakon objavljen u „Narodnim novinama“ „br. 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12.“ iako takav Zakon, sa svim tim izmjenama i dopunama, nije bio na snazi u srpnju 2002. kao vremenu počinjenja predmetnog kaznenog djela), navodi da je, u smislu članka 3. stavka 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.) koji je u međuvremenu stupio na snagu, „po službenoj dužnosti ispitao i utvrdio da postoji pravni kontinuitet, tako da se biće djela iz članka 292. stavka 1. i 2. KZ/97 može podvesti pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz KZ/11 i to iz glave dvadeset četvrte - kaznena djela protiv gospodarstva - zlouporaba povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11.“, nakon čega je usporedio propisane kazne za oba kaznena djela i zaključio da je „razvidno da je novi KZ za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11 povisio maksimum zaprijećene kazne, što ga ne čini blažim zakonom od KZ/97.“

 

              U odnosu na pribavljanje znatne imovinske koristi (a vrijednost imovinske koristi koju je osuđenik počinjenjem predmetnog kaznenog djela pribavio za trgovačko društvo I. M. d.o.o., prema izreci prvostupanjske presude, iznosi 561.998,21 kuna) kao kvalifikatornog elementa oba kaznena djela – i onog iz članka 292. stavka 2. KZ/97. (koja je, prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 24. studenog 1997. postojala kad je prelazila 30.000,00 kuna), i onog iz članka 246. stavka 2. KZ/11. (koja, prema odredbi članka 87. stavka 29. tog Zakona, postoji ako prelazi 60.000,00 kuna) – drugostupanjski sud navodi da je „optuženikovo nepravo glede pribavljene protupravne imovinske koristi (…) nešto manje u KZ/11, nego u KZ/97 (…). Međutim, kako je novi KZ/11 za kazneno djelo iz članka 246. stavka 1. i 2. KZ/11 povisio maksimum zapriječene kazne to ga u korelaciji sa nešto manjom količinom neprava s obzirom na visinu pribavljene protupravne imovinske koristi, u svakom slučaju pribavljene znatne imovinske koristi ne čini blažim zakonom od KZ/97, koji je bi na snazi kako u vrijeme počinjenja djela, tako i u vrijeme donošenja presude prvostupanjskog suda.“

 

              Prije svega, potpuno je nejasno zbog čega drugostupanjski sud smatra da dvostruko povećanje iznosa koji se smatra „znatnom imovinskom korišću“ dovodi do toga da je „optuženikovo nepravo (…) nešto manje u KZ/11, nego u KZ/97“.

 

              Osim toga, drugostupanjski sud nije uopće dao razloge zbog kojih, prilikom ocjene je li KZ/11. blaži za optuženika, nije uzeo u obzir i jasnu i ustaljenu praksu sudova (koja predstavlja i u pravnoj teoriji prihvaćeno odstupanje od načela alternativiteta) prema kojoj se, u slučaju povećanja posebnog maksimuma kazne propisane novim zakonom za neko kazneno djelo, ako iz ostalih odredaba novog zakona proizlazi da je on blaži za počinitelja, kazneno djelo pravno označava po novom zakonu, ali je sud, prilikom izricanja kazne, ograničen posebnim maksimumom koji je bio propisan zakonom koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja kaznenog djela. Takav stav jasno je izražen i u nizu odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (na primjer, I Kž-851/11 i I Kž-201/12).

 

              Konačno, drugostupanjski sud u pobijanoj presudi, kada iznosi razloge zbog kojih zaključuje da „utvrđene okolnosti na strani optuženog (…) ne opravdavaju izricanje druge vrste kazne osim bezuvjetne kazne zatvora“, navodi da je odluku o kazni donio i „cijeneći pri tome posebno odredbu novog zakona KZ/11 iz članka 55. stavka 1. KZ/11 kojom je propisano da sud može izrečenu kaznu zatvora u trajanju do jedne godine zamijeniti radom za opće dobro“. Ovakva tvrdnja proturječi ranijem utvrđenju tog suda da je KZ/97. blaži za ovog počinitelja, a iz tih navoda proizlazi i da je odluka o kaznenoj sankciji donesena primjenom dva Kaznena zakona, a to predstavlja povredu načela alternativiteta izvan onih iznimnih situacija kada je to, kao izuzetak od pravila, opravdano.

 

              Slijedom iznesenog, razlozi pobijane drugostupanjske presude o odlučnoj činjenici – razlozima primjene zakona – nejasni su i proturječni, čime je u žalbenom postupku počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 367. stavka 1. točke 11. ZKP/97., pa je, na temelju članka 422. stavka 1. u vezi s člankom 429. ZKP/97., presuđeno kao u izreci.

 

              U ponovljenom će postupku drugostupanjski sud donijeti novu, na zakonu osnovanu odluku, koju će, imajući na umu nedostatke pobijane presude na koje mu je ukazano u ovoj odluci, i valjano obrazložiti.

 

Zagreb, 31. svibnja 2017.