Broj: Kž 350/14

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Ranka Marijana kao predsjednika vijeća, te Lidije Grubić Radaković i Melite Božičević-Grbić, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. K. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 230 st. 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. T. K. i opt. D. K. podnesenim protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru od 27. ožujka 2014 godine broj K-5/2014-10, u sjednici održanoj 1. lipnja 2017 godine,

p r e s u d i o   j e

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika, opt. T. K. i opt. D. K. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

              Presudom Županijskog suda u Bjelovaru proglašeni sud krivima opt. T. K. i opt. D. K. zbog kaznenog djela iz čl. 230 st. 1 i 2 KZ/11, te je opt. T. K. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od tri godine, a opt. D. K. uz primjenu čl. 48 i čl. 49 st. 1 t. 3  KZ/11 na kaznu zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci. Na temelju čl. 54 KZ/11 optuženicima se u izrečene kazne zatvora uračunava vrijeme koje su proveli u istražnom zatvoru od 7. do 9. listopada 2013 godine. 

              Protiv ove presude podnijeli su žalbe državni odvjetnik, opt. T. K. i opt. D. K. po braniteljima Zajednički odvjetnički ured Z. K., D. D. i J. R. iz B.

              Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da oba optuženika osudi na kazne zatvora u duljem trajanju.

              Opt. T. K. i opt. D. K. u potpunosti identičnim žalbama (duplikati) žale se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni, s istim prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, preinači prvostupanjsku presudu u odluci o kazni na način da ih „blaže kazni“, a podredno da prvostupanjsku presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

              Odgovori na žalbe nisu podneseni.

              Na temelju čl. 474 st. 1 Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/11-odluka Ustavnog suda i 143/12 - dalje u tekstu: ZKP/08) spis je, prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

              Žalbe nisu osnovane.

              Nisu u pravu optuženici kada u žalbama navode da je ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468 st. 1 t. 11 ZKP/08, jer smatraju da u presudi nije u dovoljnoj mjeri obrazloženo zbog čega je primijenjen kao blaži kazneni zakon KZ/11. Naime, u presudi je obrazložen kontinuitet između kaznenog djela iz čl. 218 st. 1 i 2 Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 110/97, 27/98, 50/00, 129/00, 51/01, 111/03, 190/03 – Odluka Ustavnog suda, 105/04, 84/05, 71/06, 110/07, 152/08 i 57/11 – dalje u tekstu: KZ/97) i čl. 230 st. 1 i 2 KZ/11 i stav prvostupanjskog suda o tome koji je zakon blaži po optuženike. Naime, bez obzira na istovjetne zapriječene kazne za ovo kazneno djelo u oba zakona, u primjeni Općeg dijela Kaznenog zakona (Glava II) granice ublažavanja kazne (čl. 49 st. 1 t. 3 KZ/11), a time zamjena kazne u rad za opće dobro (čl. 55 KZ/11) te primjena uvjetne osude (čl. 56 KZ/11) su povoljnije po optuženike, što sve čini novi KZ/11 blažim zakonom u smislu odredbe čl. 3 st. 3 KZ/11.

              Nadalje, u obje žalbe optuženici u odnosu na žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, navode kako je pogrešno utvrđeno da je prilikom počinjenja djela uporabljen pištolj, te da je prvostupanjski sud propustio provesti vještačenje na utvrđenje stupnja njihove ubrojivosti tempore criminis. Suprotno ovim tvrdnjama optuženika u žalbama, sud prvog stupnja na osnovi temeljite analize i ocjene provedenih dokaza, pravilno i potpuno je utvrdio činjenično stanje, te izveo valjane zaključke koje je u svim odlučnim činjenicama obrazložio u presudi. Naime, oba optuženika priznajući u obranama kazneno djelo razbojništva, osporavaju da bi pritom bio uporabljen pištolj kojim je opt. T. K. prijetio oštećenici, a što ponavljaju u žalbama. Međutim, ošt. E. I. u svom vrlo detaljnom iskazu opisala je kako su dvije osobe s čarapama navučenima preko glave i s baterijama u ruci usred noći, dok je spavala u dnevnom boravku svoje kuće nasilno ušle u tu prostoriju, viša osoba je rekla “Daj eure“, a nakon toga i stavila cijev pištolja na njezino čelo. Oštećenica zatim navodi kako i danas osjeća hladnoću cijevi od pištolja na sljepoočici, a pištolj je primijetila i prije nego što je upalila svjetlo kada je bila na taj način primorana da ode do kase koju je otključala, a iz koje je ova viša osoba za koju se ukazalo nespornim da je opt. T. K. zgrabio novac iz kase, nakon čega ju je udario šakom u predjelu nosa i zajedno s drugom nižom osobom, dakle nesporno s opt. D. K., pobjegao iz kuće. Ovakav iscrpan iskaz oštećenice u odnosu na uporabu pištolja posredno je potkrijepljen, ne samo  iskazom svjedokinje N. K., već i navodima samih optuženika. Naime, oba optuženika u obranama navode kako je u to vrijeme opt. T. K. imao pištolj, što potvrđuje i svjedokinja N. K., no poriču da bi ga opt. T. K. imao uza se i upotrijebio na način na koji to opisuje oštećenica. Čak štoviše, opt. D. K. u obrani navodi kako su oštećenici rekli da imaju pištolj s tvrdnjom da pištolj nisu imali. Očito je stoga da optuženici svojim obranama pokušavaju izbjeći kaznenu odgovornost za teži oblik kaznenog djela razbojništva, no pritom su suočeni s iskazom svjedokinje N. K. koja je opisala podjelu novca među optuženicima i navela kako je opt. T. K. posjedovao pištolj. Stoga je potkrijepljen u potpunosti, sam za sebe iscrpan i objektivan iskaz oštećenice o prijetnji pištoljem, i ovom analizom navedenih iskaza, čime se ukazuje u potpunosti vjerodostojnim, zbog čega je u potpunosti dokazano da su optuženici prijetnjom da će izravno napasti na život oštećenice oduzeli novac i dragocjenosti, pri čemu je uporabljeno oružje.

              Nadalje, opt. T. K. i opt. D. K. u žalbama ponavljaju svoju obranu, da su prethodno konzumirali u velikoj količini alkoholna pića, s ponovljenim prigovorom da je bilo potrebno provesti vještačenje na okolnost utvrđenja njihove ubrojivosti tempore criminis. Međutim, osnovano je prvostupanjski sud otklonio takav prigovor obrane i odbio prijedlog za provođenjem vještačenja, smatrajući opravdano da s obzirom na modus operandi nema indikacija za provođenje ovog kontrolnog dokaza, što je u cijelosti obrazloženo u prvostupanjskoj presudi. Naime, dogovorno počinjenje djela bio je rezultat vrlo precizno razrađenog plana s prethodno prikupljenom informacijom da oštećenica drži veću količinu novca i dragocjenosti u kući, pri čemu je  opt. T. K. uzeo pištolj koji je posjedovao i obojica su pripremili čarape radi maskiranja, te odlučili da u kuću nasilno uđu u gluho doba noći kako bi oštećenicu zatekli na spavanju i na taj način je lakše prisilili da uz prijetnju oružjem preda novac. Da su optuženici posjedovali informaciju kako oštećenica drži u kući veću količinu novca što ih je motiviralo za ostvarenje plana, proizlazi iz činjenice da je opt. T. K. prijeteći pištoljem kojeg je držao na sljepoočici oštećenice rekao „Daj eure, hoćeš živjeti“, što sve ukazuje na činjenicu da je njihovo postupanje bilo trezveno i promišljeno unatoč nespornoj činjenici da su prethodno u kući oštećenice konzumirali određenu količinu alkohola. Konačno, nema dvojbe da su nakon počinjenja djela podijelili plijen što je očito bilo prethodno dogovoreno, pa je osnovano prvostupanjski sud zaključio da nema sumnje na okolnost da bi kod optuženika ubrojivost bila isključena ili smanjena uslijed konzumacije alkohola, zbog čega je i u tom dijelu valjalo žalbe optuženika odbiti kao neosnovane.

              Na žalbe državnog odvjetnika i optuženika u odnosu na odluku o kazni

              Nije u pravu državni odvjetnik kada u žalbi navodi da su izrečene kazne preblage, a niti su optuženici u pravu kada u žalbama navode da su prestroge s obzirom na olakotne okolnosti. Naime, okolnost visoke kriminalne volje i bezobzirnog ponašanja, što se ističe u žalbi državnog odvjetnika, sud prvog stupnja cijenio je u dovoljnoj mjeri pri izricanju kazni, a isticanje smanjene ubrojivosti u žalbama optuženika, proizvoljna je tvrdnja s obzirom na sve naprijed navedene okolnosti i utvrđene činjenice. Međutim, opravdano je prvostupanjski sud cijenio djelomično priznanje djela kod oba optuženika, njihovu dosadašnju neosuđivanost, te obiteljske odgovornosti, jer se radi o očevima brojne maloljetne djece. Kod opt. D. K. opravdano je cijeli niz olakotnih okolnosti istaknutih u prvostupanjskoj presudi ocijenio naročito olakotnom okolnošću, zbog čega je osnovano primijenio odredbe o ublažavanju kazne iz čl. 48 i 49 st. 1 t. 3 KZ/11. Pritom je prvostupanjski sud pravilno kao otegotne okolnosti cijenio bezobzirnost i iskazano nasilje pri počinjenju djela, pa se izrečena kazna zatvora u trajanju od tri godine opt. T. K. i uz ublaženje izrečena kazna zatvora u trajanju od dvije godine i šest mjeseci opt. D. K., ukazuju primjerenima svim navedenim okolnostima i težini djela, pa je takvo izrečenim kaznama u ovom slučaju moguće ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja.

Kako Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao sud drugog stupnja, ispitujući prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti u skladu s odredbom čl. 476 st. 1 t. 1 i 2 ZKP/08, nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka na koju se pazi po službenoj dužnosti, a niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, to je po odredbi čl. 482 ZKP/08 presuđeno kao u izreci. 

U Zagrebu 1. lipnja 2017 godine