Broj: Kr 10/16

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Martine Slunjski, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog R. J., zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11, 144/12, 56/15 i 61/15 – dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presude Općinskog suda u Rijeci od 17. prosinca 2014. broj K-82/14-123 i Županijskog suda u Rijeci od 4. studenog 2015. broj Kž-323/15-8, u sjednici održanoj 16. veljače i 1. lipnja 2017. ,

 

p r e s u d i o   j e

 

Utvrđuje se da je zahtjev os. R. J. za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude osnovan te da je pravomoćnom presudom koju čine presuda Općinskog suda u Rijeci od 17. prosinca 2014. broj K-82/14-123 i Županijskog suda u Rijeci od 4. studenog 2015. broj Kž-323/15-8 povrijeđen zakon u odredbi čl. 468. st. 2. u vezi čl. 10. st. 2. ZKP/08 pa se ta presuda, povodom navedenog zahtjeva i po službenoj dužnosti u odnosu na os. J. Š., ukida i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

 

              Protiv os. R. J. i os. J. Š. odgađa se, odnosno prekida izvršenje kazne pravomoćne presude.

 

Obrazloženje

 

Pravomoćnom presudom, koju čine presude Općinskog suda u Rijeci od 17. prosinca 2014. broj K-82/14-123 i Županijskog suda u Rijeci od 4. studenog 2015. broj Kž-323/15-8, osuđeni su R. J. i J. Š. zbog kaznenog djela iz čl. 190. st. 2. KZ/11 i to os. R. J. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i deset mjeseci, uz uračunavanje vremena provedenog u istražnom zatvoru, a os. J. Š. na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine koja joj je, u smislu čl. 55. st. 1. i 2. KZ/11, zamijenjena radom za opće dobro.

 

Osuđenik podnosi zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude po svom branitelju G. M., odvjetniku iz R., zbog razloga iz čl. 517. st. 1. toč. 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), s prijedlogom da se pravomoćna presuda preinači i podnositelj zahtjeva oslobodi od optužbe, a podredno da se ta presuda ukine i vrati nižim sudovima na ponovno suđenje.

 

Temeljem čl. 518. st. 4. ZKP/08, zahtjev osuđenika zajedno sa spisom dostavljen je Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Zahtjev je osnovan.

 

U pravu je podnositelj zahtjeva kada u okviru osnova iz čl. 517. st. 1. toč. 2. ZKP/08 ističe apsolutno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP/08 jer se pravomoćna presuda temelji na nezakonitom dokazu, međutim, zahtjev je osnovan samo u dijelu korištenja dokaza pribavljenih tajno snimljenim telefonskim razgovorima koje su nadzirane osobe vodile prije ostvarivanja telefonskog kontakta s biranim brojem.

 

Naime, tijekom prvostupanjskog postupka podnositelj zahtjeva je zatražio izdvajanje spornih dijelova snimki ukazujući da naložene posebne dokazne radnje iz čl. 332. st. 1. toč. 1. ZKP/08 ne obuhvaćaju nadziranje razgovora koji su slučajno dobiveni bez uspostavljanja telefonske veze jer se time postupa izvan opsega naloga suca istrage, zbog čega je te dijelove snimljenih razgovora kao nezakonite trebalo izdvojiti iz spisa.

 

U pravu je podnositelj zahtjeva da su nalogom suca istrage za provođenje spomenute dokazne radnje obuhvaćeni samo oni sadržaji koji su rezultat snimanja uspostavljenog telefonskog kontakta između nadziranog i biranog broja, a ne i oni sadržaji koji su slučajno dobiveni bez uspostavljanja telefonske veze tj. za vrijeme čekanja da se ta veza uspostavi, kao što je ovdje slučaj. U protivnom bi se, iako željeni telefonski kontakt nije ostvaren, snimali razgovori osoba koji su u zvučnom dosegu mikrofona telefonskog aparata i time, u stvari, provodila posebna dokazna radnja iz čl. 332. st. 1. toč. 3. ZKP/08, za koju nije izdan odgovarajući sudski nalog.

 

Prvostupanjski sud, a koju argumentaciju prihvaća i sud drugog stupnja, odbija izdvojiti sporne dijelove snimki smatrajući da se radi o razgovorima čiji sadržaj nije bitan za utvrđivanje odlučnih činjenica niti se sud rukovodio njihovim sadržajem kod utvrđivanja kaznene odgovornosti okrivljenika.

 

Međutim, neovisno o tome što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje presude nije citirao niti analizirao dijelove razgovora koji su snimljeni prije uspostave telefonskog kontakta, treba reći da, prema dosadašnjoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske (rješenje I Kž-874/12) ima se smatrati da je sud već samom reprodukcijom cjelovitih snimki na raspravi, a bez izdvajanja spornih dijelova, u dokazni materijal unio nezakonite dokaze koji su temeljem donošenja presude.

 

Stoga je, propustom suda da se izdvoje sporni dijelovi snimljenih razgovora, ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. u vezi čl. 10. st. 2. ZKP/08.

 

Nasuprot tome, ostali navodi zahtjeva za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude nisu osnovani.

 

Naime, podnositelj smatra da rezultati posebnih dokaznih radnji nadzora i tehničkog snimanja telefonskih razgovora i drugih komunikacija na daljinu ne mogu biti osnovom donošenja presude budući da su operativno interesantni razgovori snimani za vrijeme dok su se okrivljenici nalazili na području Republike Slovenije, zbog čega je morao postojati nalog suca istrage te države. Domaći sudac istrage nije ovlašten naložiti provođenje posebnih dokaznih radnji na području druge države zbog čega je tajno prisluškivanje telefonskih razgovora u tom dijelu bilo nezakonito. Odbijanjem dokaznih prijedloga obrane da se od nadležnog operatera zatraže ispisi razgovora kako bi se razjasnilo da li se snimljena komunikacija djelomično odvijala izvan teritorija Republike Hrvatske, tj da se na tu okolnost saslušaju osobe koje su provodile posebne dokazne radnje, obrana je onemogućena osporavati zakonitost provedenih radnji i njihovih rezultata posljedicom čega je povrijeđeno načelo kontradiktornosti, odnosno jednakosti oružja.

 

Suprotno tvrdnji zahtjeva, za zakonitost provođenja mjera tajnog nadzora telefonskih razgovora dostatno je postojanje naloga suca istrage Županijskog suda u Rijeci o provođenju i proširenju posebnih dokaznih radnji kojima su obuhvaćeni brojevi mobitela nadziranih osoba, odnosno IMEI brojevi sa kojih je realizirana komunikacija, a što je u konkretnom slučaju ostvareno. Prema ustaljenoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske, za zakonitost ove dokazne radnje nije odlučno gdje se korisnik nadziranih telefonskih brojeva nalazio u tijeku provođenja ove mjere niti odlazak nadzirane osobe na područje druge države utječe na valjanost navedene dokazne radnje sve dok komunikaciju ostvaruje u dosegu signala teleoperatera koji pruža usluge nadziranom broju. Stoga, suprotno tvrdnji zahtjeva, za valjanost tako prikupljenih dokaza nije potrebno zatražiti nalog pravosudnih tijela druge države na čijem se teritoriju nadzirana osoba privremeno zatekne tj. kada je provođenje ovakve mjere odobreno na temelju zakonitih sudskih naloga jedne države, nije potrebno od sudskih tijela druge države na čijem se području nadzirana osoba zatekne tražiti novo odobrenje.

 

Točno je da obrani treba omogućiti izvođenje dokaza kojima bi se provjerila zakonitost pojedinih dokaznih radnji, ali samo onda ako bi sadržaj tih dokaza mogao osnažiti tvrdnju obrane i, u konačnici, dovesti do izdvajanja dokaza koji ga terete. Međutim, o tome se ovdje ne radi. Naime, sve kada bi se i dokazalo da su pojedini telefonski razgovori vođeni između nadziranih osoba bili snimljeni za vrijeme dok su se te osobe nalazile na teritoriju strane države, to saznanje ne bi obezvrijedilo zakonitost tako prikupljenih dokaza zbog čega odbijanjem predloženih dokaza nije povrijeđeno okrivljenikovo pravo na jednakost oružja tj. pravo na pošteno suđenje.

 

Konačno, zapisnik o prvom ispitivanju okr. R. J. pred državnim odvjetnikom nije nezakonit dokaz u smislu čl. 66. st. 1. ZKP/08. Naime, iako podnositelj zahtjeva tvrdi da je nazočnost branitelja pri tom ispitivanju po zakonu bila obvezna, suprotno proizlazi iz stanja spisa.

 

Naime, uvidom u spis predmeta utvrđeno je da je okrivljenik bio uhićen dana 2. prosinca 2013. u 20,15 sati kojom prilikom mu je uručena i pouka o njegovim pravima, između ostalog i o pravu na branitelja, primitak koje je osobno potpisao (list 14 spisa). Nakon toga, predan je pritvorskom nadzorniku u okviru zakonskog roka dana 3. 12. 2013. u 19,45 sati, a ispitan je pred državnim odvjetnikom dana 4. 12. 2013. u 10,00 sati te se na zapisniku o ispitivanju izričito odrekao prava na branitelja.

 

Slijedom navedenog, pravilno zaključuju sudovi da je okrivljenik u danoj situaciji mogao disponirati svojim pravom na branitelja jer obrana nije bila obvezna u smislu čl. 66. ZKP/08. Naime, okrivljenik je bio ispitan na okolnosti kaznenog djela iz općinske nadležnosti, a u trenutku ispitivanja protiv njega nije bio određen pritvor ili istražni zatvor budući ga je sudac istrage odredio tek po održanom ročištu dana 4. 12. 2013. koje je započelo u 14,00 sati, dakle nakon što je okrivljenik već bio ispitan. Stoga je jasno da u vrijeme prvog ispitivanja okrivljenika nije postojao niti jedan od razloga iz čl. 66. ZKP/08, a posebno ne iz čl. 66. st. 1. toč. 3. ZKP/08 temeljem kojeg bi obrana bila po zakonu obvezna.

 

Međutim, zbog uvodno obrazložene bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pravomoćnu je presudu je trebalo ukinuti i vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, sukladno čl. 519. u vezi čl. 513. st. 1. ZKP/08.

 

Sukladno čl. 519. u vezi čl. 511. st. 2. ZKP/08, primjenom načela beneficium cohaesionis postupljeno je po službenoj dužnosti i u odnosu na os. J. Š. s obzirom da su razlozi koje je u svom zahtjevu istakao os. R. J. od koristi i za tu osuđenicu, neovisno o tome što ona, zbog vrste kaznene sankcije koja joj je pravomoćno izrečena, nema pravo podnošenja ovog izvanrednog pravnog lijeka.

 

Ujedno je osuđenicima trebalo prekinuti, odnosno odgoditi izvršenje pravomoćne presude, temeljem čl. 518. st. 5. Z KP/08.

 

Stoga je odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 1. lipnja 2017.