Broj: Kž 1/17

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Damira Kosa, kao predsjednika vijeća, te Miroslava Šovanja i doc. dr. sc. Marina Mrčele, kao članova vijeća i višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. T. T.,  zbog kaznenog djela iz čl. 230. st. 1. KZ/11 i dr., odlučujući o žalbi opt. T. T., podnesenoj protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 29. studenog 2016., br. I Kž-417/16-4, donesene u drugom stupnju, u sjednici održanoj 6. lipnja 2017.

 

 

p r e s u d i o    j e :

 

Odbija se žalba opt. T. T. kao neosnovana te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, odbio je žalbe državnog odvjetnika i opt. T. T., kao neosnovane i potvrdio prvostupanjsku presudu Županijskog suda u Bjelovaru od 12. svibnja 2016. br. K-6/16, kojom je opt. T. T. proglašen krivim zbog kaznenog djela razbojništva, iz čl. 230. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ br: 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – dalje u tekstu: KZ/11), za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od sedam godina i zbog teškog kaznenog djela protiv spolne slobode, iz čl. 154. st. 3. i 1.  KZ/11, u vezi čl. 152. st. 1. KZ/11, za koje mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devetnaest godine, te je na temelju citiranih zakonskih odredbi i uz primjenu čl. 51. st. 1. i 2. KZ/11, osuđen na jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadeset pet godina, u koju mu je na temelju čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 13. listopada 2015. pa nadalje, a na temelju čl. 69. st. 1. 2. i 3. KZ/11, izrečena mu je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu, koja može trajati do prestanka izvršenja kazne zatvora, a najdulje tri godine.

 

              Protiv te drugostupanjske presude žalbu je podnio opt. T. T. putem branitelja H. K., odvjetnika iz B., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, ukine prvostupanjsku i drugostupanjsku presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak ili preinači pobijane presude na način da ga oslobodi optužbe, ili mu izrekne znatno blažu kaznu.

 

Državni odvjetnik je podnio odgovor na žalbu optuženika, s prijedlogom da se ta žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda.

             

Prije dostave spisa sucu izvjestitelju, spis je bio dostavljen državnom odvjetniku, sukladno čl. 474. st.1. ZKP/08.

 

              Žalba nije osnovana.

 

              Nisu osnovane tvrdnje žalitelja da je pobijanom presudom ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka koju žalitelj ne specificira već samo općenito navodi da drugostupanjski sud „...praktički niti na jedan činjenični i pravni problem postavljen u žalbi nije dao obrazloženi odgovor, pa je takvu odluku dosta teško ispitati...“,  iz čega proizlazi da zapravo smatra da se pobijana presuda ne može ispitati jer u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, što bi bio žalbeni osnov iz čl. 468. st. 1. toč. 11. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ br: 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 – odluka Ustavnog suda, 143/12 i 56/13, dalje u tekstu: ZKP/08).

 

Suprotno tome, Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud nalazi da istaknuti prigovori nisu osnovani i da je drugostupanjski sud pravilno i s jasno danim i argumentiranim razlozima otklonio istaknute tvrdnje žalitelja o počinjenim bitnim povredama kaznenog postupka, koje su u znatnoj mjeri povezane s prigovorom pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu više kod obrazlaganja te žalbene osnove.

 

              U odnosu na žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, žalitelj ne navodeći koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, ponavlja neosnovane tvrdnje koje se u osnovi svode na pogrešno  utvrđeno činjenično stanje, pri čemu zanemaruje činjenicu da se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju kako je ono utvrđeno u pobijanoj presudi, a ne po onom koje bi bilo ispravno po stajalištu žalitelja. Kako izreka pobijane presude i po ocijeni ovog suda sadrži sve bitne elemente kaznenih djela za koja je optuženik i osuđen to ne postoji povreda kaznenog zakona na koju se neosnovano i bez argumenata poziva žalitelj na način da samo ponavlja neosnovane razloge koje je isticao i u žalbi na prvostupanjsku presudu.

 

Suprotno žalbenim tvrdnjama pravilno drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

 

Pravilno nalazi drugostupanjski sud da je prvostupanjski sud nakon svestrane analize izvedenih dokaza ispravno zaključio da nekoliko utvrđenih činjenica, prije svega onih koje su utvrđene provedenim vještačenjima,  nedvojbeno ukazuju kako je upravo optuženik počinitelj kaznenih djela razbojništva i silovanja sa smrtnom posljedicom počinjenih na štetu ošt. A. L., na način pobliže opisan u izreci prvostupanjske presude. Tako je vještačenjem tragova papilarnih linija utvrđeno da trag  pronađen na gornjoj strani drvenog stola ispod prozora, kroz koji je nesumnjivo ušao počinitelj, potječe od otisaka papilarnih linija dlana desne ruke optuženika. Vještačenjem tekstilnih vlakana na odjeći oštećenice, izdvojena su 233 tekstilna vlakna kojih su ispitana svojstva jednaka pojedinim tekstilnim vlaknima iz sastava jakne koju je tom prilikom nosio optuženik. Nadalje, provedenim biološkim vještačenjem na izuzetim predmetima s mjesta događaja pronađeni su brojni biološki tragovi  (na gaćama oštećenice, na poplunu i jastučnici, prednjici košulje, donjem dijelu pidžame i prednjici potkošulje oštećenice, na rubu deke i roza plahti), na kojima su utvrđeni miješani profili DNA koji se u dijelu alela podudaraju s DNA profilom oštećenice a dijelom sa DNA profilom optuženika.

 

Isto tako, nasuprot tvrdnji žalitelja, drugostupanjski sud pravilno cijeni da je opravdan zaključak prvostupanjskog suda kako je optuženik počinio teško kazneno djelo protiv spolne slobode upravo pronađenom bocom spreja koju je ugurao u vaginu oštećene, jer je boca pronađena ispod kreveta u spavaćoj sobi oštećene a provedenim vještačenjem na boci je pronađen trag krvi koji se u potpunosti podudara sa DNA profilom oštećenice, što potvrđuje nalaz sudsko-medicinskog vještaka da je upravo guranjem navedenog predmeta u rodnicu oštećene došlo do krvarenja i uprljanosti krvlju oštećenice, a takav zaključak ne dovodi u sumnju činjenica da na boci nisu pronađeni tragovi optuženika.

 

              Nije u pravu opt. T. T. niti kada se žali zbog odluke o kazni, pri čemu ističe da je izrečena kazna drakonska i suprotna sudskoj praksi.

 

              Imajući u vidu opće pravilo o izboru vrste i mjere kazne, te svrhu kažnjavanja, pravilno je drugostupanjski sud našao da je prvostupanjski sud, cijeneći utvrđene olakotne i otegotne okolnosti (smanjenu ubrojivost optuženika, te način počinjenja djela, dob žrtve i višekratnu osuđivanost optuženika, pa i zbog kaznenog djela ubojstva), pravilno odmjerio u okviru zakonom propisanih raspona kazni, kako pojedinačne kazne (u trajanju od sedam, odnosno devetnaest godina), tako i jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od dvadesetpet godina, kojom će se i po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao trećestupanjskog suda, ispuniti zahtjevi kako generalne tako i specijalne prevencije.

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti, u skladu sa čl. 476. st. 1. toč. 1. 2. ZKP/08 u svezi čl. 490. st. 2. ZKP/08 nije našao da bi bila ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka ili povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, na koje povrede sud pazi po službenoj dužnosti.

 

              Stoga je na temelju čl. 482. ZKP/08 u svezi čl. 490. st. 2. ZKP/08 odlučeno kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 6. lipnja 2017.