Broj: Kž 303/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića kao zapisničara/ke, u kaznenom predmetu protiv optuženog I. N., zbog kaznenog djela iz članka 153. stavka 1. i drugih Kaznenog zakona, odlučujući o žalbama optuženika i državnog odvjetnika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Varaždinu od 3. ožujka 2017. broj K-9/16., u sjednici održanoj 6. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog I. N. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Varaždinu proglašen je krivim optuženi I. N. da je počinio dva kaznena djela. Za kazneno djelo protiv spolnih sloboda - silovanje iz članka 153. stavka 1. u svezi s člankom 152. stavkom 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.) - utvrđena mu je kazna zatvora dvije godine i šest mjeseci. Za kazneno djelo protiv osobne slobode - prijetnja iz članka 139. stavka 2. KZ/11. - utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju deset mjeseci. Uz primjenu članka 51. stavka 1. i 2. KZ/11. optuženik je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine i dva mjeseca u koju mu je na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 25. prosinca 2015. i dalje.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točke 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi I. N. je dužan naknaditi troškove kaznenog postupka 11.273,20 kuna, paušalnu svotu 800,00 kuna, kao i nagradu i nužne izdatke braniteljice koja je postavljena optuženiku po službenoj dužnosti o čemu će biti donijeto posebno rješenje na temelju članka 148. stavka 4. ZKP/08. te nagradu postavljene opunomoćenice oštećenice koji iznos će biti određen naknadno.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni, s prijedlogom da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači u izreci u odnosu na jedinstvenu kaznu, te da optuženiku izrekne kako pojedinačne kazne zatvora u duljem vremenskom trajanju, tako i jedinstvenu kaznu zatvora u duljem vremenskom trajanju“.

 

Žalbu protiv presude podnio je i optuženi I. N. po braniteljici, odvjetnici Ž. M., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni. Predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „ukine presudu Županijskog suda u Varaždinu te predmet vrati na ponovni postupak, ili da podredno preinači presudu prvostupanjskog suda na način da okrivljeniku izrekne blažu kaznu“.

 

Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske na dužno razgledanje.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na žalbu optuženika, osim zbog odluke o kazni

 

Optuženik smatra da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. jer prvostupanjski sud „odstupanja u iskazima oštećenice nije posebno, niti pak detaljno analizirao, niti je dao dovoljno jasne razloge u presudi zbog čega prihvaća prvi, a ne drugi iskaz“ pa da su zato razlozi prvostupanjskog suda „nejasni nedovoljno objašnjeni“.

 

Žalitelj nije u pravu. Upravo suprotno, prvostupanjski sud je uočio razlike, dao je jasne i razložne razloge razlika u iskazima oštećenice, obrazložio zašto te razlike ne smatra bitnima i sve to valjano raščlanio (stranice 5 do 7 obrazloženja prvostupanjske presude). Takvu ocjenu prihvaća i ovaj sud te upućuje žalitelja na obrazloženje prvostupanjske presude. Žalitelj se s tom ocjenom ne slaže, ali obrazloženje prvostupanjskog suda je jasno i dovoljno objašnjeno pa nije riječ o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka na koju se optuženik u žalbi neosnovano poziva.

 

U žalbi optuženik ističe četiri odstupanja u dva iskaza oštećenice te smatra da oni upućuju na nevjerodostojnost iskaza oštećenice u cjelini. Te razlike odnose se na položaj u kojem je oštećenica „bila s okrivljenikom u vrijeme spolnog odnosa“, nenavođenje na raspravi u neometanom izlaganju dijelova ranijeg iskaza u odnosu na traženje oralnog seksa i prijetnju, redoslijed skidanja odjeće i je li majka optuženika „došla k njima na tavan“ ili nije. Te razlike „obrana smatra vrlo bitnim“ i zato što oštećenica „sama sebi proturječi“.

 

No, te razlike su u odnosu na bitna obilježja djela opisana u činjeničnom opisu beznačajne. Oštećenica dosljedno opisuje sve sastavnice oba djela za koja je optuženik proglašen krivim. Prvostupanjski sud uočava da prvi iskaz oštećenice ima više detalja nego drugi, ali to razložno objašnjava nedostatkom kapaciteta kod oštećenice da iznese sve detalje u neometanom izlaganju. Taj nedostatak posljedica je nedovoljne duševne razvijenosti oštećenice koja je osoba nedovoljne duševne razvijenosti i to na granici lake i umjerene mentalne retardacije, a prema pravilno prihvaćenom nalazu i mišljenju psihijatrijskog i psihologijskog vještačenja. Upravo ta nesavršenost psihičkog aparata oštećenice i objašnjava nesavršenost njena iskazivanja i razlike u njenim iskazima. Iako oštećenica nema mogućnost biti dosljedna u svim detaljima, ona ima sačuvanu sposobnost razlikovanja istine od laži, ima mogućnost opažanja i sposobnost pamćenja s određenim ograničenjima. Pritom oštećenica nema motiva za lažno terećenje optuženika. Štoviše, oštećenica nema intelektualnih kapaciteta za konstrukciju događaja.

 

Sve te okolnosti prvostupanjski sud detaljno raščlanjuje i pravilno uočava i zaključuje da je oštećenica, unatoč njenim ograničenjima, dosljedno opisala bitne činjenice koje tvore sastavnice oba djela za koja je optuženik proglašen krivim.

 

Nadalje, prvostupanjski sud pravilno povezuje nalaze kontaktnog vještačenja tekstilnih vlakana i biološkog vještačenja s iskazom oštećenice te razložno zaključuje da ti nalazi potkrjepljuju iskaz oštećenice. Žalitelj ima drugo viđenje te smatra da „sama činjenica da su vlakna s odjeće oštećenice nađena na odjeći okrivljenika i na trosjedu … ne znači da je okrivljenik s oštećenicom izvršio nasilni spolni odnos“. To je točno, ali prvostupanjski sud iz navedenih nalaza niti ne izvlači zaključak da je spolni odnos bio nasilan nego te nalaze rabi kao potkrjepu iskaza oštećenice o tjelesnom kontaktu između optuženika i oštećenice onako kako ga je opisala oštećenica. Treba ponoviti da sastavnice oba djela oštećenica opisuje dosljedno u oba iskaza (njeno protivljenje spolnom odnosu, optuženikovu uporabu sile i njegovu prijetnju).

 

Stoga nema nikakve dvojbe da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i optuženika proglasio krivim za oba kaznena djela koja su mu stavljena na teret. Žalbeni navodi ne dovode u sumnju pravilnost i potpunost činjeničnih i pravnih utvrđenja te razložnu raščlambu vjerodostojnosti izvedenih odlučnih dokaza.

 

Ovdje treba dodati da žalitelj prigovara i ocjeni vjerodostojnosti iskaza svjedokinje V. N. (optuženikove majke) te da je „pogrešno stajalište suda da bi … V. N. utjecala na svjedokinju B., a da bi na to upućivala činjenica da se V. N. prihvatila blagodati nesvjedočenja na raspravi“.

 

Najprije treba navesti da je prvostupanjski sud detaljno objasnio koje dijelove iskaza svjedokinje M. B. prihvaća, a koje ne i za to je dao valjane razloge. Njen iskaz prvostupanjski sud je povezao i raščlanio u odnosu na iskaz svjedoka K. P. te pravilno otklonio dijelove ranijeg iskaza svjedokinje koji se odnose na tzv. kontrolne činjenice manjeg i nevažnog dijela iskaza oštećenice (jesu li optuženik, oštećenica i K. P. bili zajedno u kući kada je u kući bila i svjedokinja B.).

 

U jednom dijelu raščlambe prvostupanjski sud koristi i okolnost da je svjedokinja V. N. na raspravi prihvatila povlasticu nesvjedočenja smatrajući da to pokazuje da je „V. N. utjecala na svjedokinju pri prvom ispitivanju“ (stranica 10, treći odlomak odozgo prvostupanjske presude). Žalitelj pravilno upire na logičnu nepovezanost između promjene iskaza svjedokinje B. i prihvaćanja povlastice nesvjedočenja svjedokinje V. N. No, je li svjedokinja N. utjecala na prvi iskaz svjedokinje B. nije važno jer je svjedokinja u jedinom dijelu koji prvostupanjski sud raščlanjuje, svoj iskaz promijenila na raspravi, a taj dio je za utvrđivanje odlučnih okolnosti u odnosu na krivnju optuženika nevažan. Stoga niti ti žalbeni navodi ne dovode u pitanje pravilnost prvostupanjske presude. No, ovdje treba upozoriti na pogrešnu primjenu odredbi članka 431. ZKP/08., radi pravilne primjene zakona ubuduće.

 

Prvostupanjski je sud u dokaznom postupku pročitao zapisnik o iskazu svjedokinje V. N. Svjedokinja V. N. je svjedokinja s povlasticom nesvjedočenja jer je majka optuženika. Tijekom istrage svjedokinju je ispitao zamjenik državnog odvjetnika i svjedokinja se odrekla povlastice te je pravilno upozorena da će se njen iskaz moći koristiti kao dokaz bez obzira na njenu kasniju odluku (članak 285. stavak 3. ZKP/08.). No, to iskazivanje svjedokinje nije iskazivanje na dokaznom ročištu ili raspravi.

 

Naime, čitanje ranijeg zapisnika o iskazu svjedoka s povlasticom moguće je ako se osoba koja je prethodno upozorena da nije dužna svjedočiti odrekla tog prava i iskazivala na dokaznom ročištu ili raspravi, a kasnije tijekom postupka je odlučila uskratiti svoj iskaz (članak 431. stavak 1. točka 4. ZKP/08). Arg. a contrario, ako ispitivanje nije bilo na dokaznom ročištu ili na raspravi (ako ga dakle nije proveo sud; na dokaznom ročištu sudac istrage ili na raspravi predsjednik vijeća), odnosno ako je riječ o zapisniku o iskazu svjedoka s povlasticom nesvjedočenja kojega je sačinio državni odvjetnik provodeći dokaznu radnju ispitivanja svjedoka tijekom istrage, onda taj zapisnik ne smije biti pročitan na raspravi ako je taj svjedok na raspravi prihvatio povlasticu i izjavio da ne želi svjedočiti. Ovo zato što ispitivanje koje provodi državni odvjetnik nije ispitivanje na dokaznom ročištu (kojeg vodi sudac istrage) niti ispitivanje na raspravi (kojeg vodi predsjednik vijeća). Tu se sada otvaraju dva pitanja. Prvo čemu služi taj raniji zapisnik kojeg je sačinio državni odvjetnik, odnosno kada taj zapisnik na raspravi smije biti korišten i drugo ima li ikakvog pravnog utjecaja postojanje suglasnosti stranaka za čitanje tog zapisnika?

 

Prvo, navedeni raniji zapisnik smije biti pročitan ako svjedok dođe na raspravu, otkloni povlasticu i svjedoči. Tada zapisnik iz istrage kojeg je sačinio državni odvjetnik tijekom provođenja dokazne radnje ispitivanja svjedoka s povlasticom kojega je pravilno upozorio smije biti pročitan, radi predočavanja mogućih razlika.

 

Drugo, suglasnost stranaka nema utjecaja na mogućnost čitanja ovog ranijeg zapisnika jednako kao što nema utjecaja na ostale mogućnosti čitanja ranijeg zapisnika navedene u točkama 1. do 3., 5. i 7. stavka 1. članka 431. ZKP/08. Naime, čitanje zapisnika u odnosu na činjenicu koju stranka nije osporavala (točka 1. navedene odredbe) moguće je bez suglasnosti stranaka odnosno suglasnost je tu pravno nevažna. Jednako je i ako je ispitana osoba umrla (točka 2.), ako svjedok bez zakonskog razloga neće iskazivati na raspravi (točka 3.), ako je svjedok ispitan izvanraspravno prema članku 402. stavku 2. ZKP/08. (točka 5.) i ako je svjedok ispitan na raspravi pred istim predsjednikom vijeća (točka 7.). Drugim riječima, ako primjerice svjedok nije ispitan pred istim predsjednikom vijeća ili neće iskazivati na raspravi sa zakonskim razlogom, onda raniji zapisnik ne smije biti pročitan bez obzira na to postoji li suglasnost stranaka. Ovo tumačenje treba primijeniti i kada je riječ o čitanju zapisnika prema točki 4. stavka 1. članka 431. ZKP/08. Za čitanje prema toj odredbi nužno je da je riječ o svjedoku s povlasticom koji je uskratio iskaz, a ranije je pravilno upozoren i odrekao se prava nesvjedočenja te je iskazivao na dokaznom ročištu ili raspravi. Taj iskaz smije biti pročitan i ako nema suglasnosti stranaka. No, ako svjedok nije pravilno upozoren ili ako ranije ispitivanje nije bilo na dokaznom ročištu ili na raspravi, navedeni zapisnik o ranijem iskazu svjedoka s povlasticom pred državnim odvjetnikom ne smije biti pročitan bez obzira na postojanje suglasnosti stranaka jer ispitivanje pred državnim odvjetnikom nije ispitivanje na dokaznom ročištu ili na raspravi (jednako ne smije biti pročitan i ako svjedok nije pravilno upozoren). Prema tome, suglasnost stranaka na čitanje nije pravno odlučna u situacijama predviđenim za čitanje prema članku 431. stavku 1. točkama 1., 2., 3., 5. i 7. ZKP/08.

 

Stoga je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 431. stavka 1. točke 4. ZKP/08. čitajući na raspravi zapisnik o iskazu svjedoka s povlasticom nesvjedočenja kojega je pravilno sačinio državni odvjetnik provodeći dokaznu radnju ispitivanja svjedoka tijekom istrage premda to ispitivanje nije proveo sud (na dokaznom ročištu ili raspravi). Na tu pogrešnu primjenu žalitelj ne upire, a niti je po ocjeni ovog suda ta pogreška utjecala ili mogla utjecati na presudu pa nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08. No, na pogrešku je trebalo upozoriti, a radi pravilnog postupanja ubuduće.

 

U odnosu na žalbe optuženika i državnog odvjetnika, zbog odluke o kazni

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne, a precijenio olakotne okolnosti. Optuženik smatra obratno te da nije uzeta u obzir mlađa životna dob, njegovo loše imovno stanje i da je „bio u slavljeničkom raspoloženju, budući da je bio Badnjak, te je … konzumirao znatne količine alkohola“. No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne koje je obrazložio šturo ali dostatno. Kao otegotno je uzeto počinjenje oba djela s izravnom namjerom i da je optuženik specijalni povratnik i to u odnosu na istu oštećenicu. Olakotnim je cijenio optuženikovu alkoholiziranost.

 

Žalbe obje stranke ne utječu na izbor vrste i mjere kazne. Svaka suprotna ocjena bi prenaglasila retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje koji ovdje nije maksimalan upravo zbog bitno smanjene ubrojivosti i ne bi ispunila svrhu kažnjavanja. Osim toga, stroža kazna ne bi odgovarala niti mlađoj dobi optuženika (rođen ...). Blaža kazna ne bi odgovarala pogibeljnosti djela, osobito činjenici da je optuženik počinio istovrsno kazneno djelo u odnosu na istu oštećenicu i to nešto više od sedam mjeseci nakon izlaska s izdržavanja kazne na uvjetni otpust koji je istekao 2. 6. 2015. Loše imovno stanje i slavljeničko raspoloženje nemaju nikakav utjecaj na vrstu i mjeru kazne, osobito imajući na umu da je blaža alkoholiziranost optuženiku cijenjena olakotno.

 

Stoga upravo pojedinačno utvrđene kazne i jedinstvena kazna zatvora tri godine i dva mjeseca koju je izrekao prvostupanjski sud sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje je optuženik počinjenjem kaznenih djela nanio oštećenici i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja te omogućiti ponovno uključivanje optuženika u društvo.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih stranke pobijaju presudu, a niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, u smislu članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 6. lipnja 2017.