Broj: Kž-Us-148/2016

 

 

 

R E P U B L I K A   H R V A T S K A

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić kao predsjednice vijeća te Dražena Tripala i Žarka Dundovića kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Marijane Kutnjak Ćaleta kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv okrivljenog M. B. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv rješenja Županijskog suda u Zagrebu od 27. listopada 2016. broj Kov-Us-60/16, u sjednici održanoj 7. lipnja 2017.

 

 

r i j e š i o   j e:

 

Odbija se kao neosnovana žalba državnog odvjetnika.

 

 

Obrazloženje

 

Rješenjem prvostupanjskog suda je, na temelju članka 355. stavka 1. točke 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje u tekstu: ZKP/08.), obustavljen kazneni postupak protiv okrivljenog M. B. zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. KZ/11. pokrenut optužnicom Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje u tekstu: USKOK) od 26. srpnja 2016. broj K-US-169/14 (točka I. izreke) te je, na temelju članka 149. stavka 1. ZKP/08., odlučeno da troškovi kaznenog postupka padaju na terete proračunskih sredstava (točka II. izreke).

 

Protiv tog rješenja žalbu je podnio državni odvjetnik, s prijedlogom Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da pobijano rješenje „ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovnu odluku, odnosno podredno da pobijano rješenje preinači na način da potvrdi optužnicu Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta broj K-US-169/14 od 26. srpnja 2016. i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje nadležno postupanje“.

 

Spis je, u skladu s odredbom članka 495. u vezi s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., državni odvjetnik tvrdi da „iako se postupak obustavlja zbog proturječnosti dokaza, u obrazloženju optužno vijeće uopće ne navodi koji su to dokazi proturječni i u čemu se ta proturječnost očituje, dok se, s druge strane, sva argumentacija suštinski svodi na obrazlaganje proturječnosti između dokaza i činjeničnih navoda optužnice, odnosno da dokazi ne potkrjepljuju navode iz činjeničnog opisa kaznenog djela stavljenog na teret okr. M. B.“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud dao jasne razloge odluke o obustavi kaznenog postupka, ukazavši na dokaze zbog kojih bi izricanje osuđujuće presude na raspravi bilo nemoguće, pri čemu je analizirao sudske postupke čiji troškovi su bili isplaćeni iz sredstava općine B., kao i nalaz i mišljenje knjigovodstveno financijskog vještaka M. H., a na analizi tih dokaza utemeljio je zaključak o ispunjenju uvjeta za primjenu odredbe članka 355. stavka 1. točke 4. ZKP/08.

 

Pritom je potpuno jasno da je upravo takva analiza dokaza pretpostavka ocjene temelji li se optužnica na dokazima prikupljenima tijekom istrage i postoje li uvjeti za daljnje vođenje kaznenog postupka, o čemu ovisi i odluka suda o njenom potvrđivanju ili obustavi kaznenog postupka u smislu navedene odredbe ZKP/08. Zbog toga nije u pravu žalitelj niti kada tvrdi „da je time vijeće prekoračilo ovlasti koje ima u postupku ispitivanja osnovanosti optužbe, preuzevši protivno odredbama Zakona o kaznenom postupku ulogu raspravnog suda, jedino ovlaštenog da u zakonom strogo propisanoj formi postupanja, najprije izvede dokaze, a potom njihovom ocjenom odluči o krivnji, odnosno da li je dokazano ostvarenje kaznenog djela stavljenog na teret optužnicom“.

 

Naime, kad optužno vijeće uopće ne bi bilo ovlašteno ocjenjivati ranije prikupljene dokaze (naravno, pod pretpostavkom da su oni pribavljeni za zakonit način, dakle, „u strogo propisanoj formi postupanja“), odredba članka 355. stavka 4. ZKP/08. ne bi imala nikakvog smisla niti opravdanja, a osnovni razlog ispitivanja optužnice pred optužnim vijećem je isključiti daljnje vođenje kaznenog postupka kada je već u ovom stadiju moguće zaključiti da bi izricanje osuđujuće presude, s obzirom na prikupljene dokaze ili iz drugih razloga navedenih u točkama 1. do 3. stavka 1. članka 355. ZKP/08., bilo nemoguće.

 

Dakle, sudska kontrola optužnice, iako se ne može izjednačiti s donošenjem presude nakon provedene rasprave, ipak pretpostavlja određeno vrednovanje dokaza za koje državni odvjetnik smatra da su dostatni za podizanje optužnice i njeno potvrđivanje.

 

Zbog toga nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. niti može biti govora o „prekoračenju ovlasti“ od strane optužnog vijeća prilikom primjene odredbe članka 355. stavka 1. točke 4. ZKP/08., odnosno bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi s navedenom odredbom te člankom 495. ZKP/08.

 

Pobijajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, državni odvjetnik u žalbi tvrdi da je „vijeće na istovjetan način cijenilo sve sudske postupke (…) kao postupke koji su bili pokrenuti po I. H. u svezi s radom Jedinstvenog upravnog odjela O. B.“, a to da „ne odgovara pravom stanju stvari“. Tako, u odnosu na radnje inkriminirane okrivljeniku pod točkama d) i e) činjeničnog opisa radnji kaznenog djela iz optužnice, ističe da „predmeti koji se spominju pod tim alinejama (…) svakako nisu pokrenuti po I. H.“ te da „u potpunosti izostaje obrazloženje zašto je optužno vijeće na jednak način ocjenjivalo ove radnje“ jer da je „vijeće očito prihvatilo kao zakonito i osnovano plaćanje sredstvima O. B. troškova odvjetnika u postupku koji se ticao potpuno privatnih odnosa između M. B. i I. H., vezanih uz povredu osobnih osjećaja časti i ugleda“. Također, za „postupak opisan pod alinejom f) (…) postavlja (…) pitanje kako se u odnosu na ovakav postupak može zaključiti da je u vezi s radom Jedinstvenog upravnog odjela O. B.“, a da je „navedeni postupak (…) bio osnova za postupak naknade štete opisan pod alinejom g) pa se, unatoč tome što je pokrenut po I. H., također ne može smatrati da je vezan uz rad Jedinstvenog upravnog odjela O. B.“, a da „slična situacija postoji i u odnosu na postupak opisan pod alinejom c)“ pa smatra da je „kraj takvog stanja stvari zaključak da se radi o postupcima vezanima uz rad Jedinstvenog upravnog odjela O. B. potpuno neodrživ“. U odnosu na zaključke koje pobijano rješenje izvodi iz nalaza financijsko-knjigovodstvenog vještaka žalitelj tvrdi da se okolnost „što je (…) tri godine od počinjenja djela došlo do plaćanja prema O. B. od strane M. B. za troškove zastupanja (…) može smatrati tek kao naknadno saniranje štete, odnosno (…) imati karakter olakotne okolnosti kod odmjeravanja kazne“.

 

Suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski je sud, po ocjeni Vrhovnog suda Republike Hrvatske, kao drugostupanjskog suda, ispravno ocijenio rezultate pribavljenih dokaza, a ta utvrđenja žalbenim navodima nisu dovedena u sumnju.

 

Naime, ispravno prvostupanjski sud ukazuje na činjenicu da je Poglavarstvo O. B. 8. prosinca 2008. donijelo Odluku „kojom se odobravaju financijska sredstva za podmirenje troškova odvjetničkom uredu za zastupanje zaposlenika i čelnika O. B. u sudskim sporovima, a vezano za djelokrug rada u Jedinstvenom upravnom odjelu O. B.“.

 

Iako neke od postupaka navedenih u činjeničnom opisa radnji kaznenog djela u optužnici na koje ukazuje žalitelj uistinu nije pokrenuo I. H. – a citirana Odluka Poglavarstva O. B., tumačena doslovno, odnosila bi se samo na postupke „koje pokreće djelatnik I. H.“ – svim je tim postupcima zajedničko da se odnose na postupanja djelatnika i čelnika O. B. vezana upravo uz djelokrug njihovog rada u toj O., pa i kada su ta njihova postupanja bila prijavljena od strane I. H. (pa su postupci koji su tada vođeni očigledno bili pokrenuti na takvu njegovu inicijativu), bilo komentirana od strane I. H. (povodom čega su oni protiv njega pokretali odgovarajuće sudske postupke – bilo zbog kaznenih djela protiv časti i ugleda, bilo zbog naknade štete uzrokovane takvim njegovim komentarima njihovih radnji).

 

Pritom doslovno tumačenje domašaja navedene Odluke O. B. koje u obrazloženju optužnice i u žalbi zastupa državni odvjetnik za Vrhovni sud Republike Hrvatske nije prihvatljivo, jer bi takvo formalno vezivanje te odluke samo za postupke u kojima se kao (privatni) tužitelj pojavljuje I. H. isključilo naknadu odvjetničkih troškova od strane te O. u situacijama kada bi djelatnici i čelnici O. radi zaštite svojih zakonom zajamčenih prava vezanih uz njihove poslove, koja bi bila povrijeđena postupanjem I. H., morali sami pokretati odgovarajuće postupke, a time bi oni bili stavljeni u neravnopravan položaj u odnosu na druge djelatnike O. protiv kojih je postupke pokretao I. H.. Očigledno je, s obzirom i na prijedlog te Odluke u dnevnom redu te njeno obrazloženje na sjednici Poglavarstva, da takva diskriminacija nije bila intencija donositelja navedene Odluke pa niti takvo njeno doslovno tumačenje nema utemeljenja u spisu.

 

Slijedom iznesenog, žalbenim tvrdnjama nije dovedena u sumnju pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pa nije ostvarena žalbena osnova iz članka 470. stavka 2.u vezi s člankom 495. ZKP/08.

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske je, kao drugostupanjski sud, u skladu s odredbom članka 494. stavka 4. ZKP/08. ispitao i po službenoj dužnosti pobijano rješenje te je našao da je rješenje donijelo ovlašteno tijelo, da ne postoji neki drugi oblik povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. tog Zakona te da na štetu okrivljenika nije povrijeđen kazneni zakon.

 

Slijedom iznesenog, a na temelju članka 494. stavka 3. točke 2. ZKP/08., odbijena je žalba državnog odvjetnika kao neosnovana, kako je i odlučeno u izreci ovog rješenja.

 

Zagreb, 7. lipnja 2017.