Broj: Kž 4/2015

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao trećestupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sudaca Ileane Vinja, kao predsjednice vijeća, te dr. sc. Zdenka Konjića, Dražena Tripala, Miroslava Šovanja i Damira Kosa, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. Z. B., zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11 i 144/12 - dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženice podnesenim protiv presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 14. srpnja 2015., broj I Kž-238/15, u sjednici vijeća održanoj 8. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

              Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i opt. Z. B. kao neosnovane te se potvrđuje drugostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

              Prvostupanjskom presudom Županijskog suda u Rijeci od 30. prosinca 2014. broj K-21/14 opt. Z. B. proglašena je krivom zbog kaznenog djela iz čl. 111. toč. 1. i 2. KZ/11 i na temelju navedenog zakonskog propisa, uz primjenu čl. 46. st. 1. i 3. KZ/11 osuđena na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 37 (tridesetsedam) godina, u koju joj je na temelju čl. 54. KZ/11 uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. studenog 2013. pa nadalje.

 

              Na temelju čl. 68. KZ/11 opt. Z. B. je izrečena sigurnosna mjera obveznog psihijatrijskog liječenja koja će se izvršavati u okviru zatvorskog sustava. Određeno je trajanje mjere do prestanka izvršenja kazne zatvora, a sud će proteku prve godine, a potom najmanje jednom godišnje, preispitati postoje li uvjeti za njenim nastavkom.

 

              Na temelju čl. 148. st. 1. uz primjenu čl. 145. st. 1. i 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08, 76/09, 80/11, 91/12 - odluka Ustavnog suda RH, 143/12, 56/13, 145/13 i 152/14 - dalje u tekstu: ZKP/08), optuženici je naloženo naknaditi troškove kaznenog postupka u iznosu od 19.910,57 kuna, kao i troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kuna.

Drugostupanjskom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, od 14. srpnja 2015. broj I Kž-238/15 djelomično je prihvaćena žalba opt. Z. B. i preinačena prvostupanjska presuda u pravnoj oznaci djela, na način da je sud drugog stupnja izrekao da je opt. Z. B. djelom zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom počinila kazneno djelo protiv života i tijela, teško ubojstvo iz čl. 111. toč. 2. KZ/11, a uslijed te odluke i djelomičnim prihvaćanjem žalbe opt. Z. B. preinačena je prvostupanjska presuda u odluci o kazni na način da se optuženica na temelju navedene zakonske odredbe osuđuje na kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadesetpet) godina, u koju joj je na temelju čl. 54. KZ/11, uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 7. studenog 2013. pa nadalje. Istovremeno je odbijena u preostalom dijelu žalba opt. Z. B., a u cijelosti žalba državnog odvjetnika, kao neosnovana, te je u ostalom pobijanom a nepreinačenom dijelu prvostupanjska presuda potvrđena.

 

Protiv ove drugostupanjske presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, te optuženica osudi za kazneno djelo iz čl. 111. toč. 1. i 2. KZ/11 i da joj se izrekne kaznu dugotrajnog zatvora u trajanju od četrdeset godina.

 

Optuženica je podnijela žalbu po braniteljici K. J., odvjetnici iz R., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te odluke o kazni, uz prijedlog da trećestupanjski sud pobijanu presudu ukine i vrati predmet prvostupanjskom, a podredno drugostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

 

Odgovor na žalbu optuženice podnio je državni odvjetnik, uz prijedlog da se ta žalba odbije kao neosnovana.

 

Žalbe nisu osnovane.

 

U odnosu na bitne povrede odredaba kaznenog postupka:

 

Pobijajući drugostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka optuženica ističe i ponavlja prigovore iz žalbe na prvostupanjsku presudu, pri čemu posebno nalazi da je sud drugog stupnja u obrazloženju svoje odluke zapravo povrijedio odredbu iz čl. 487. ZKP/08, budući nije ocijenio istaknute žalbene razloge, a za svoje zaključke o odlučnim činjenicama nije dao jasno obrazloženje, radi čega žaliteljica smatra da je na taj način ostvarena bitna povreda iz čl. 486. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Međutim, ocjenjujući istaknuti žalbeni prigovor optuženice, ovaj sud trećeg stupnja nalazi da navedena bitna povreda nije ostvarena, budući je drugostupanjski sud korektno ocijenio sve navedene žalbene razloge u okviru istaknute žalbene osnove i za svoje zaključke u tom pravcu dao dostatno argumentirano obrazloženje.

 

S druge strane državni odvjetnik smatra da je sud drugog stupnja, zauzimajući stav da se u konkretnom slučaju ne mogu kumulirati dva kvalifikatorna elementa teškog ubojstva, uz paušalno obrazloženje za takvu svoju tvrdnju, zapravo ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08. Ističe se, nadalje, da se presuda zbog navedenog nedostatka ne može ispitati, budući da drugostupanjski sud nije obrazložio zbog čega u postupanju optuženice nema elementa podmuklosti, u čemu državni odvjetnik nije u pravu. Naime, istaknuta bitna povreda prema ocjeni ovog suda trećeg stupnja nije ostvarena, jer iz obrazloženja suda drugog stupnja, protivno žalbi državnog odvjetnika ne proizlazi da u konkretnom slučaju ne mogu kumulirati dva kvalifikatorna elementa, već da je element podmuklosti u postupanju optuženice u ovom konkretnom slučaju isključen zbog nedostatka u subjektivnoj komponenti. Za takav zaključak sud drugog stupnja dao je jasne i iscrpne razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj trećestupanjski sud i na koje radi nepotrebnog ponavljanja upućuje žalitelja. Pri tome drugostupanjski sud ne iznosi generalnu tvrdnju o nemogućnosti kumuliranja kvalifikatornih elemenata, već se ograničava na utvrđenja in concreto.

 

Slijedom navedenog žalba optuženice i državnog odvjetnika zbog bitne povrede nisu osnovane, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti, sukladno čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP/08, ovaj sud trećeg stupnja nije utvrdio da bi bila počinjena neka druga bitna povreda na koju dužan paziti po zakonu.

 

U odnosu na žalbu optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja:

 

U okviru istaknute  žalbene osnove, optuženica i dalje iznosi gotovo istovjetne žalbene prigovore koji su bili interpretirani i u žalbi protiv prvostupanjske presude i na koje je drugostupanjski sud već argumentirano i valjano odgovorio.

 

Tako se i nadalje tvrdi, da nije utvrđen način i mehanizam nastanka tjelesnih ozljeda koje je zadobila optuženica, a za koje je evidentno da ih nije mogla sama sebi zadati, što bi upućivalo na zaključak da optuženica nije bila sama sa pokojnom oštećenicom, a osim toga ponavljaju se i raniji prigovori vezani uz provedeno toksikološko vještačenje, kao i prigovori vezani za odbijene dokazne prijedloge rekonstrukcije na licu mjesta i dopunskog psihijatrijskog vještačenja.

 

Ispitujući tako istaknute činjenične prigovore optuženice, treba naglasiti da je drugostupanjski sud prije svega u odnosu na tjelesne ozljede koje su kod optuženice potvrđene po dr. Ž. S. 30. listopada 2013., dakle, nakon počinjenja kaznenog djela zapravo samo potvrdio ispravno utvrđenje prvostupanjskog suda da konstatirane ozljede nisu u izravnoj vezi s odnosnim kaznenim djelom, jer nisu utvrđeni baš nikakvi pokazatelji koji bi mogli uputiti na zaključak da je netko treći 30. listopada 2013. bio sa optuženicom, pa da bi tom prilikom, kako se sada ponavlja u žalbi došlo do fizičkog obračuna. Za takav svoj činjenični zaključak drugostupanjski sud daje iscrpne razloge, povezujući ih pravilno sa okolnošću da optuženica na pregledu nije govorila o tim ozljedama, niti o načinu ozljeđivanja, pa uz okolnost njezine autoagresivnosti ispravno zaključuje kako su ozljede mogle nastati na više načina, ali da pritom ništa ne ukazuje na kauzalni neksus između kaznenog djela i nastalih ozljeda kod optuženice.

 

U odnosu na žalbene navode vezane za provedeno toksikološko vještačenje, a posebno  analizu kose pok. oštećenice i istaknuti prigovor da li je taj uzorak ispravno izdvojen i pakiran, drugostupanjski sud, suprotno žalbi optuženice, ispravno na temelju provedene kemijsko-toksikološke analize zaključuje da je pok. M. K. posljednjih 4-6 mjeseci redovito konzumirala upravo one lijekove koje je konzumirala i optuženica. Takvo utvrđenje drugostupanjskog suda i po ocjeni ovog suda trećeg stupnja dodatno upućuje na zaključak da je upravo optuženica davala svojoj kćeri veću količinu tableta, koje su, naposljetku kod nje prouzročile fatalni ishod. Pritom je drugostupanjski sud u dovoljnoj mjeri odgovorio na sve činjenične prigovore optuženice vezane za pohranu i pakiranje uzoraka vezanih za toksikološko vještačenje, pravilno zaključujući da se radi o uobičajenoj proceduri koja ni na koji način u konkretnom slučaju nije utjecala na izvršenu kemijsku i toksikološku analizu izdvojenih uzoraka, dakle, ni na provedeno toksikološko vještačenje.

 

Konačno, uz već ranije istaknuti, a sada i ponovljen žalbeni navod optuženice da je trebalo provesti rekonstrukciju na mjestu događaja, jer da u postupku nije izveden niti jedan dokaz kojim bi se utvrdilo da pok. oštećenica nije sama mogla doći do tableta, pa se vezano za tu činjenicu radi zapravo o fikciji suda, valja naglasiti kako žaliteljica nije u pravu. Naime, drugostupanjski sud je upravo na tu okolnost opširno obrazložio svoj stav na str. 4. u drugom odlomku pobijane presude, gdje argumentirano zaključuje kako pok. oštećenica upravo zbog svoje dobi sama nije bila u stanju doći do tableta u blister ambalaži, te ih otvarati i konzumirati, zbog čega provođenje rekonstrukcije nije bilo nužno,  niti bi, suprotno žalbi optuženice dovelo do potpunijeg utvrđenja činjeničnog stanja. Nadalje, iako se drugostupanjski sud nije posebno osvrtao na dostatno obrazložen razlog prvostupanjskog suda o odbijenom dokaznom prijedlogu obrane za dopunu psihijatrijskog vještačenja, smatrajući ga ispravnim, treba reći da takav ponovljeni prigovor iz žalbe optuženice nije osnovan. Naime, sud drugog stupnja je opširno, detaljno i kritično interpretirao i analizirao psihijatrijski nalaz iz prvostupanjske presude u korist optuženice kod odluke o kazni, prihvaćajući u tom dijelu iznijete razloge prvostupanjskog suda, pa i one o odbijenom dokaznom prijedlogu za dopunskim vještačenjem, slijedom čega i ovaj sud trećeg stupnja zaključuje kako nije bilo osnove za provođenje dodatnog psihijatrijskog vještačenja, jer su u tom pravcu sve odlučne i pravno relevantne činjenice pravilno i potpuno utvrđene.

 

Iz svega do sada navedenog treba zaključiti kako su sudovi, a pritom  posebno sud drugog stupnja, svestrano analizirali sve izvedene dokaze i za svako svoje utvrđenje iznijeli argumentirane i opširne razloge koji su u skladu sa stanjem u spisu, pa ih više nema potrebe ovdje ponovo detaljno iznositi. Iz navedenih razloga žalba optuženice zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

 

U odnosu na povrede kaznenog zakona:

 

Iako optuženica u žalbi nominalno ističe i žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, ona tu žalbenu osnovu posebno ne obrazlaže, već utvrđeni kvalifikatorni element, kojeg žalbom ne osporava dovodi u vezu sa izrečenom kaznom, odnosno sa valoriziranjem olakotnih okolnosti, slijedom pa će se o istaknutim prigovorima tog dijela žalbe optuženice detaljno odgovoriti kod žalbene osnove odluke o kazni.

 

Državni odvjetnik pak smatra da je sud drugog stupnja promjenom pravne oznake djela isključivo u kazneno djelo iz čl. 111. toč. 2. KZ/11 počinio povredu kaznenog zakona, jer da Zakonom nije isključeno postojanje dviju kvalifikatornih okolnosti. Stoga ističe kako je propuštanjem kvalifikatornog elementa podmuklosti iz čl. 111. toč. 1. KZ/11, odnosno da ispravno kvalificira kazneno djelo teškog ubojstva iz čl. 111. toč. 1. i 2. KZ/11 ostvarena navedena zakonska povreda.

 

Međutim, prema ocjeni ovog suda trećeg stupnja, nije održivo stajalište žalbenog navoda državnog odvjetnika da je sud drugog stupnja izmjenom pravne kvalifikacije ostvario povredu kaznenog zakona, jer je sud na takvu izmjenu prije svega zakonski ovlašten. Osim toga, iako je o tom prigovoru već djelomično odgovoreno u dijelu presude koji se odnosi na bitne povrede, valja naglasiti i ponoviti da drugostupanjski sud, suprotno žalbi državnog odvjetnika, u razlozima presude ni na jednom mjestu nije utvrdio da je zakonom isključeno postojanje dviju kvalifikatornih okolnosti. Dapače iz razloga drugostupanjske presude ispravno proizlazi kako takva mogućnost teoretski i zakonski postoji, ali da je u konkretnom slučaju isključena, jer optuženica nije postupala, niti je trebala postupati prikriveno, slijedom čega se niti subjektivna komponenta djela nije očitovala u himbenom ponašanju optuženice, a što predstavlja neodvojivu sastavnicu kvalifikatornog elementa podmuklosti. Iz navedenih razloga drugostupanjski sud je pravilno iz pravne oznake kaznenog djela ispustio navedeni kvalifikatorni element u postupanju optuženice, što je detaljno obrazložio, a koje razloge u potpunosti prihvaća i ovaj sud trećeg stupnja i na koje upućuje žalitelja radi nepotrebnog ponavljanja. Slijedom navedenog žalba optuženice i državnog odvjetnika zbog povrede kaznenog zakona nisu osnovane, a ispitujući pobijanu presudu u tom dijelu po službenoj dužnosti sukladno čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08, ovaj sud trećeg stupnja nije utvrdio da bi na štetu optuženice bio povrijeđen kazneni zakon.

 

U odnosu na žalbe zbog odluke o kazni:

 

Žalitelji traže drugačiju ocjenu okolnosti odlučnih za izbor vrste i mjere kazne. Državni odvjetnik smatra da drugostupanjski sud duplira jednu olakotnu okolnost, budući da najprije uzima u razmatranje i ocjenu rezultat psihijatrijskog vještačenja i okolnost da je optuženica bila bitno smanjeno ubrojiva, a onda i psihičko stanje optuženice, za koje smatra da nije dovoljno uzeto u obzir. Također smatra da drugostupanjski sud nije dovoljno uzeo u obzir kao otegotno činjenicu da se pok. oštećenica zbog svoje dobi nije mogla braniti, kao i okolnost da se optuženica nije liječila od svoje bolesti, zbog čega predlaže maksimalno zakonom predviđenu kaznu dugotrajnog zatvora.

 

Optuženica s druge strane smatra da joj je kazna odmjerena prekomjerno strogo, te da je sud drugog stupnja premalo cijenio sve istaknute olakotne okolnosti, pri čemu posebno njenu bitno smanjenu ubrojivost, kao i cjelokupne okolnosti u kojima su optuženica i pok. oštećenica živjele prije djela, pri čemu nalazi da bi svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju mogla biti postignuta i sa bitno manjom zatvorskom kaznom, sve tim više što je u međuvremenu jedan kvalifikatorni element u njezinu postupanju otpao.

 

Žalbeni navodi stranaka u odnosu na kaznu nisu osnovani, jer su sve okolnosti vezane uz vrstu i mjeru kazne po drugostupanjskom sudu pravilno i potpuno utvrđene, a pritom i dostatno vrednovane.

 

Stoga, nije u pravu državni odvjetnik kada tvrdi da je olakotna okolnost psihičkog stanja optuženice dvostruko vrednovana, jer je drugostupanjski sud ispravno zaključio kako je toj olakotnoj okolnosti trebalo dati veći značaj, budući se u konkretnom slučaju radi o teškom, odnosno najtežem poremećaju ličnosti optuženice u komparaciji s ostalim poremećajima, što je s druge strane trebalo imati odraza u ocjeni intenziteta upornosti i bezobzirnosti, kao otegotnih okolnosti prilikom počinjenja djela. I sve druge istaknute olakotne i otegotne okolnosti konkretnog slučaja također su prema ocjeni ovog suda trećeg stupnja pravilno utvrđene i primjereno valorizirane, dok se činjenica da se optuženica nije stalno liječila, te se nije uvijek držala propisane terapije liječnika u kostelaciji konkretnog slučaja, suprotno žalbi državnog odvjetnika ne može uzimati otegotno, jer osobno pravo na liječenje nadilazi okolnosti koje su u konkretnom slučaju relevantne za kaznu. Konačno, suprotno žalbi državnog odvjetnika, okolnost da se oštećenica zbog svoje dobi nije mogla braniti ne može biti otegotna, jer je već našla odraza u kvalifikatornom elementu djela, pa bi u suprotnom dva puta bila cijenjena, a što bi bilo protivno pravilima o odmjeravanju kazne iz čl. 47. KZ/11.

 

S druge strane, protivno žalbenom navodu optuženice, upravo je na intervenciju  drugostupanjskog suda kod iste u potpunosti i dostatno vrednovana kao olakotna okolnost bitno smanjena ubrojivost, pa bi drugačije i intenzivnije vrednovanje te okolnosti po ocjeni ovog trećestupanjskog suda prekoračilo granice koje predviđaju pravila o odmjeravanju kazne. Stoga, u konkretnom slučaju, ovaj sud nalazi da nema zakonske osnove ni za povećanjem kazne za koju se zalaže državni odvjetnik, a niti za njeno smanjenje za koje se zalaže optuženica.

 

Prema tome, uz sve navedeno, kao i činjenicu da je optuženica djelo počinila uz jednu kvalifikatornu okolnost, svaka suprotna ocjena prenaglasila bi retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja i dovela do toga da kazna ne bi odgovarala stupnju krivnje. Stoga, upravo kazna dugotrajnog zatvora u trajanju od 25 (dvadestpet) godina i prema ocjeni ovog suda trećeg stupnja sadrži dostatnu količinu društvene osude za zlo koje optuženica nanijela obitelji oštećenice i društvu u cjelini. Istovremeno, ta kazna može jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, te utjecati na počinitelja i sve druge da ne čine kaznena djela kroz jačanje svijesti o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja.

 

Slijedom izloženog, na temelju čl. 490. st. 2. u vezi čl. 482. ZKP/08 trebalo je presuditi kao u izreci.

 

Zagreb, 8. lipnja 2017.