Broj: Kž 104/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

              Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Senke Klarić-Baranović, kao predsjednice vijeća, te Ileane Vinja i dr. sc. Zdenka Konjića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Dražena Kevrića, kao zapisničara, u kaznenom predmetu protiv opt. D. G., zbog kaznenog djela iz čl. 90. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br. 110/97., 27/98. - ispravak, 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03. – odluka Ustavnog suda, 105/04., 84/05. - ispravak, 71/06., 110/07., 152/08., 57/11., 125/11. i 143/12. – dalje u tekstu: KZ/97), odlučujući o žalbi opt. D. G. podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 19. prosinca 2016., br. K-10/15, u sjednici održanoj 8. lipnja 2017., u nazočnosti opt. D. G. i branitelja optuženika, odvjetnika I. S. iz Z.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Žalba opt. D. G. odbija se kao neosnovana i potvrđuje se presuda suda prvog stupnja.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom, u obnovljenom postupku temeljem čl. 508. st. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj  152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. – dalje u tekstu: ZKP/08), u cijelosti je ostavljena na snazi pravomoćna presuda koju čine presuda Županijskog suda u Zagrebu od 31. ožujka 2004. br. K-150/03 i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. I Kž-660/04 od 19. rujna 2006. kojom je opt. D. G. osuđen zbog kaznenog djela ubojstva iz čl. 90. KZ/97 na kaznu zatvora u trajanju od jedanaest (11) godina.

 

Temeljem čl. 54. Kaznenog zakona (“Narodne novine” br.  125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11), optuženiku je u izrečenu kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru te na izdržavanju kazne od 10. listopada 2014. pa nadalje.

 

Temeljem čl. 148. st. 1. ZKP/08, optuženik je obavezan na snašanje troškova kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 12.385,50 kn.

 

Protiv te presude žali se optuženik po svojim braniteljima M. M., N. M. i I. S. iz Odvjetničkog društva M. i dr. iz Z., zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te povrede kaznenog zakona, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Ujedno je zatražena obavijest o sjednici drugostupanjskog vijeća.

 

Odgovor na žalbu nije podnesen.

 

Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno čl. 474. st. 1. ZKP/08, dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

Sjednici ovog drugostupanjskog vijeća nazočio je branitelj optuženika, odvjetnik I. S. koji je izložio navode žalbe i ostao pri žalbenom prijedlogu. Nazočnost optuženika, koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Kaznionici u Lepoglavi, osigurana je putem audio-video veze. Uredno obaviješteni zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske nije pristupio pa je sjednica održana u njegovoj nenazočnosti, sukladno čl. 475. st. 5. ZKP/08.

 

Žalba optuženika nije osnovana.

 

Žalbom se tvrdi da u "izreci" presude nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, ti razlozi su nejasni i proturječni dok o nekim odlučnim činjenicama postoji znatna proturječnost između onoga što se navodi u razlozima presude o sadržaju zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih zapisnika, pa da bi time bila ostvarena apsolutno bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 11. ZKP/08.

 

              Prije svega, prigovori žalbe očito se tiču obrazloženja, a ne izreke prvostupanjske presude, kako omaškom tvrdi žalitelj.

 

Međutim, istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka nije ostvarena jer obrazloženje pobijane presude sadrži jasne i dostatne razloge o svim odlučnim činjenicama temeljem kojih se ispravnost pobijane presude može s uspjehom ispitati. Drugo je pitanje što se žalitelj s tim razlozima ne slaže, a to predstavlja daljnji žalbeni osnov pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja koji, međutim, u uvodu žalbe optuženika nije istaknut.

 

Također, nije zamijećena proturječnost između sadržaja dokaza reproduciranih u presudi te samih tih dokaza izvedenih na raspravi, pogotovo ne ona znatnije kvalitete. Tvrdnja žalbe da bi prvostupanjski sud utvrdio stojeći položaj optuženika u času ispaljenja hitaca naprosto nije točna, budući da prvostupanjski sud prihvaća utvrđenje iz pravomoćne presude tj. da je optuženik pucao u nekom teturajućem položaju, dakle, u položaju nižem od tijela oštećenika kakav dopuštaju balistički i medicinski vještak. Pri tome, žalitelj samo parcijalno interpretira nalaz i mišljenje balističkog vještaka kada tvrdi da je viziranjem utvrđen ležeći položaj optuženika na udaljenosti od 5,40 m od oštećenika u trenutku pucanja. Nasuprot tome, prvostupanjski sud pravilno reproducira i cijeni rezultate provedenih vještačenja iz kojih proizlazi da točnu međusobnu udaljenost između optuženika i oštećenika u času pucanja nije moguće utvrditi, međutim, pod uvjetom da je oštećenik stajao, tada je optuženik mogao biti u nekom nižem položaju (ležati, sjediti, čučati) na udaljenosti od najmanje 1 m do najviše 5,40 m. Stoga teturajući položaj optuženika, kakav je utvrđen u izreci pravomoćne presude, nije isključen provedenim vještačenjem, kako pogrešno tvrdi žalitelj.

 

Također, prvostupanjski je sud na jasan i nedvosmislen način otklonio tvrdnju optuženika o postupanju u nužnoj obrani, odnosno njezinom prekoračenju. Naime, kao i u prethodnom suđenju, utvrđeno je da je optuženik, nakon verbalnog sukoba sa oštećenikom, bio zaliven pićem i udaren u glavu, međutim, s obzirom da je u oštećenika pucano s leđa u trenutku kada se on udaljavao, očito se ne može raditi o tome da bi optuženik pucanjem u oštećenika otklanjao istovremeni ili izravno predstojeći napad na svoj život i tijelo, a time niti da bi postupao u nužnoj obrani. Osim toga, tezom o nužnoj obrani ne ukazuje se na nove činjenice ili nove dokaze, već se, u stvari, traži nova ili drugačija interpretacija već utvrđenih činjenica, a što ne može biti osnovom uspjele obnove kaznenog postupka (tako i u odluci VSRH broj I Kž-385/05 od 19. srpnja 2005.).

 

Nadalje, nije u pravu žalitelj kada ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08 time što prvostupanjski sud "nije na odgovarajući način primijenio odredbu čl. 508. st. 3. ZKP/08". Posljedicom toga, žalitelj nalazi ostvarenom i povredu kaznenog zakona "jer postoje okolnosti koje isključuju krivnju u smislu čl. 469. toč. 2. ZKP/08". Istovremeno tvrdi se da postoje novi dokazi i nove činjenice koje zahtijevaju utvrđenje drugačijeg činjeničnog stanja te drugu, blažu pravnu kvalifikaciju kaznenog djela.

 

Međutim, obnova kaznenog postupka u nazočnosti optuženika sukladno čl. 497. st. 3. ZKP/08, suštinski se ne razlikuje od obnove dopuštene iz razloga predviđenih u čl. 501. st. 1. toč. 3. ZKP/08, jer u oba slučaja novi postupak ima za cilj preispitivanje činjenica utvrđenih  pravomoćnom presudom pod uvjetom da se iznesu nove činjenice ili novi dokazi koji bi sami za sebe ili u svezi s prijašnjim dokazima prouzročili oslobođenje osobe koja je prethodno osuđena ili njezinu osudu po blažem kaznenom zakonu. Pri tome, novi postupak nema za cilj ispitivanje i eventualno otklanjanje ranije počinjenih povreda postupka niti preispitivanje pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja na temelju istog dokaznog materijala koji je sudu bio na raspolaganju u prijašnjem postupku.

 

Izmjenom svoje prijašnje obrane, kao i inicijativom u smislu dopune rezultata dokazivanja, optuženik nije s uspjehom doveo u sumnju ranije pravomoćno utvrđeno činjenično stanje, pa obnova kaznenog postupka u njegovoj nazočnosti nije uspjela, kako pravilno zaključuje prvostupanjski sud i raniju pravomoćnu presudu u cijelosti ostavlja na snazi. Time svakako nije ostvarena žalbom istaknuta bitna povreda iz čl. 468. st. 3. ZKP/08.

 

Nadalje, iako je optuženik u prethodnom kaznenom postupku tvrdio da kritične večeri nije vidio niti sudjelovao u bilo kakvom sukobu sa ošt. I. C., već da je u oštećenika pucala druga osoba po imenu Š. V., u obnovljenom postupku mijenja svoju obranu te, očito suočen s rezultatima prethodnog dokaznog postupka, priznaje da je pucao u oštećenika nakon što ga je ovaj izvrijeđao te udario bokserom ili pištoljem u glavu od čega je pao na pod. S obzirom da se optuženik osjećao napadnutim i ugroženim, žalba tvrdi da je postupao u stanju nužne obrane ili njezinog prekoračenja odnosno da se, s obzirom na rezultate provedenog psihijatrijskog vještačenja optuženika, ovdje radi o blažem kaznenom djelu usmrćenja iz čl. 112. KIZ/11 (ranije kazneno djelo ubojstva na mah).

 

Pogrešno žalitelj smatra da bi rezultati provedenog kombiniranog balističko -  medicinskog vještačenja predstavljali novi dokaz koji govori u prilog obrane. Nasuprot tome, rezultati tog vještačenja koje je na raspravi iznio balistički vještak dipl. ing. V. N. u potpunosti su jednaki zaključcima balističkog i medicinskog vještačenja provedenog tijekom prethodnog suđenja. Podatak koji žalba posebno ističe, a to je da su usta cijevi pištolja bila udaljena 5,40 m od ulazne strijelne rane i nalazila se na podu tj. bila bi ravna nuli, proizlazi iz dopunskog mjerenja viziranjem koje je balistički vještak dipl. ing. G. M. sačinio još u prosincu 2003., a iznio na raspravi od 6. siječnja 2004. Stoga taj podatak nije nov jer je već bio predmetom ocjene sudova pri donošenju pravomoćne presude, kao uostalom i drugi podaci proizašli iz tog vještačenja.

 

Isto tako, niti iskazima svjedoka ispitanih u obnovljenom postupku nisu utvrđene nikakve nove činjenice, osim što neki od njih (svjedok A. T.) sada tvrde da događaj nisu vidjeli ili se događaja slabije sjećaju (svjedok G. Ž.). Međutim, nije na sudu da u obnovljenom postupku preocjenjuje već poznate dokaze, već da, u kontekstu obrane optuženika utvrdi ima li novih činjenica ili dokaza koji mogu dovesti do oslobođenja ili osude po blažem zakonu.

 

Novi dokaz koji je izveden u obnovljenom postupku jest psihijatrijsko vještačenje optuženika iz kojeg proizlazi da je on tempore criminis bio u stanju bitno smanjene ubrojivosti. Naime, psihijatrijski vještak dr. sc. Ž. M. je, temeljem vlastite opservacije i liječničke dokumentacije za optuženika iz vremena događaja, zaključio da je optuženik bio na višegodišnjem psihijatrijskom tretmanu zbog razvijenog oblika PTSP-a sa anksiozno-depresivnom slikom stanja pa cijeneći strukturu njegove ličnosti i aktualnu alkoholiziranost u kontekstu fizičkog napada, smatra da je došlo do kumulacije afektivne tenzije i izbijanja potisnutog anksioznog naboja s manifestiranjem agresivnih pulzija. Optuženik je osjećao snažniju prepast za vlastiti integritet pa u tim okolnostima, time više jer se radilo o alkoholiziranoj osobi koja boluje od PTSP-a, optuženik nije mogao na adekvatan način kontrolirati svoje postupke tako da je u znatnoj mjeri bila smanjena kontrola njegovog postupanja kao i uvid u uzročno-posljedične veze realiteta.

 

Nalaz i mišljenje psihijatrijskog vještaka, međutim, ne opravdava zaključak da bi optuženik tempore criminis bez svoje krivnje bio doveden u stanje jake razdraženosti izazvane napadom oštećenika. Prije svega, prema prihvaćenom iskazu svjedoka A. T. danom u prethodnom suđenju, proizlazi da je upravo optuženik započeo sukob vrijeđanjem oštećenika, a ne obratno. Osim toga, stanje jake razdraženosti u pravnom smislu se procjenjuje u odnosu na prosječnu, psihički stabilnu i trijeznu osobu, a što u konkretnom slučaju nije ostvareno budući da je afektivna reakcija optuženika, osim napadom oštećenika, bila izazvana i konkurirajućim faktorima u vidu optuženikove psihičke nestabilnosti izazvane PTSP-om te stanjem njegove alkoholiziranosti, kako jasno slijedi iz mišljenja psihijatrijskog vještaka. Stoga nisu ostvareni bitni elementi privilegiranog kaznenog djela usmrćenja (ubojstva na mah), kako žalba pogrešno tvrdi. Bitno smanjena ubrojivost optuženika, kao nova činjenica koja sudu nije bila poznata, može biti od utjecaja samo na visinu izrečene kazne, ali u okviru tzv. neprave obnove postupka, sukladno čl. 498. st. 1. toč. 4. ZKP/08.

 

Kako žalitelj nije s uspjehom doveo u sumnju činjenične zaključke prvostupanjskog suda niti pravilnost primijenjenog materijalnog prava jer u obnovljenom postupku nisu utvrđene nove niti drugačije odlučne činjenice, to je pravomoćnu presudu u cijelosti trebalo ostaviti na snazi.

 

Budući da u obnovljenom postupku nije došlo do izmjene činjenične podloge na kojoj se temelji osuđujuća presuda, to nema uvjeta niti za izricanje blaže kazne, kako pravilno utvrđuje prvostupanjski sud.

 

Konačno, nije ostvarena žalbom istaknuta povreda kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 5. ZKP/08. Naime, žalbom se tvrdi da je optuženiku propušteno u izrečenu kaznu zatvora uračunati vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru, kako nalaže odredba čl. 54. KZ/11.

 

Međutim, iz podataka u spisu nije vidljivo da li je i koliko vremena optuženik bio lišen slobode temeljem molbi za njegovo izručenje iz Republike Bosne i Hercegovine, a kasnije iz Republike Srbije. Naime, iz dokumentacije u spisu (list 174-177 spisa), proizlazi da je optuženik doista bio uhićen 22. lipnja 2002. te je protiv njega bio određen ekstradicijski pritvor u trajanju od 60 dana rješenjem Županijskog suda u  Livnu broj Kir-5/02 od 25. lipnja 2002. Međutim, u spisu predmeta ne postoje pouzdani podaci do kada je taj pritvor trajao, jer iz rješenja Županijskog suda u  Livnu broj Ki-13/01 od 12. srpnja 2002. proizlazi da je protiv optuženika tada bila pokrenuta istraga zbog drugog kaznenog djela tj. zbog pokušaja ubojstva na štetu A. V. te je pritvoren i osuđen vezano za taj slučaj.

 

Također, iako žalitelj tvrdi da je u postupku izručenja iz Republike Srbije bio uhićen 12. svibnja 2014., o tome u spisu predmeta ne postoji službena dokumentacija, već se isključivo navodi (list 373 spisa) da je optuženik dana 10. lipnja 2014. izručen Republici Hrvatskoj, koje lišenje slobode mu je već uračunato pobijanom presudom.

 

S obzirom da u spisu predmeta, za sada, ne postoje službeni podaci o tome da li je i koliko optuženik bio lišen slobode za vrijeme trajanja ekstradicijskog postupka, to će po pribavljanju odgovarajućih podataka o istom biti odlučeno posebnim rješenjem, sukladno čl. 180. st. 2. ZKP/08.

 

Kako slijedom izloženog navodi žalbe optuženika nisu osnovani, a ispitivanjem pobijane presude nisu nađene povrede na koje ovaj žalbeni sud, u smislu čl. 476. st. 1. ZKP/08, pazi po službenoj dužnosti, trebalo je, temeljem čl. 482. ZKP/08, odlučiti kao u izreci ove presude.

 

Zagreb, 8. lipnja 2017.