Broj: Kr 72/2016

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Miroslava Šovanja kao predsjednika vijeća, te Damira Kosa i doc. dr. sc. Marina Mrčele kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv osuđenog M. Ž.₁, zbog kaznenog djela iz čl. 172. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15., dalje u tekstu: KZ/11), odlučujući o zahtjevu osuđenika za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude koju čine presuda Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. listopada 2015. godine, broj Kzm-166/12-59 i presuda Županijskog suda u Osijeku od 17. ožujka 2016. godine, broj Kžzd-14/16-9, u sjednici održanoj 13. lipnja 2017. godine,

p r e s u d i o   j e

Odbija se zahtjev osuđ. M. Ž.₁ za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude kao neosnovan.

Obrazloženje

Presudom Općinskog kaznenog suda u Zagrebu od 5. listopada 2015. godine, broj Kzm-166/12-59 koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Osijeku od 17. ožujka 2016. godine, broj Kžzd-14/16-9 proglašen je krivim M. Ž.₁ što je počinio kazneno djelo iz čl. 172. st. 1. i 2. K//11 te je na temelju čl. 172. st. 2. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1. godine. Na temelju čl. 158. st. 2. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. -  dalje u tekstu: ZKP/08) obavezan je oštećenom L. Ž., zastupanom po majci M. Ž.₂, platiti imovinskopravni zahtjev u iznosu od 48.800,00 kuna. Na temelju čl. 148. st. 1. ZKP/08 obavezan je na plaćanje troškova kaznenog postupka u iznosima kako je navedeno u prvostupanjskoj presudi.

Protiv ove pravomoćne presude zahtjev za izvanredno preispitivanje pravomoćne presude podnio je osuđeni M. Ž.₁ po branitelju J. Š., odvjetniku iz Z., iz razloga naznačenih u čl. 517. st. 1. toč. 1., 2. i 3. ZKP/08, a sve u svezi s čl. 469. toč. 1. i 4; čl. 468. st. 2. i čl. 517. st. 1. toč. 3. ZKP/08. Predlaže da se pobijana presuda preinači i njega oslobodi od optužbe, a podredno da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

U odgovoru na podneseni zahtjev dana 28. srpnja 2016. godine, broj KR-I-DO-138/2016, zamjenica Glavnog državnog odvjetnika Mirta Kuharić predložila je da se zahtjev odbije kao neosnovan.

Zahtjev nije osnovan.

Nije u pravu osuđeni kada tvrdi da je došlo do povrede kaznenog zakona iz čl. 469. toč. 1. i 4. ZKP/08. tj. je li djelo za koje se optuženik progoni kazneno djelo te je li glede kaznenog djela koje je predmet optužbe primijenjen zakon koji se ne može primijeniti.

Svoju tvrdnju osuđenik obrazlaže novotom sadržanom u čl. 172. st. 3. KZ/11, a koja propisuje da „Nema kaznenog djela ako počinitelj dokaže da iz opravdanih razloga nije bio u mogućnosti plaćati uzdržavanje iz stavka 1. ili 2. ovoga članka“.

Međutim, dodavanje novote kako je ona sadržana u čl. 172. st. 3. KZ/11 u odnosu na tekst ovog kaznenog djela iz čl. 209. st. 2. KZ/97, kako je ono glasilo u vrijeme kada je počinjeno, nije dovelo do promjene u obilježjima kaznenog djela. Naime, kazneno djelo iz čl. 209. st. 2. KZ/97 kao i kazneno djelo iz čl. 172. st. 2. KZ/11, u kojem kaznenom djelu se ogleda kaznenopravni kontinuitet, mogu biti počinjeno samo s namjerom, s time da novi zakon samom optuženiku stavlja na teret nužnost dokazivanja ispričujućih, opravdanih razloga za ne plaćanje uzdržavanja, dok je KZ/97 za ovo kazneno djelo teret dokazivanja namjere kao konstitutivnog elementa ovog kaznenog djela stavljao na teret sudu.

U ovom predmetu sud je u prvom stupnju utvrđivao i zatim utvrdio izravnu namjeru za počinjenje ovog kaznenog djela te za to dao svoje razloge u prvostupanjskoj presudi, a koji dio je bio problematiziran u žalbi optuženika i na što je u okvirima utvrđenog činjeničnog stanja svoje odgovore dao i drugostupanjski sud nalazeći ispravnim činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda pa i u pogledu utvrđene namjere na počinjenje kaznenog djela.

Stoga nije u pravu osuđeni Ž. niti u dijelu kada tvrdi da je došlo do povrede kaznenog postupka u žalbenom postupku, argumentirajući ne osvrtanjem drugostupanjskog suda na normu kako je ona sadržana u čl. 172. st. 3. KZ/11. Međutim, radi se o utvrđenju postojanja namjere za počinjenje kaznenog djela, na što je drugostupanjski sud odgovorio, pa i u dijelu opsega dokaza koji će biti izvođeni pred prvostupanjskim sudom.

Također, nije došlo do povrede prava na pravično suđenje, što osuđenik argumentira nemogućnošću dokazivanja okolnosti temeljem kojih bi isključio svoju kaznenu odgovornost u smislu čl. 172. st. 3. KZ/11. Međutim, ponovno valja istaći da je sud utvrđivao namjeru optuženika za počinjenje kaznenog djela ne plaćanja uzdržavanja za svoga sina L. Ž. i našao ju utvrđenom pa time i isključio sugestije osuđenog da bi razlozi za ne plaćanje uzdržavanja bili opravdani. Točno je da siromaštvo ne može biti razlog za osudu za ovo kazneno djelo, no sudovi su tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka o tome vodili računa i utvrdili da se ne radi o pukom siromaštvu već upravo o volji da se obavezni obroci uzdržavanja za sina L. ne plate, čime je našao utvrđenim elemente kaznenog djela za koji je osuđenog M. Ž. i proglasio krivim.

S obzirom na izneseno, trebalo je temeljem čl. 512. u svezi s čl. 519. ZKP/08 zahtjev osuđenika odbiti kao neosnovan.

Zagreb, 13. lipnja 2017.