Broj: Kž 285/2017

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća, doc. dr. sc. Marina Mrčele i Miroslava Šovanja kao članova vijeća te više sudske savjetnice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog N. D. i drugih, zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 1. i 2. Kaznenog zakona, odlučujući o žalbi državnog odvjetnika podnesenoj protiv presude Županijskog suda u Splitu od 10. ožujka 2017. broj K-18/16., u sjednici održanoj 13. lipnja 2017.,

 

p r e s u d i o   j e

 

Odbija se žalba državnog odvjetnika kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

Obrazloženje

 

Pobijanom presudom Županijskog suda u Splitu donijetom u ponovljenom postupku, optuženi N. D. i optužena Z. D. proglašeni su krivima da su počinili kaznena djela protiv gospodarstva i to optuženi N. D. zlouporabom povjerenja u gospodarskom poslovanju - djelo označeno i kažnjivo po članku 246. stavku 1. i 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - dalje u tekstu: KZ/11.), a optužena Z. D. pomaganjem u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju, djelo označeno i kažnjivo po članku 246. stavku 1. i 2. u vezi s člankom 38. KZ/11.

 

Na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. u svezi s člankom 38. KZ/11. te primjenom članka 48. stavka 1. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11. optuženi N. D. osuđen je na kaznu zatvora u trajanju 1 (jedna) godina, a optužena Z. D. u trajanju 7 (sedam) mjeseci koje kazne se oboje optuženika primjenom članka 55. stavka 1. i 2. KZ/11. zamjenjuju radom za opće dobro na način da im se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada. Na temelju članka 55. stavka 6. KZ/11., ako se u roku od osam dana od dana za koji su pozvani, optuženici ne jave nadležnom tijelu za probaciju ili im poziv nije mogao biti dostavljen na adresu koju su dali sudu ili ne daju pristanak, nadležno tijelo za probaciju će o tome obavijestiti nadležnog suca izvršenja.

 

Ako optuženici na temelju članka 55. stavka 7. KZ/11. svojom krivnjom u cijelosti ili djelomično ne izvrše rad za opće dobro, onda će sud donijeti odluku kojom određuje izvršenje izrečene kazne u cijelosti ili u neizvršenom dijelu. Na temelju članka 77. stavka 1. KZ/11. od optuženika N. D. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom i to 531.845,08 kuna.

 

Na temelju članka 71. stavka 1. KZ/11. optuženom N. D. i optuženoj Z. D. izrečena je sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja djelatnosti ili dužnosti u trgovačkim društvima i drugim pravnim osobama poslova koji su vezani prema zakonu na povjerenju ili dostupnu imovinu.

 

Na temelju članka 148. stavka 1. i članka 145. stavka 1. i 2. točke 1. do 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14. - dalje u tekstu: ZKP/08.) optuženi N. D. i optužena Z. D. dužni su na ime troškova kaznenog postupka isplatiti svaki po 1.000,00 kuna paušala te solidarno 12.115,90 kuna na ime troškova financijsko-knjigovodstvenog vještačenja. Na temelju članka 145. stavka 4. ZKP/08. troškovi branitelja po službenoj dužnosti isplatit će se iz sredstava tijela koje vodi postupak, a naplatiti kasnije od optuženog N. D. i optužene Z. D.

 

Protiv navedene presude žalbu je podnio državni odvjetnik, zbog odluke o kazni i zamjeni rada za opće dobro na slobodi, uz prijedlog Vrhovnom sudu Republike Hrvatske da „prihvati žalbu, pobijenu presudu preinači i okrivljenicima N. D. i Z. D. izrekne kazne zatvora u dužem vremenskom periodu“.

 

Odgovor na žalbu državnog odvjetnika podnio je optuženi N. D. po branitelju, odvjetniku B. M. i predložio da se žalba odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda Županijskog suda u Splitu.

 

Spis je, u skladu s člankom 474. stavkom 1. ZKP/08., prije dostave sucu izvjestitelju, dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

Žalba nije osnovana.

 

Državni odvjetnik smatra da je prvostupanjski sud podcijenio otegotne, a precijenio olakotne okolnosti. Upire na raniju osuđivanost oboje optuženika „te im je u svim presudama izrečena blaga kaznena sankcija i to uvjetna osuda“. Žalitelj smatra da ta okolnost „daje posebnu težinu izvršenja predmetnih kaznenih djela [te da] ovakav način nezakonitog postupanja u gospodarskom poslovanju kod okrivljenika već predstavlja ustaljeni modus koperandi“.

 

No, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i ocijenio okolnosti važne za izbor vrste i mjere kazne. Optuženom N. D. otegotnim je cijenjena ranija osuđivanost od 2000. do 2007., visina pribavljene imovinske koristi i visoki stupanj „društvene opasnosti počinjenja ovog kaznenog djela“ (pravilno bi bilo pogibeljnost činjenja kaznenog djela; članak 41. i 47. KZ/11.). Olakotnim mu je cijenjeno korektno držanje pred sudom, složena obiteljska situacija, protek vremena od počinjenja kaznenog djela, okolnost da se od 2007. više ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela i teško zdravstveno stanje. Optuženoj Z. D. otegotno je cijenjena osuđivanost za istovrsna kaznena djela i „visoki stupanj društvene opasnosti“. Olakotno joj je cijenjen blaži oblik počinjenja djela (pomaganje), a to je predstavljalo i osnovu za ublažavanje kazne te korektno držanje pred sudom, teška životna situacija i loše zdravstveno stanje.

 

Navedene okolnosti jasno upućuju na zaključak da su kazne zatvora pravilno odmjerene, a pravilno je izrečen i rad za opće dobro jer svrha kažnjavanja može biti ostvarena i tom sankcijom. Pritom je prvostupanjski sud pravilno vodio računa o proteku vremena od počinjenja kaznenog djela. Naime, optuženici su proglašeni krivima za kazneno djelo koje su počinili prije gotovo dvadeset godina. Sada su starije životne dobi (optuženik 71, a optuženica 66 godina života), imaju zdravstvenih problema, a izrečena im je sigurnosna mjera koja će otkloniti okolnosti koje bi omogućavale počinjenje novog kaznenog djela. Osim toga, optuženici se deset godina već ne pojavljuju kao počinitelji kaznenih djela, a optuženom N. D. oduzeta je imovinska korist pribavljena kaznenim djelom.

 

U takvoj situaciju osuda na kaznu zatvora pretjerano bi naglašavala retributivnu sastavnicu svrhe kažnjavanja. Ovo osobito imajući na umu protek vremena od počinjenja kaznenog djela, životnu dob oboje optuženika te primjenu drugih kaznenopravnih mjera koje otklanjaju mogućnost počinjenja kaznenih djela ove vrste (izrečena sigurnosna mjera) i popravljaju posljedicu počinjenja djela (oduzeta imovinska korist od optuženog N. D.). Kod takvih okolnosti, kazna zatvora bi optuženicima nanijela pretjerano zlo koje je nerazmjerno svim pravilno utvrđenim okolnostima pa i ranijoj osuđivanosti od koje je proteklo deset godina. Kazna zatvora optuženicima starije životne dobi koji su počinili gospodarsko kazneno djelo prije dvadeset godina bi ovdje bila suviše stroga i zato neprimjerena, osobito imajući na umu i druge izrečene kaznenopravne mjere.

 

Budući da ne postoje razlozi zbog kojih stranka pobija presudu, a niti povrede zakona na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, to je, u smislu članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci.

 

Zagreb, 13. lipnja 2017.